još je i dobro…

petak, 25.03.2011.

Poznavao sam gotovo sve mlade ljude koji su kroz deset godina radili i surađivali u „Poletu“. Po mnogo čemu su se razlikovali, bilo ih je svakakvih: pametnijih i manje pametnih, obrazovanih i manje obrazovanih, pismenijih i manje pismenih, iskusnijih i naivnijih, sakupili su se od svuda i svakuda, ali jedno je svima bila zajednička – svi su bili sjajni mladi ljudi. Čak i ona nekolicina koji su kasnije postali kontravenozni i povlačili neke dvojbene poteze nisu bezveznjaci, bedaci ni ljudske lige. Među „Poletovcima“ nije bilo čovjeka s kojim ne bi bio užitak otići na piče i porazgovarati, a potvrdilo se to i time što je još i danas prijatno sresti bilo kojega od njih.

Nasuprot tome, u jednom razdoblju života upoznao sam sve članove Društva književnika Hrvatske do zadnjega. U to vrijeme bilo ih je oko četiri stotine, otprilike koliko i „Poletovaca“. Među njima je bilo ne više od stotinjak njih koji su zaista zaslužili da ih se smatra književnicima i ne više od toliko onih koji su i kao ljudi iole vrijedili, a te dvije grupacije su se uvelike poklapale. Ostalih tri stotine bili su ubi-bože-sačuvaj, ljigavci, bedaci i ljudska stoka, nevjerojatna galerija promašenih likova.

Kad mi je palo na pamet usporediti te dvije grupacije, u prvi mah nisam mogao sam sebi vjerovati – da nisam pristran? Kako je to uopće moguće? Zašto bi se na jednom mjestu sakupljali samo vrijedni ljudi, a na drugom uglavnom trutovi i slična gamad.

Rješenje je zapravo vrlo jednostavno: pčele se sakupljaju oko meda, a muhe lete na drek.

Logično je da priroda projekta djeluje kao probirač karaktera koji će se oko njega okupljati. Pojednostavljeno – ako osnivate samostan, oko toga će se izdvojiti sasvim drugačiji likovi od onih koji će se sakupiti da bi opljačkali banku. Drugim riječima, dobar, zdrav projekt okuplja druge i drugačije ljude od nečega što je bolesno i nakaradno već u zamisli.

Sve se to znatno zapetljava time što projekti kroz vrijeme mijenjaju svoju prirodu, često i kao posljedica ljudi koji su se u njega uključili ili kao rezultat promjene društvenih okolnosti. Društvo književnika Hrvatske je nedvojbeno bio koristan poduhvat u vrijeme kada ga je Milivoj Dežman osnivao, kao i u još nekim kasnijim razdobljima, ali se nasljednici nisu snašli, a opteretilo ih je i previše onih koji su ionako bili izgubljeni u svemiru i vremenu.

Sve u svemu, ukoliko ne razumijete značenje nekog projekta, dovoljno je znati ljude koji ga nose. Ako su to dobri ljudi i projekt mora da je dobar. I obrnuto: ako ne znate ljude, a projekt je koristan i u pravi čas, mora da su i ljudi koji ga podržavaju dobri.

Pokušajte na taj način ocijeniti projekt hrvatske države: Tuđman, Sušak, Glavaš, Merčep, Korade, Vice Vukojević, Šošić, Đodan i Veselica, Bernardo Jurlina, Ante Beljo, Miroslav Kutle, Jure Radić, Nadan Vidošević, Petar Šale (saborski zastupnik koji je sam sebe DVA PUTA prostrijelio vlastitim pištoljem), Drago Krpina, Ivica Mudrinić... sav onaj muppet-show koji je činio prvi saziv Sabora. Kakvo dobro može iznjedriti ta ekipa?! Pa prateća medijska kohorta na čelu s Brankom Tuđenom, Majom Freundlich, Dunjom Ujević, Carl-Gustav Stormom, Marinkom Božićem, te nizom čuljaka i šagolja na televizijskim ekranima....! Ih, veselja! Ajoj, tuge, ajoj, jada!

Još je i dobro kako je moglo ispasti.

- 10:47 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (3) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>