Početkom osamdesetih vozio sam Istrom uzduž i poprijeko u društvu lijepe mlade žene. Prolazeći pored jednog od gradića ona se prisjeti da pored njega živi neki njezin dobar prijatelj kojeg odavno nije vidjela i zaželi ga posjetiti. Skrenemo da ga pronađemo, a putem mi ona kaže da mu je otac slikar. Zapitam kako se otac zove jer sam poznavao mnogo slikara i utvarao si da znam sve ostale koji u slikarstvu išta znače, ali za prijateljeva oca nikada nisam čuo. Iznenadio sam se kada smo došli do kuće u kojoj je prijatelj stanovao. Bilo je to veliko staro istarsko imanje na osami, ali potpuno renovirano i vrlo dotjerano. Središnja kuća je bila impozantna, a uz nju je stajalo nekoliko manjih pokrajnjih bivših gospodarskih zgrada. Jedna je bila pretvorena u garažu na kojoj su vrata bila podignuta i vidjeli su se jedan pored drugoga Rolls-Royce, sportski Jaguar i Mercedes. Nikada do tada, a ni kasnije, nisam vidio da je itko u Jugoslaviji imao Rolls-Royce. Prijatelj nas je dočekao vrlo srdačno i uveo u kuću, a uskoro se pridružio i otac. Unutrašnjost je bila ukusno namještena u istom stilu kao i zgrade, ali sam zamijetio da nigdje na zidovima nema niti jedne slike. Prijateljica i ja nismo skrivali da nas se njihov dom dojmio. Otac nas je susretljivo proveo po svim sobama, a zatim smo izašli van. Oko kuće bio je ograđen velik komad zemlje, možda sto sa dvjesto-tristo metara. Dio tako ograđenog vrta obuhvaćao je pravu malu šumu. U šumi smo vidjeli pauna. To me je gotovo zgranulo. Paun kao paun, raskošno ukrašena kokoš, ali nikada ranije nisam vidio da netko ima u vrtu pauna. Nije bilo sumnje da je otac vrlo uspješan, da izuzetno dobro zarađuje, i tim više me je čudilo što nikada nisam čuo za njega. Vratili smo se u kuću i domaćini su se potrudili da nas pogoste. Pršut, sir, vino… sve ono što bi se Istri očekivalo, ali mene je sve više kopkalo - gdje su slike? Ni domaćinove ni ikakve… Počeo sam prvo obzirno, iz daleka, među recima, ali vremenom sam nasrtao sve izravnije. Otac je priznao da je u jednoj od pokrajnjih zgrada njegov atelje, ali je otklanjao da nas tamo povede. No ja sam bio uporan, a kako je vrijeme teklo to je teže uspijevao odbijati. Naposljetku je vidio da me neće odgovoriti, pa je nevoljko ustao i pozvao me da ga slijedim. Čim smo prešli prag njegova radnog prostora, već na prvi pogled uočio sam dvoje: prvo, da mnogo radi i drugo, da je ono što slika potpuno bez veze. Maljao je uljanim bojama, temperama i pravio otiske sitotiskom, ali sve su to bile neke diletantske mrlje, zapravo ništa. Suzdržavao sam se da mi ne izleti kako sam razočaran, ali ujedno i zapanjen kako uspijeva s tako nečim osigurati životni standard kojemu smo svjedočili. On je bio svjestan dojma kojeg je sve to ostavilo na mene i mrzovoljno je požurivao da što prije odemo van. Još uvijek u četiri oka, hodajući prema kući, razvezao sam kako je teško živjeti od umjetnosti i kako znam mnoge vrlo kvalitetne slikare koji jedva vezuju kraj s krajem. Jedno je živjeti za umjetnost, a drugo od umjetnosti. Upitao sam kako prodaje svoje slike. Odgovorio je: - Na veliko! Nije mi bilo jasno što bi to trebalo značiti. - Kad se sagradi novi hotel, treba imati sliku u svakoj sobi… I brodovi. Svaki putnički brod ima u sebi mnoštvo slika… Iznenada mi se sve posložilo i više nisam ništa pitao. Nalazimo u se u Istri, uokolo se svako malo otvori neki ogromni hotelski kompleks s nekoliko stotina soba, predvorjima, hodnicima, blagovaonicama… U Puli je brodogradilište, puštaju brodove s navoza kao po tekućoj traci… Svaki brod - stotinjak slika. Ako pozna one koji naručuju sve te slike, pa padne dogovor o dobroj cijeni, neka onome koji je naručio vrati i pola novaca koji mu plate, preostaje mu dovoljno da ne zna što bi s tim. Što više takvih velikih ugovora sklopi, to je lakše sklopiti sljedeći jer naručioci bolje znaju da se u njega mogu pouzdati. Sa svakim obavljenim poslom postaje ugledniji i lakše je bilo kome obrazložiti zašto se upravo od njega naručuje. Na veliko je moguće prodati i ono što se po komadu ne bi moglo prodati ni slučajno. Nisam rekao ni riječi što mislim o kvaliteti slika, ali sam biranim riječima pohvalio uspješnost poslovnosti. Tata slikar se oraspoložio kao da dijelimo zajedničku tajnu i vratili smo se mojoj prijateljici i njegovom sinu mnogo bolje raspoloženi nego smo ih napustili. Nakon još dvije flaše dobrog vina razgovarali smo kao bliski ljudi koji se oduvijek znaju. U jednom trenutku je prijateljica ponovo počela hvaliti kuću, a ja nisam izdržao i upitao domaćina ima li problema s komisijama za ispitivanje porijekla imovine. Počeo se smijati. Ni najmanjih! Bili su u dva navrata, došli nabrušeni da ispitaju kako je moguće da slikar toliko enormno zarađuje. Svakom članu komisije je poklonio po jednu sliku i odmah su se pripitomili. Prijateljica i sin su u čudu gledali kako smo obojica pali na zemlju i grčili se od smijeha očiju punih suza. Što su ljudi! Dođu sa sumnjom da su slike debelo preplaćene, a onda dobiju umjetninu kojoj je okvir najvrjedniji dio i to im je toliko dragocjeno da zaborave zbog čega su došli. |
Rujan 2021 (1)
Kolovoz 2021 (1)
Travanj 2021 (1)
Ožujak 2021 (1)
Veljača 2021 (1)
Siječanj 2021 (1)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (5)
Rujan 2020 (6)
Kolovoz 2020 (9)
Srpanj 2020 (7)
Lipanj 2020 (4)
Svibanj 2020 (3)
Travanj 2020 (2)
Ožujak 2020 (2)
Siječanj 2020 (4)
Prosinac 2019 (3)
Studeni 2019 (7)
Listopad 2019 (4)
Rujan 2019 (6)
Kolovoz 2019 (7)
Srpanj 2019 (9)
Lipanj 2019 (5)
Svibanj 2019 (2)
Lipanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (4)
Travanj 2018 (4)
Ožujak 2018 (5)
Veljača 2018 (3)
Siječanj 2018 (2)
Studeni 2017 (2)
Listopad 2017 (2)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (2)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (8)
Srpanj 2016 (7)
Lipanj 2016 (8)