Marketing
Flora protiv faune
Sredinom osamdesetih godina kćerka se udala i dobila i svoju kćerku. Teta Flora je zaključila da je i mladoj obitelji potreban dom. Otišla je na općinu i lijepo im rekla – kćerka mi je odrasla, vjenčala se, rodila… – i njoj je potreban stan. Očigledno nije bila u potpunosti svjesna da se vrijeme kroz četrdeset godina nakon četrdeset i pete uvelike promijenilo. Službenici u općini su je nabrzinu otpravili Savezu boraca. Iz Savezu boraca su je poslali u Socijalistički savez, iz Socijalističkog saveza u Skupštinu grada, iz Skupštine grada u Savez boraca Hrvatske, iz Saveza boraca Hrvatske u komisiju za dodjelu stambenog prostora skupštine grada, iz te komisije u Gradski komitet Saveza komunista.... I tako su je slali jedni drugima smijući se nakon što su se za njom zatvorila vrta.
Kad je uvidjela da samo to što je kćerki zatrebao stan nije dovoljno da ga i dobije, Flora se prisjetila da je ona poklonila narodu sve što je njena obitelj imala u Sarajevu, pa je ponovo sve obišla objašnjavajući da bi bilo u redu da sada, kad je njenoj kćerki zatrebalo, država i narod uzvrate sredivši kćerki stambeni problem. No i ti su njezini argumenti izazivali samo više ili manje prikrivene podsmjehe. Naposljetku je teta Flora povjerovala da je problem u tome što joj nitko ne vjeruje kad nabraja što je sve poklonila, pa nije bila lijena potegnuti do susjedne republike da donese potvrde o tome.
U Sarajevu se otkrilo nešto iznenađujuće, iako sasvim razumljivo. U doba kad je Flora poklonila cijelu porodičnu imovinu narodu, nova vlast se nije odviše zamarala papirologijom i legalnošću, pa njena darovnica nikada nije provedena i zabilježena. Drugim riječima, sva ta imovina je pravno i dalje bila Florina, što osobno njena što pokojnih članova njene pokojne obitelji kojima je ona bila jedina nasljednica.
Florine kuće u Sarajevu bile su otprilike nešto kao kad bi u Zagrebu netko imao sve kuće na sjevernoj strani Jelačićeva trga, tadašnjeg Trga Republike. Uz svu ostalu imovinu, dućane, skladišta i zemljišta, vrijednost svega toga bila je praktički neprocjenjiva. No odmah je iskrsnuo i problem: ako je sve to njezino, onda Flora duguje porez za sve to kroz posljednjih četrdeset godina. U ono vrijeme je porez na nekretnine bio gotovo simboličan, ali se kroz četrdeset godina nakupila suma koja je za Floru bila vrtoglavo nedostižna, ali je prema vrijednosti imovine ipak bila zanemariva.
Zaredali su telefonski pozivi iz Sarajeva u gluho doba noći. Priča se proširila pa su se javljali nepoznati ljudi koji su nudili platiti sav porez u zamjenu za samo jednu kuću. Međutim je Flora bila principijelna. Ona je sve to poklonila narodu, ona ima stan koji joj je dovoljan, njoj sve to ne treba. Ona želi samo pristojan stan za kćerku. Svi oni službenici koji su je vukli za nos, tjerali iz kancelarija kao ishlapjelu luđakinju, odjednom su joj počeli dolaziti na vrata i uvjeravati je da bi bilo najbolje da sve prepiše upravo instituciji za koju su oni radili. Pojavili su se i predstavnici Crvenog križa, samoupravnih interesnih zajednica i velikih radnih kolektiva, a počela je primati dopise i posjete predstavnika raznih institucija iz Sarajeva. Mnogi od njih imali su i raznorazne lukave planove koji bi i njima i Flori pri tome donijeli daleko veće koristi od dvosobnog stana koji je za kćerku tražila, zasipali je savjetima, a bilo je i otvorenih prijetnji. Flora je bila čvrsta – ona je poklonila svu imovinu narodu i nije se predomislila. Lukavi birokrati su je probali pokolebati – tko je narod? Država, grad, općina, samoupravna interesna zajednica stanovanja ili kulturno-umjetnička društva? Počeli su je opsjedati i ljudi koji su stanovali u stanovima u kućama za koje se otkrilo da su dalje njezine, predstavnici poduzeća koji su u njima imali urede i radili u njenim dućanima. I oni su narod! Ako je željela legalizirati svojevremeni poklon narodu morala je prvo pokrenuti ostavinske parnice za sve pobijene članove porodice, pa tek nakon što se imovina prepiše na nju mogla ju je dalje pokloniti, ali i darovnicu je trebalo na nekoga nasloviti. Da ne spominjemo koliko bi sve to koštalo… Jedni su je uvjeravali da je najbolje pokloniti to nekome u Zagrebu (oni iz Zagreba), jer u njemu živi, a ionako je svejedno kome poklanja, a drugi da nije svejedno i da može darovati samo nekome iz Sarajeva ili Bosne i Hercegovine (oni iz Sarajeva). Sve zajedno je sirotu Floru sunovratilo u košmar, a problem je zaprijetio pretvoriti se u međurepublički sukob.
Naposljetku su se susreli birokrati iz Zagreba i Sarajeva na najvišem nivou, pod hitno je pronađen stan za Iskru, Flora je potpisala nekakve papire koje su joj nabrzinu podastrli i tako je ta priča završena.
Četvrt stoljeća kasnije prisjećam se te priče i nešto se pitam... Prije Prvoga i između dva svjetska rata postojali su mnogi dobrotvori koji su osnivali zaklade i činili razna dobra djela. Recimo, Aleksandar je sagradio stube koje povezuju Dežmanov prolaz i Rokov perivoj, a i danas nose njegovo ime. Nakon Drugog svjetskog rata Flora nije bila jedina koja je u zanosu stvaranja novog društva poklonila imovinu narodu. Osobno znam još nekoliko primjera i čuo sam za desetak, da ne spominjem predratne bogataše obitelj Ribar, iz koje je Ivo Lola Ribar, i Ribnikare, osnivače „Politike“, koji su u Jugoslaviji bili općepoznati. Kad je već tako, pitam se, pitam, zašto nakon Domovinskog rata nije bilo ama baš nikoga tko je poklonio svoju imovinu novoj hrvatskoj državi, ako se ne računaju Mudrinićevi patenti? Kad se već pitam, pitam se i dalje: kad već postoji Zakon o povratu imovine oduzete od komunističkog režima, zašto ne postoji zakon o povratku imovine koju su pojedinci dragovoljno poklonili narodu? Ta nisu je poklonili zato da bi je netko kasnije privatizirao! Ako je postojeći zakon donesen zbog navodne namjere da se isprave nepravde, zar nepostojanje drugog zakona ne proizvodi drugačiju nepravdu?
Po mraku se najbolje vidi. Noću se vidi do zvijezda! Danju su zvijezde sasvim nevidljive. A uspomena na tetu Floru je kao svjetlost zvijezde koja je pristigla do nas davno nakon što je zvijezda ugasla.
Post je objavljen 10.04.2011. u 18:25 sati.