Marketing
pitanje stila - duga kosa
- Babloviću!
Nisam obratio pozornost koliko brzo nakon mene je unišla, pa mi to nije bilo nimalo čudno, ali me je iznenadilo kako je vrisnula jer je ona bila prava staromodna gospođa kao iz knjiga, nikada ranije nisam vidio da je ispala iz takta. Ustao sam i zapitao:
- Molim?
- Kako se to ponašaš?! – vidno iznervirana nastavila je povišenim glasom, jedva se suzdržavajući da se ne nastavi derati.
- Kako se to ponašam? – bio sam zbunjen. – Kako bih se ponašao? Sasvim normalno.
- To neodgojeno ponašanje je tebi sasvim normalno?!
Ispostavilo se da, kako je hodala dugim hodnikom odmah iza mene, mislila da sam otvorio vrata kako bih nju prvu propustio. Međutim, ja sam žurio tako da je nisam niti čuo niti vidio, pa sam joj zalupio vrta pred nosom, što je ona protumačila kao namjernu bezobraštinu. Čim sam ustanovio što se dogodilo objasnio sam joj da je posrijedi zabuna i pristojno se ispričao. Nakon toga više nije bilo razloga da me dalje napada, ali se ona nije mogla lako smiriti, pa je dometnula:
- I kako to izgledaš? Kao majmun! Što ti o tome misliš? – znao sam da govori o tome što mi je kosa bila do ramena i na uske traperice, elemente izgleda zbog kojih se u to vrijeme vodila svakodnevna bitka i kod kuće, i u školi i u tramvaju. Iz škole su dugokose učenike izbacivali s nastave i slali na šišanje, milicajci su zaustavljali takve i zafrkavali ih bez drugog razloga, po povratku sa plesa kratko ošišani huligani su znali premlatiti ponekog dugokosog, trebalo se opirati razoraznim pritiscima i maltretiranjima gotovo na svakom koraku.
Sve to objašnjavanje pred cijelim razredom je i mene uzrujalo, pa sam naizgled hladno upitao:
- Zanima Vas?
- Baš me zanima – uzvratila je posprdno.
- Mogu Vam sve reći? – upitao sam, a naglasak je bio na „sve“.
- Izvoli! – rekla je ne sluteći kamo je to može odvesti.
Stajao sam u klupi i počeo govoriti. Govorio sam i govorio, govorio i govorio, analizirao položaj mladih ljudi u svijetu, zavisnost izgleda i pogleda na život, prešao na svrhu života i perspektive mlade generacije u društvu, analizirao klasnu slojevitost aktualnog jugoslavenskog društva, međunarodne utjecaje i ekološku problematiku, nisam zaboravio ni Isusa ni Marxa, sve jedno izvedeno iz drugoga. Ona je zinula, sjela, razrogačila oči, ukočila se i nije ni pisnula, a u razredu je zavladao takav muk da se sveopća zgranutost mogla nožem rezati. Ni ja nisam prije toga znao da o svemu tome toliko znam i ponesen početnom ljutnjom nikoga i ništa nisam štedio. Sistem školovanja i odgoja, vladajuće vrijednosti u društvu, kulturu ni politiku... Govorio sam i govorio, ništa me nije moglo zaustaviti, Govorio sam cijeli sat i preko odmora, prekinuo me je tek sljedeći profesor koji je ušao u razred. Profesorica Muhvić mu je šutke predala imenik i pognute glave bez ijedne riječi komentara, čak i bez pozdrava izašla iz razreda i više nikada me nije ništa pitala, čak ni njemački, pa sam nakon nekoliko mjeseci prestao dolaziti na njezine satove od čega nije pravila nikakav problem, a dobra ocjena me je zagarantirano čekala na kraju polugodišta i na kraju školske godine. Loša stvar u svemu tome bila je da sam i ono malo njemačkoga što sam prethodno znao potpuno zaboravio.
Prisjetio sam se te epizode jer sam ove zime ponovo pustio kosu. Zapravo slučajno. Poklopilo se da je došlo vrijeme za šišanje nekako istovremeno kako su počele hladnoće, danima nisam stizao otići frizeru, a u međuvremenu sam otkrio kako me izrasli pramenovi baš ugodno griju oko ušiju. Dan po dan, kosa je narasla duža nego što je bila u prethodnih gotovo četvrt stoljeća i prisjetila me da sam ranije cijeloga života bio čupavaca. Zainteresiralo me – kako bi to danas izgledalo? Smislio sam – neću se šišati do proljeća. Počelo me zabavljati kako se kosa uskovitla kad okrenem glavu.
Posljednjih mjesec dana supruga svaki drugi-treći dan nasrne na mene. „Kad ćeš se ošišati? Izgledaš kao čudovište!“ Prestala je izlaziti sa mnom, prije neki dan me nije htjela voditi na neku večeru s poslovnim partnerima da se ne sramoti. Istini za volju, izgledam otprilike kao mješavina Broja Jedan iz „Alana Forda“, Gandalfa Sivog iz „Gospodara prstenova“ i doktora Dražena Dabića. Suprugu razumijem. Upoznala me je kratko ošišanog, takvog me je i oženila, a sad joj pred očima izranja neko tko sasvim drugačije izgleda.
Da se ne upuštam u podrobnije objašnjavanje – što se izgleda tiče, zaista je to razlika. Sjećam se kada sam se početkom devedesetih, nakon nekoliko desetljeća što sam nosio kosu kao Jimi Hendrix, bradu, i brkove, obrijao i ošišao na vrlo kratko. Ni oni koji su me poznavali me nisu prepoznali, a oni koji su me znali samo površno za to nisu imali nikakvog izgleda. Po gradu se proširila priča da sam nestao, da sam pobjegao tetkama u Ameriku, i meni je savršeno odgovaralo preći u ilegalu. Po novinama su povremeno objavljivali moje stare fotografije na kojima sam bio još kosmat i nekoliko puta sam u kafiću sjedio i slušao kako za susjednim stolom neki nepoznati ljudi raspravljaju o mom liku i djelu, a uživao sam kao prasac dobacujući im poneku upadicu da ih ponovo potaknem kad je razgovor zamro.
Ponovo dugokos nakon dvadeset godina ponovo doživljavam da me poznati u prvi čas ne prepoznaju. „Pa to si ti!“ je reakcija koju doživljavam otprilike jednom dnevno. Zanimljivo je da ženske iznad pedeset, a one iznad šezdeset gotovo obavezno u istom dahu nastavljaju „Izvrsno izgledaš!“ Tumačim to tako da ih podsjećam na vrijeme kada su im se udvarali mladići koji su tako izgledali (osim što su bili znatno mlađi). Zbunjuju me likovi poput Marka Grčića. Sretnem ga u gradu, razgovaramo, a on iz čistog mira, ničim izazvan, kaže „Odlično izgledaš!“ Marko Grčić! Nisam bio siguran da li me zafrkava, ali on ozbiljno! Dobro, siguran sam da mi se nije upucavao, ali da mi Marko Grčić kaže tako nešto nakon što se znamo više gotovo pola stoljeća! Sad razmišljam da li bih mogao izdržati ljetne vrućine s dugim vlasima...
Najvjerojatnije ću se ipak ovih dana ošišati. Mlađe ženske nisu nimalo impresionirane. Jučer me je u Ilici mimoišla Silvija Glavić, prošla je pored mene kao pored turskog groblja. Htio sam je nešto upitati i požurio za njom, a ona bježala po tramvajskoj stanici kao da je progoni manijak. Naposljetku me je ipak prepoznala, ali sve u svemu je bilo smiješno.
Šezdesetih godina prošlog stoljeća duga kosa je bila drčni znak pobune i prkosa, danas je to čisto pitanje osobne estetike. Nisam od onih koji polažu pažnju vlastitom izgledu, dapače, smatram da mnogi ljudi u tome pretjeruju, ali očigledno i mene nešto s tim u vezi povremeno može zabavljati. Ako ništa drugo, da se ponašam u skladu s onim što kažu za ženske: ako žele promijeniti nešto u životu - promijene frizuru.
Post je objavljen 05.04.2011. u 11:42 sati.