posjeta kući s paunom

srijeda, 13.04.2011.

Početkom osamdesetih vozio sam Istrom uzduž i poprijeko u društvu lijepe mlade žene. Prolazeći pored jednog od gradića ona se prisjeti da pored njega živi neki njezin dobar prijatelj kojeg odavno nije vidjela i zaželi ga posjetiti. Skrenemo da ga pronađemo, a putem mi ona kaže da mu je otac slikar. Zapitam kako se otac zove jer sam poznavao mnogo slikara i utvarao si da znam sve ostale koji u slikarstvu išta znače, ali za prijateljeva oca nikada nisam čuo.

Iznenadio sam se kada smo došli do kuće u kojoj je prijatelj stanovao. Bilo je to veliko staro istarsko imanje na osami, ali potpuno renovirano i vrlo dotjerano. Središnja kuća je bila impozantna, a uz nju je stajalo nekoliko manjih pokrajnjih bivših gospodarskih zgrada. Jedna je bila pretvorena u garažu na kojoj su vrata bila podignuta i vidjeli su se jedan pored drugoga Rolls-Royce, sportski Jaguar i Mercedes. Nikada do tada, a ni kasnije, nisam vidio da je itko u Jugoslaviji imao Rolls-Royce.

Prijatelj nas je dočekao vrlo srdačno i uveo u kuću, a uskoro se pridružio i otac. Unutrašnjost je bila ukusno namještena u istom stilu kao i zgrade, ali sam zamijetio da nigdje na zidovima nema niti jedne slike. Prijateljica i ja nismo skrivali da nas se njihov dom dojmio. Otac nas je susretljivo proveo po svim sobama, a zatim smo izašli van. Oko kuće bio je ograđen velik komad zemlje, možda sto sa dvjesto-tristo metara. Dio tako ograđenog vrta obuhvaćao je pravu malu šumu. U šumi smo vidjeli pauna. To me je gotovo zgranulo. Paun kao paun, raskošno ukrašena kokoš, ali nikada ranije nisam vidio da netko ima u vrtu pauna. Nije bilo sumnje da je otac vrlo uspješan, da izuzetno dobro zarađuje, i tim više me je čudilo što nikada nisam čuo za njega.

Vratili smo se u kuću i domaćini su se potrudili da nas pogoste. Pršut, sir, vino… sve ono što bi se Istri očekivalo, ali mene je sve više kopkalo - gdje su slike? Ni domaćinove ni ikakve… Počeo sam prvo obzirno, iz daleka, među recima, ali vremenom sam nasrtao sve izravnije. Otac je priznao da je u jednoj od pokrajnjih zgrada njegov atelje, ali je otklanjao da nas tamo povede. No ja sam bio uporan, a kako je vrijeme teklo to je teže uspijevao odbijati. Naposljetku je vidio da me neće odgovoriti, pa je nevoljko ustao i pozvao me da ga slijedim.

Čim smo prešli prag njegova radnog prostora, već na prvi pogled uočio sam dvoje: prvo, da mnogo radi i drugo, da je ono što slika potpuno bez veze. Maljao je uljanim bojama, temperama i pravio otiske sitotiskom, ali sve su to bile neke diletantske mrlje, zapravo ništa. Suzdržavao sam se da mi ne izleti kako sam razočaran, ali ujedno i zapanjen kako uspijeva s tako nečim osigurati životni standard kojemu smo svjedočili. On je bio svjestan dojma kojeg je sve to ostavilo na mene i mrzovoljno je požurivao da što prije odemo van.

Još uvijek u četiri oka, hodajući prema kući, razvezao sam kako je teško živjeti od umjetnosti i kako znam mnoge vrlo kvalitetne slikare koji jedva vezuju kraj s krajem. Jedno je živjeti za umjetnost, a drugo od umjetnosti. Upitao sam kako prodaje svoje slike. Odgovorio je:

- Na veliko!

Nije mi bilo jasno što bi to trebalo značiti.

- Kad se sagradi novi hotel, treba imati sliku u svakoj sobi… I brodovi. Svaki putnički brod ima u sebi mnoštvo slika…

Iznenada mi se sve posložilo i više nisam ništa pitao. Nalazimo u se u Istri, uokolo se svako malo otvori neki ogromni hotelski kompleks s nekoliko stotina soba, predvorjima, hodnicima, blagovaonicama… U Puli je brodogradilište, puštaju brodove s navoza kao po tekućoj traci… Svaki brod - stotinjak slika. Ako pozna one koji naručuju sve te slike, pa padne dogovor o dobroj cijeni, neka onome koji je naručio vrati i pola novaca koji mu plate, preostaje mu dovoljno da ne zna što bi s tim. Što više takvih velikih ugovora sklopi, to je lakše sklopiti sljedeći jer naručioci bolje znaju da se u njega mogu pouzdati. Sa svakim obavljenim poslom postaje ugledniji i lakše je bilo kome obrazložiti zašto se upravo od njega naručuje. Na veliko je moguće prodati i ono što se po komadu ne bi moglo prodati ni slučajno. Nisam rekao ni riječi što mislim o kvaliteti slika, ali sam biranim riječima pohvalio uspješnost poslovnosti.

Tata slikar se oraspoložio kao da dijelimo zajedničku tajnu i vratili smo se mojoj prijateljici i njegovom sinu mnogo bolje raspoloženi nego smo ih napustili. Nakon još dvije flaše dobrog vina razgovarali smo kao bliski ljudi koji se oduvijek znaju. U jednom trenutku je prijateljica ponovo počela hvaliti kuću, a ja nisam izdržao i upitao domaćina ima li problema s komisijama za ispitivanje porijekla imovine.

Počeo se smijati. Ni najmanjih! Bili su u dva navrata, došli nabrušeni da ispitaju kako je moguće da slikar toliko enormno zarađuje. Svakom članu komisije je poklonio po jednu sliku i odmah su se pripitomili. Prijateljica i sin su u čudu gledali kako smo obojica pali na zemlju i grčili se od smijeha očiju punih suza. Što su ljudi! Dođu sa sumnjom da su slike debelo preplaćene, a onda dobiju umjetninu kojoj je okvir najvrjedniji dio i to im je toliko dragocjeno da zaborave zbog čega su došli.

- 12:43 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (6) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>