Marketing
pogled iz visine
Ono što se vidi je trajektno pristanište pored Starigrada na Hvaru. To je mjesto gdje automobili i putnici obavezno moraju čekati, a za vrijeme turističke sezone čekaju i satima po iscrpljujućoj vrućini, izloženi užarenoj zvijezdi na tavi betonskog platoa bez sjene i zaklona, eventualno u užarenim limenkama. Ono čega nema je ne samo bilo kakva sjena nego ni ikakav štand gdje bi se mogla nabaviti kava ili bilo što za piće, a kamoli ikakve toaletne prostorije.
Pristanište se nalazi u zemlji koja se smatra turističkom zemljom, na otoku koji je navodno biser hrvatskog turizma, u zemlji koju na svim razinama vode ljudi koji ne shvaćaju da se velike zamisli slamaju na sitnim pojedinostima. Takve sitne pojedinosti, kad se ne srede, postaju veliki problemi.
Ne mogu vjerovati, premda me ne bi iznenadilo, da je razlog zašto na pristaništu nema ničega za osvježenje ni prilike za olakšavanje što se izvan pristaništa, ako se napusti auto i red u kojem se čeka, ako se pređe cesta, nalazi nekakva Kerumova zgradurina u kojoj je moguće dobiti i piće i oprati ruke i popiškiti se. Kome je to daleko, spojeno s dodatnim komplikacijama, ima priliku otići iza palme ili grmića na rubu pristaništa. Kako to mora da smrdi u sezoni! To je onaj posljednji utisak koji turisti ponesu s otoka na kojem su neposredno ranije podmirili račune za boravak. Kao da je hvarskim turističkim radnicima svejedno što bilo tko misli nakon što je podmirio troškove, kao da im nije stalo da se itko od gostiju ikada vrati…
Kad se na kraju godine slavodobitno zbroje prihodi od turizma u toj slici iz visine nedostaje samo jedna pojedinost - zašto taj prihod nije dva, tri ili deset puta veći.
Post je objavljen 29.04.2011. u 09:56 sati.