 Ono što se vidi je trajektno pristanište pored Starigrada na Hvaru. To je mjesto gdje automobili i putnici obavezno moraju čekati, a za vrijeme turističke sezone čekaju i satima po iscrpljujućoj vrućini, izloženi užarenoj zvijezdi na tavi betonskog platoa bez sjene i zaklona, eventualno u užarenim limenkama. Ono čega nema je ne samo bilo kakva sjena nego ni ikakav štand gdje bi se mogla nabaviti kava ili bilo što za piće, a kamoli ikakve toaletne prostorije. Pristanište se nalazi u zemlji koja se smatra turističkom zemljom, na otoku koji je navodno biser hrvatskog turizma, u zemlji koju na svim razinama vode ljudi koji ne shvaćaju da se velike zamisli slamaju na sitnim pojedinostima. Takve sitne pojedinosti, kad se ne srede, postaju veliki problemi. Ne mogu vjerovati, premda me ne bi iznenadilo, da je razlog zašto na pristaništu nema ničega za osvježenje ni prilike za olakšavanje što se izvan pristaništa, ako se napusti auto i red u kojem se čeka, ako se pređe cesta, nalazi nekakva Kerumova zgradurina u kojoj je moguće dobiti i piće i oprati ruke i popiškiti se. Kome je to daleko, spojeno s dodatnim komplikacijama, ima priliku otići iza palme ili grmića na rubu pristaništa. Kako to mora da smrdi u sezoni! To je onaj posljednji utisak koji turisti ponesu s otoka na kojem su neposredno ranije podmirili račune za boravak. Kao da je hvarskim turističkim radnicima svejedno što bilo tko misli nakon što je podmirio troškove, kao da im nije stalo da se itko od gostiju ikada vrati… Kad se na kraju godine slavodobitno zbroje prihodi od turizma u toj slici iz visine nedostaje samo jedna pojedinost - zašto taj prihod nije dva, tri ili deset puta veći. |
 Psi su dobra i privržena stvorenja, suština im je da su čuvari, pomoćnici i prijatelji, ali takvi neljudi ih nečovječnim postupcima transformiraju u čudovišne zvijeri. Za takve vlasnike oni su samo sredstvo za stjecanje novaca, potrošna roba, cijene ih samo onoliko koliko im koriste. Vlasnici se dogovore, publika-kladitelji (ne mnogo bolji od vlasnika pasa i organizatora klađenja) se okupe, izbezumljene pse ubace u borilište, psi nasrnu, jedan strada manje, drugi više... Kad bi psi govorili i ako bi ih nakon borbe pitali, oba bi se požalila „Nije bilo druge! Ja sam se samo branio, morao sam napasti!“ Zatim bi, u zavisnosti kako je borba protekla, nabrajali: „On mi je odgrizao uho!... Zagrizao je ovo malo repa što imam!... Napao me je kao najgori krvolok!“ Naposljetku bi zaključili: „Onaj drugi je agresor! Ja sam žrtva!“ Je li žrtva onaj koji je više stradao ili agresor onaj koji je prvi iskesio zube? Vlasnik i pas samo naizgled žele isto, pobjeda za svakoga od njih znači nešto sasvim drugo, samo se naizgled zajedno bore, premda jedan komandira, a drugi skače na komandu. Vlasnici se nikada sami ne bore, samo broje novce. Trebao bi se naći vrlo, vrlo, vrlo pametan pas, toliko pametan koliko pas ne može biti, da zaključi da su obojica pasa žrtve, a vlasnici su agresori. Nedvojbene žrtve bili bi pudlica, pekinezer, ovca ili zec da su se kojim slučajem našli na tlu arene, ali i njihovo stradanje išlo bi na dušu onih koji su sve zamijesili i zakuhali. Tragika žrtve je ne samo u tome što je stradala, nego i da ne može dokučiti tko je tome stvarno kriv. Pas koji je nakon borbe na samrti posljednjim će snagama svom krvniku polizati ruku. Jedini način da se zauvijek prekinu borbe pasa je da se zabrane zakonom, a oni koji zakon krše strpaju u zatvor. |
 Ribbentrop i Molotov su 1939. sklopili pakt o nenapadanju između nacističke Njemačke i sovjetske Rusije, no povrh toga čim je Hitler napao Poljsku, Staljin je hitro nagrnuo s druge strane i premda se o tome nisu ništa dogovarali, složno su raskomadali zemlju koja je ležala između njih. Paveliću je dobrodošlo kad je Nedić na djelu kraljevske Jugoslavije osnovao marionetski režim, a Nedić bi to uspio mnogo teže - ili nikako - da mu Pavelić nije prethodio. U svim tim slučajevima, a u povijesti je zabilježeno bezbroj sličnih – naizgled suprotstavljeni raznovrsni akteri (koliko god bi se inače u top strpali) izrijekom su se dogovorili, prešutno sporazumjeli ili samo išli ruku na ruku, uvijek na štetu onoga tko strada. U našoj javnosti postoje prijepori jesu li se Milošević i Tuđman išta dogovorili. Jedni smatraju da je to izvjesno, a drugi da je sama ta pomisao nemoguća i skandalozna. Ne, možda nikada nisu sjeli za stol, porazgovarali i dogovorili se, iako postoje tako snažne indicije da ih mnogi uzimaju za dokaze da jesu, ali nije bilo nužno. Bilo je dovoljno da se poznaju, da se prepoznaju, da međusobno znaju što hoće i koji su im interesi, pa nije bilo ni potrebno, iako je moguće da su zaista i sjeli i sve prethodno utanačili. Znali su: ako jedan napravi ovo, drugi će ono, na što će prvi odgovoriti tako, a drugi onako, pa će jedan ovamo, a drugi onamo i sve će završiti na obostranu korist i zadovoljstvo. Jedino što je bilo važno za uspjeh zajedničkog poduhvata bilo je da sve rade usklađeno, da svaki odradi svoje. Ne samo povijest nego i svakodnevnica isto svjedoči. Supruga i ja se kadikad samo pogledamo i to je dovoljno da oboje znamo što onaj drugi misli i što nam je činiti. Riječi nisu potrebne. Dapače, često pri tome razgovaramo o nečemu sasvim trećemu, čak govorimo upravo suprotno od onoga što oboje mislimo i kanimo „da se Turci ne dosjete jadu“, pa bi transkript naših razgovora onome to ne zna što je posrijedi dao sasvim krivu sliku. Kad bi imali transkripte razgovora djevojaka i mladića koji si udvaraju vidjeli bi da najveći dio vremena govore o tome kakav je bio dan, koje su filmove gledali, koju glazbu vole, trućaju bezvezarije, i nitko iz izrečenoga ne bi vidio da razgovaraju o tome hoće li završiti u krevetu. Nema spomena o tome tko će biti gore, a tko dolje, tko će koga kako, ali kad se sve tako lijepo dogovore neizbježno je da budne svašta kad ostanu nasamo. Jadranski "galebovi" su to dobro znali i za osvajanje prpošnih Švabica bila im je dovoljna rečenica koju su učili kao mantru - „lassen wir Augen sprechen“. |
 Iznenadio sam se kada smo došli do kuće u kojoj je prijatelj stanovao. Bilo je to veliko staro istarsko imanje na osami, ali potpuno renovirano i vrlo dotjerano. Središnja kuća je bila impozantna, a uz nju je stajalo nekoliko manjih pokrajnjih bivših gospodarskih zgrada. Jedna je bila pretvorena u garažu na kojoj su vrata bila podignuta i vidjeli su se jedan pored drugoga Rolls-Royce, sportski Jaguar i Mercedes. Nikada do tada, a ni kasnije, nisam vidio da je itko u Jugoslaviji imao Rolls-Royce. Prijatelj nas je dočekao vrlo srdačno i uveo u kuću, a uskoro se pridružio i otac. Unutrašnjost je bila ukusno namještena u istom stilu kao i zgrade, ali sam zamijetio da nigdje na zidovima nema niti jedne slike. Prijateljica i ja nismo skrivali da nas se njihov dom dojmio. Otac nas je susretljivo proveo po svim sobama, a zatim smo izašli van. Oko kuće bio je ograđen velik komad zemlje, možda sto sa dvjesto-tristo metara. Dio tako ograđenog vrta obuhvaćao je pravu malu šumu. U šumi smo vidjeli pauna. To me je gotovo zgranulo. Paun kao paun, raskošno ukrašena kokoš, ali nikada ranije nisam vidio da netko ima u vrtu pauna. Nije bilo sumnje da je otac vrlo uspješan, da izuzetno dobro zarađuje, i tim više me je čudilo što nikada nisam čuo za njega. Vratili smo se u kuću i domaćini su se potrudili da nas pogoste. Pršut, sir, vino… sve ono što bi se Istri očekivalo, ali mene je sve više kopkalo - gdje su slike? Ni domaćinove ni ikakve… Počeo sam prvo obzirno, iz daleka, među recima, ali vremenom sam nasrtao sve izravnije. Otac je priznao da je u jednoj od pokrajnjih zgrada njegov atelje, ali je otklanjao da nas tamo povede. No ja sam bio uporan, a kako je vrijeme teklo to je teže uspijevao odbijati. Naposljetku je vidio da me neće odgovoriti, pa je nevoljko ustao i pozvao me da ga slijedim. Čim smo prešli prag njegova radnog prostora, već na prvi pogled uočio sam dvoje: prvo, da mnogo radi i drugo, da je ono što slika potpuno bez veze. Maljao je uljanim bojama, temperama i pravio otiske sitotiskom, ali sve su to bile neke diletantske mrlje, zapravo ništa. Suzdržavao sam se da mi ne izleti kako sam razočaran, ali ujedno i zapanjen kako uspijeva s tako nečim osigurati životni standard kojemu smo svjedočili. On je bio svjestan dojma kojeg je sve to ostavilo na mene i mrzovoljno je požurivao da što prije odemo van. Još uvijek u četiri oka, hodajući prema kući, razvezao sam kako je teško živjeti od umjetnosti i kako znam mnoge vrlo kvalitetne slikare koji jedva vezuju kraj s krajem. Jedno je živjeti za umjetnost, a drugo od umjetnosti. Upitao sam kako prodaje svoje slike. Odgovorio je: - Na veliko! Nije mi bilo jasno što bi to trebalo značiti. - Kad se sagradi novi hotel, treba imati sliku u svakoj sobi… I brodovi. Svaki putnički brod ima u sebi mnoštvo slika… Iznenada mi se sve posložilo i više nisam ništa pitao. Nalazimo u se u Istri, uokolo se svako malo otvori neki ogromni hotelski kompleks s nekoliko stotina soba, predvorjima, hodnicima, blagovaonicama… U Puli je brodogradilište, puštaju brodove s navoza kao po tekućoj traci… Svaki brod - stotinjak slika. Ako pozna one koji naručuju sve te slike, pa padne dogovor o dobroj cijeni, neka onome koji je naručio vrati i pola novaca koji mu plate, preostaje mu dovoljno da ne zna što bi s tim. Što više takvih velikih ugovora sklopi, to je lakše sklopiti sljedeći jer naručioci bolje znaju da se u njega mogu pouzdati. Sa svakim obavljenim poslom postaje ugledniji i lakše je bilo kome obrazložiti zašto se upravo od njega naručuje. Na veliko je moguće prodati i ono što se po komadu ne bi moglo prodati ni slučajno. Nisam rekao ni riječi što mislim o kvaliteti slika, ali sam biranim riječima pohvalio uspješnost poslovnosti. Tata slikar se oraspoložio kao da dijelimo zajedničku tajnu i vratili smo se mojoj prijateljici i njegovom sinu mnogo bolje raspoloženi nego smo ih napustili. Nakon još dvije flaše dobrog vina razgovarali smo kao bliski ljudi koji se oduvijek znaju. U jednom trenutku je prijateljica ponovo počela hvaliti kuću, a ja nisam izdržao i upitao domaćina ima li problema s komisijama za ispitivanje porijekla imovine. Počeo se smijati. Ni najmanjih! Bili su u dva navrata, došli nabrušeni da ispitaju kako je moguće da slikar toliko enormno zarađuje. Svakom članu komisije je poklonio po jednu sliku i odmah su se pripitomili. Prijateljica i sin su u čudu gledali kako smo obojica pali na zemlju i grčili se od smijeha očiju punih suza. Što su ljudi! Dođu sa sumnjom da su slike debelo preplaćene, a onda dobiju umjetninu kojoj je okvir najvrjedniji dio i to im je toliko dragocjeno da zaborave zbog čega su došli. |
 Sredinom osamdesetih godina kćerka se udala i dobila i svoju kćerku. Teta Flora je zaključila da je i mladoj obitelji potreban dom. Otišla je na općinu i lijepo im rekla – kćerka mi je odrasla, vjenčala se, rodila… – i njoj je potreban stan. Očigledno nije bila u potpunosti svjesna da se vrijeme kroz četrdeset godina nakon četrdeset i pete uvelike promijenilo. Službenici u općini su je nabrzinu otpravili Savezu boraca. Iz Savezu boraca su je poslali u Socijalistički savez, iz Socijalističkog saveza u Skupštinu grada, iz Skupštine grada u Savez boraca Hrvatske, iz Saveza boraca Hrvatske u komisiju za dodjelu stambenog prostora skupštine grada, iz te komisije u Gradski komitet Saveza komunista.... I tako su je slali jedni drugima smijući se nakon što su se za njom zatvorila vrta. Kad je uvidjela da samo to što je kćerki zatrebao stan nije dovoljno da ga i dobije, Flora se prisjetila da je ona poklonila narodu sve što je njena obitelj imala u Sarajevu, pa je ponovo sve obišla objašnjavajući da bi bilo u redu da sada, kad je njenoj kćerki zatrebalo, država i narod uzvrate sredivši kćerki stambeni problem. No i ti su njezini argumenti izazivali samo više ili manje prikrivene podsmjehe. Naposljetku je teta Flora povjerovala da je problem u tome što joj nitko ne vjeruje kad nabraja što je sve poklonila, pa nije bila lijena potegnuti do susjedne republike da donese potvrde o tome. U Sarajevu se otkrilo nešto iznenađujuće, iako sasvim razumljivo. U doba kad je Flora poklonila cijelu porodičnu imovinu narodu, nova vlast se nije odviše zamarala papirologijom i legalnošću, pa njena darovnica nikada nije provedena i zabilježena. Drugim riječima, sva ta imovina je pravno i dalje bila Florina, što osobno njena što pokojnih članova njene pokojne obitelji kojima je ona bila jedina nasljednica. Florine kuće u Sarajevu bile su otprilike nešto kao kad bi u Zagrebu netko imao sve kuće na sjevernoj strani Jelačićeva trga, tadašnjeg Trga Republike. Uz svu ostalu imovinu, dućane, skladišta i zemljišta, vrijednost svega toga bila je praktički neprocjenjiva. No odmah je iskrsnuo i problem: ako je sve to njezino, onda Flora duguje porez za sve to kroz posljednjih četrdeset godina. U ono vrijeme je porez na nekretnine bio gotovo simboličan, ali se kroz četrdeset godina nakupila suma koja je za Floru bila vrtoglavo nedostižna, ali je prema vrijednosti imovine ipak bila zanemariva. Zaredali su telefonski pozivi iz Sarajeva u gluho doba noći. Priča se proširila pa su se javljali nepoznati ljudi koji su nudili platiti sav porez u zamjenu za samo jednu kuću. Međutim je Flora bila principijelna. Ona je sve to poklonila narodu, ona ima stan koji joj je dovoljan, njoj sve to ne treba. Ona želi samo pristojan stan za kćerku. Svi oni službenici koji su je vukli za nos, tjerali iz kancelarija kao ishlapjelu luđakinju, odjednom su joj počeli dolaziti na vrata i uvjeravati je da bi bilo najbolje da sve prepiše upravo instituciji za koju su oni radili. Pojavili su se i predstavnici Crvenog križa, samoupravnih interesnih zajednica i velikih radnih kolektiva, a počela je primati dopise i posjete predstavnika raznih institucija iz Sarajeva. Mnogi od njih imali su i raznorazne lukave planove koji bi i njima i Flori pri tome donijeli daleko veće koristi od dvosobnog stana koji je za kćerku tražila, zasipali je savjetima, a bilo je i otvorenih prijetnji. Flora je bila čvrsta – ona je poklonila svu imovinu narodu i nije se predomislila. Lukavi birokrati su je probali pokolebati – tko je narod? Država, grad, općina, samoupravna interesna zajednica stanovanja ili kulturno-umjetnička društva? Počeli su je opsjedati i ljudi koji su stanovali u stanovima u kućama za koje se otkrilo da su dalje njezine, predstavnici poduzeća koji su u njima imali urede i radili u njenim dućanima. I oni su narod! Ako je željela legalizirati svojevremeni poklon narodu morala je prvo pokrenuti ostavinske parnice za sve pobijene članove porodice, pa tek nakon što se imovina prepiše na nju mogla ju je dalje pokloniti, ali i darovnicu je trebalo na nekoga nasloviti. Da ne spominjemo koliko bi sve to koštalo… Jedni su je uvjeravali da je najbolje pokloniti to nekome u Zagrebu (oni iz Zagreba), jer u njemu živi, a ionako je svejedno kome poklanja, a drugi da nije svejedno i da može darovati samo nekome iz Sarajeva ili Bosne i Hercegovine (oni iz Sarajeva). Sve zajedno je sirotu Floru sunovratilo u košmar, a problem je zaprijetio pretvoriti se u međurepublički sukob. Naposljetku su se susreli birokrati iz Zagreba i Sarajeva na najvišem nivou, pod hitno je pronađen stan za Iskru, Flora je potpisala nekakve papire koje su joj nabrzinu podastrli i tako je ta priča završena. Četvrt stoljeća kasnije prisjećam se te priče i nešto se pitam... Prije Prvoga i između dva svjetska rata postojali su mnogi dobrotvori koji su osnivali zaklade i činili razna dobra djela. Recimo, Aleksandar je sagradio stube koje povezuju Dežmanov prolaz i Rokov perivoj, a i danas nose njegovo ime. Nakon Drugog svjetskog rata Flora nije bila jedina koja je u zanosu stvaranja novog društva poklonila imovinu narodu. Osobno znam još nekoliko primjera i čuo sam za desetak, da ne spominjem predratne bogataše obitelj Ribar, iz koje je Ivo Lola Ribar, i Ribnikare, osnivače „Politike“, koji su u Jugoslaviji bili općepoznati. Kad je već tako, pitam se, pitam, zašto nakon Domovinskog rata nije bilo ama baš nikoga tko je poklonio svoju imovinu novoj hrvatskoj državi, ako se ne računaju Mudrinićevi patenti? Kad se već pitam, pitam se i dalje: kad već postoji Zakon o povratu imovine oduzete od komunističkog režima, zašto ne postoji zakon o povratku imovine koju su pojedinci dragovoljno poklonili narodu? Ta nisu je poklonili zato da bi je netko kasnije privatizirao! Ako je postojeći zakon donesen zbog navodne namjere da se isprave nepravde, zar nepostojanje drugog zakona ne proizvodi drugačiju nepravdu? Po mraku se najbolje vidi. Noću se vidi do zvijezda! Danju su zvijezde sasvim nevidljive. A uspomena na tetu Floru je kao svjetlost zvijezde koja je pristigla do nas davno nakon što je zvijezda ugasla. |
 - Babloviću! Nisam obratio pozornost koliko brzo nakon mene je unišla, pa mi to nije bilo nimalo čudno, ali me je iznenadilo kako je vrisnula jer je ona bila prava staromodna gospođa kao iz knjiga, nikada ranije nisam vidio da je ispala iz takta. Ustao sam i zapitao: - Molim? - Kako se to ponašaš?! – vidno iznervirana nastavila je povišenim glasom, jedva se suzdržavajući da se ne nastavi derati. - Kako se to ponašam? – bio sam zbunjen. – Kako bih se ponašao? Sasvim normalno. - To neodgojeno ponašanje je tebi sasvim normalno?! Ispostavilo se da, kako je hodala dugim hodnikom odmah iza mene, mislila da sam otvorio vrata kako bih nju prvu propustio. Međutim, ja sam žurio tako da je nisam niti čuo niti vidio, pa sam joj zalupio vrta pred nosom, što je ona protumačila kao namjernu bezobraštinu. Čim sam ustanovio što se dogodilo objasnio sam joj da je posrijedi zabuna i pristojno se ispričao. Nakon toga više nije bilo razloga da me dalje napada, ali se ona nije mogla lako smiriti, pa je dometnula: - I kako to izgledaš? Kao majmun! Što ti o tome misliš? – znao sam da govori o tome što mi je kosa bila do ramena i na uske traperice, elemente izgleda zbog kojih se u to vrijeme vodila svakodnevna bitka i kod kuće, i u školi i u tramvaju. Iz škole su dugokose učenike izbacivali s nastave i slali na šišanje, milicajci su zaustavljali takve i zafrkavali ih bez drugog razloga, po povratku sa plesa kratko ošišani huligani su znali premlatiti ponekog dugokosog, trebalo se opirati razoraznim pritiscima i maltretiranjima gotovo na svakom koraku. Sve to objašnjavanje pred cijelim razredom je i mene uzrujalo, pa sam naizgled hladno upitao: - Zanima Vas? - Baš me zanima – uzvratila je posprdno. - Mogu Vam sve reći? – upitao sam, a naglasak je bio na „sve“. - Izvoli! – rekla je ne sluteći kamo je to može odvesti. Stajao sam u klupi i počeo govoriti. Govorio sam i govorio, govorio i govorio, analizirao položaj mladih ljudi u svijetu, zavisnost izgleda i pogleda na život, prešao na svrhu života i perspektive mlade generacije u društvu, analizirao klasnu slojevitost aktualnog jugoslavenskog društva, međunarodne utjecaje i ekološku problematiku, nisam zaboravio ni Isusa ni Marxa, sve jedno izvedeno iz drugoga. Ona je zinula, sjela, razrogačila oči, ukočila se i nije ni pisnula, a u razredu je zavladao takav muk da se sveopća zgranutost mogla nožem rezati. Ni ja nisam prije toga znao da o svemu tome toliko znam i ponesen početnom ljutnjom nikoga i ništa nisam štedio. Sistem školovanja i odgoja, vladajuće vrijednosti u društvu, kulturu ni politiku... Govorio sam i govorio, ništa me nije moglo zaustaviti, Govorio sam cijeli sat i preko odmora, prekinuo me je tek sljedeći profesor koji je ušao u razred. Profesorica Muhvić mu je šutke predala imenik i pognute glave bez ijedne riječi komentara, čak i bez pozdrava izašla iz razreda i više nikada me nije ništa pitala, čak ni njemački, pa sam nakon nekoliko mjeseci prestao dolaziti na njezine satove od čega nije pravila nikakav problem, a dobra ocjena me je zagarantirano čekala na kraju polugodišta i na kraju školske godine. Loša stvar u svemu tome bila je da sam i ono malo njemačkoga što sam prethodno znao potpuno zaboravio. Prisjetio sam se te epizode jer sam ove zime ponovo pustio kosu. Zapravo slučajno. Poklopilo se da je došlo vrijeme za šišanje nekako istovremeno kako su počele hladnoće, danima nisam stizao otići frizeru, a u međuvremenu sam otkrio kako me izrasli pramenovi baš ugodno griju oko ušiju. Dan po dan, kosa je narasla duža nego što je bila u prethodnih gotovo četvrt stoljeća i prisjetila me da sam ranije cijeloga života bio čupavaca. Zainteresiralo me – kako bi to danas izgledalo? Smislio sam – neću se šišati do proljeća. Počelo me zabavljati kako se kosa uskovitla kad okrenem glavu. Posljednjih mjesec dana supruga svaki drugi-treći dan nasrne na mene. „Kad ćeš se ošišati? Izgledaš kao čudovište!“ Prestala je izlaziti sa mnom, prije neki dan me nije htjela voditi na neku večeru s poslovnim partnerima da se ne sramoti. Istini za volju, izgledam otprilike kao mješavina Broja Jedan iz „Alana Forda“, Gandalfa Sivog iz „Gospodara prstenova“ i doktora Dražena Dabića. Suprugu razumijem. Upoznala me je kratko ošišanog, takvog me je i oženila, a sad joj pred očima izranja neko tko sasvim drugačije izgleda. Da se ne upuštam u podrobnije objašnjavanje – što se izgleda tiče, zaista je to razlika. Sjećam se kada sam se početkom devedesetih, nakon nekoliko desetljeća što sam nosio kosu kao Jimi Hendrix, bradu, i brkove, obrijao i ošišao na vrlo kratko. Ni oni koji su me poznavali me nisu prepoznali, a oni koji su me znali samo površno za to nisu imali nikakvog izgleda. Po gradu se proširila priča da sam nestao, da sam pobjegao tetkama u Ameriku, i meni je savršeno odgovaralo preći u ilegalu. Po novinama su povremeno objavljivali moje stare fotografije na kojima sam bio još kosmat i nekoliko puta sam u kafiću sjedio i slušao kako za susjednim stolom neki nepoznati ljudi raspravljaju o mom liku i djelu, a uživao sam kao prasac dobacujući im poneku upadicu da ih ponovo potaknem kad je razgovor zamro. Ponovo dugokos nakon dvadeset godina ponovo doživljavam da me poznati u prvi čas ne prepoznaju. „Pa to si ti!“ je reakcija koju doživljavam otprilike jednom dnevno. Zanimljivo je da ženske iznad pedeset, a one iznad šezdeset gotovo obavezno u istom dahu nastavljaju „Izvrsno izgledaš!“ Tumačim to tako da ih podsjećam na vrijeme kada su im se udvarali mladići koji su tako izgledali (osim što su bili znatno mlađi). Zbunjuju me likovi poput Marka Grčića. Sretnem ga u gradu, razgovaramo, a on iz čistog mira, ničim izazvan, kaže „Odlično izgledaš!“ Marko Grčić! Nisam bio siguran da li me zafrkava, ali on ozbiljno! Dobro, siguran sam da mi se nije upucavao, ali da mi Marko Grčić kaže tako nešto nakon što se znamo više gotovo pola stoljeća! Sad razmišljam da li bih mogao izdržati ljetne vrućine s dugim vlasima... Najvjerojatnije ću se ipak ovih dana ošišati. Mlađe ženske nisu nimalo impresionirane. Jučer me je u Ilici mimoišla Silvija Glavić, prošla je pored mene kao pored turskog groblja. Htio sam je nešto upitati i požurio za njom, a ona bježala po tramvajskoj stanici kao da je progoni manijak. Naposljetku me je ipak prepoznala, ali sve u svemu je bilo smiješno. Šezdesetih godina prošlog stoljeća duga kosa je bila drčni znak pobune i prkosa, danas je to čisto pitanje osobne estetike. Nisam od onih koji polažu pažnju vlastitom izgledu, dapače, smatram da mnogi ljudi u tome pretjeruju, ali očigledno i mene nešto s tim u vezi povremeno može zabavljati. Ako ništa drugo, da se ponašam u skladu s onim što kažu za ženske: ako žele promijeniti nešto u životu - promijene frizuru. |
Rujan 2021 (1)
Kolovoz 2021 (1)
Travanj 2021 (1)
Ožujak 2021 (1)
Veljača 2021 (1)
Siječanj 2021 (1)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (5)
Rujan 2020 (6)
Kolovoz 2020 (9)
Srpanj 2020 (7)
Lipanj 2020 (4)
Svibanj 2020 (3)
Travanj 2020 (2)
Ožujak 2020 (2)
Siječanj 2020 (4)
Prosinac 2019 (3)
Studeni 2019 (7)
Listopad 2019 (4)
Rujan 2019 (6)
Kolovoz 2019 (7)
Srpanj 2019 (9)
Lipanj 2019 (5)
Svibanj 2019 (2)
Lipanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (4)
Travanj 2018 (4)
Ožujak 2018 (5)
Veljača 2018 (3)
Siječanj 2018 (2)
Studeni 2017 (2)
Listopad 2017 (2)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (2)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (8)
Srpanj 2016 (7)
Lipanj 2016 (8)
