Marketing
na muci se poznaju junaci
Nema većeg primjera tog poučka od katastrofe koja je zadesila Japan i onoga kako se nakon toga drže Japanci. Nasuprot New Orleansu kojega su nakon uragana Katrine zahvatilo divljaštvo, ubojstva i pljačke, u Japanu nije nestao ni novčić. Postoje povijesni primjeri da su na drugim mjestima svijeta nakon sličnih katastrofa vojne straže morale na licu mjesta strijeljati pljačkaše da bi zadržale kakav-takav red u sveopćem rasulu, a na YouTube se mogu naći filmići kako su za vrijeme demonstracija u Beogradu pljačkani dućani i usputni izlozi.
Usprkos svemu što ih je snašlo, Japanci ne hodaju izbezumljeno po ruševinama, ne tule ni ne zavijaju, ne produciraju se narikačama. Pred dućanima se čeka u discipliniranim redovima, nitko se ne gura u prve redove za evakuaciju niti ondje gdje se dijeli pomoć. Japanci slušaju nadređene ne samo zato jer su kroz povijest bez oklijevanja skratili za glavu svakoga tko je nije sagnuo pred hijerarhijski višima, nego još više jer znaju da im oni govori najpametnije i najkorisnije moguće, da govore u općem interesu, a ne prvu budalaštinu koja im je pala na pamet ili zato da bi zamrčili neku pinku u svoj džep, jer znaju da je nadređeni zasluženo na to mjesto postavljen nakon što se dokazao, da u najgorem slučaju govori najpametnije koliko je sposoban. Po onome što sad vidimo, Japanci ne zaslužuju samo suosjećanje i sažaljenje, nego i divljenje i poštovanje. Onih pedeset radnika koji pokušavaju spasiti atomsku elektranu jednaki su junaci kao Spartanci u Termopilskom klancu.
Nije slučajno da je japanska borilačka vještina judo u kojemu je osnovno naučiti padati. U padu nije ključno da se ide nadolje, nego kako pad završava. Jednima pad završava tako da se sasvim rastepu, judo-majstor iskoristi energiju pada da još više odskoči. Srednjevjekovni oklopljenji vitez, moćan na konju i u oklopu, nakon pada se ne može ni ustati. Samuraj se sam baca da bi bio još ubojitiji, a kad ga nešto sruši onda ne pravi od toga mit oko kojega će graditi sve sljedećih tisuću godina.
Ne mogu se suzdržati da ne pomislim što bi se dogodilo kod nas da nas zadesi slična katastrofa. Nasuprot Japancima za koje se već zna da će narednih nekoliko godina drastično smanjiti broj turističkih putovanja van Japana, otprilike osamdeset posto naših istaknutih persona koji čine stupove režima odmah bi otputovali na neodložne službene putove širom svijeta na račun države i javnih poduzeća, i to vodeći širu familiju, a broj onih za koje bi koje bi se iznenada otkrilo da imaju pozamašne financjske zalihe na Djevičanskim otocima i Kajmanskim ostrvima, te bi bezbrižno odlepršali pokazujući da ih se ono što ostavljaju nimalo ne tiče bio bi zapanjujući. Čemu inače bilo koji takav tajni inozemni bankovni račun? On je sam po sebi ne samo oruđe i plod pljačke nego i pokazatelj ne samo pohlepe nego i potpune bezosjećajnosti prema onima koje se pljačka, može poslužiti ne samo da se bolje živi nego i da se opljačkana sredina zauvijek ostavi bijednoj sudbini. Svaki takav račun je sam po sebi nacionalna izdaja. U našem slučaju ne treba pričekati pad, da bi se otkrilo na kakvim je klimavim nogama bio uspon. Već sam uspon je bio dovoljan da pokaže da je pad, tresak i rastepanje potpuno zasluženo. Ne treba nam veća katastrofa od ove koja nas je zadesila.
Na drugoj strani svijeta, ali i na drugom kraju spektra društvenosti i ljudskosti nalaze se Japanci na koje se mogu primijeniti Cesarićevi stihovi koje je napisao doduše u drugačijem kontekstu, u spomen Sergeju Jesenjinu, ali su potpuno primjereni:
…Ima ih koji padajuć rastu,
Padajuć rastu kao lavina.
Post je objavljen 19.03.2011. u 11:55 sati.