riječi nisu potrebne

utorak, 19.04.2011.

Kako ono kaže priča? Svećenici su ga tužili, rulja mu je presudila, a Poncije Pilat ga osudio… Ne postoji zabilježeno da su prethodno išta dogovorili, svećenici, Poncije Pilat i predvodnici rulje. Svatko je radio za sebe, što za neku korist, što zbog komotnosti, što za zabavu, zapravo nije ni važno zašto, ali sve zajedno je urodilo time da je čovjek završio na križu.

Ribbentrop i Molotov su 1939. sklopili pakt o nenapadanju između nacističke Njemačke i sovjetske Rusije, no povrh toga čim je Hitler napao Poljsku, Staljin je hitro nagrnuo s druge strane i premda se o tome nisu ništa dogovarali, složno su raskomadali zemlju koja je ležala između njih. Paveliću je dobrodošlo kad je Nedić na djelu kraljevske Jugoslavije osnovao marionetski režim, a Nedić bi to uspio mnogo teže - ili nikako - da mu Pavelić nije prethodio.

U svim tim slučajevima, a u povijesti je zabilježeno bezbroj sličnih – naizgled suprotstavljeni raznovrsni akteri (koliko god bi se inače u top strpali) izrijekom su se dogovorili, prešutno sporazumjeli ili samo išli ruku na ruku, uvijek na štetu onoga tko strada.

U našoj javnosti postoje prijepori jesu li se Milošević i Tuđman išta dogovorili. Jedni smatraju da je to izvjesno, a drugi da je sama ta pomisao nemoguća i skandalozna.

Ne, možda nikada nisu sjeli za stol, porazgovarali i dogovorili se, iako postoje tako snažne indicije da ih mnogi uzimaju za dokaze da jesu, ali nije bilo nužno. Bilo je dovoljno da se poznaju, da se prepoznaju, da međusobno znaju što hoće i koji su im interesi, pa nije bilo ni potrebno, iako je moguće da su zaista i sjeli i sve prethodno utanačili. Znali su: ako jedan napravi ovo, drugi će ono, na što će prvi odgovoriti tako, a drugi onako, pa će jedan ovamo, a drugi onamo i sve će završiti na obostranu korist i zadovoljstvo. Jedino što je bilo važno za uspjeh zajedničkog poduhvata bilo je da sve rade usklađeno, da svaki odradi svoje.

Ne samo povijest nego i svakodnevnica isto svjedoči. Supruga i ja se kadikad samo pogledamo i to je dovoljno da oboje znamo što onaj drugi misli i što nam je činiti. Riječi nisu potrebne. Dapače, često pri tome razgovaramo o nečemu sasvim trećemu, čak govorimo upravo suprotno od onoga što oboje mislimo i kanimo „da se Turci ne dosjete jadu“, pa bi transkript naših razgovora onome to ne zna što je posrijedi dao sasvim krivu sliku. Kad bi imali transkripte razgovora djevojaka i mladića koji si udvaraju vidjeli bi da najveći dio vremena govore o tome kakav je bio dan, koje su filmove gledali, koju glazbu vole, trućaju bezvezarije, i nitko iz izrečenoga ne bi vidio da razgovaraju o tome hoće li završiti u krevetu. Nema spomena o tome tko će biti gore, a tko dolje, tko će koga kako, ali kad se sve tako lijepo dogovore neizbježno je da budne svašta kad ostanu nasamo. Jadranski "galebovi" su to dobro znali i za osvajanje prpošnih Švabica bila im je dovoljna rečenica koju su učili kao mantru - „lassen wir Augen sprechen“.

- 10:09 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (7) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>