srijeda, 16.03.2011.

uzaludno saznanje

Navratila šogorica sa psom, pa kad je psu došlo vrijeme da ga treba prošetati, supruga je odlučila povesti i našega da ih zajedno izvedu. Pridružila im se i punica, moj nećak i četrnaestogodišnji sin. Ja sam rekao da neću, ostati ću kući da nešto na miru zapišem, ali sam ih ispratio pogledom s balkona. Išli su sredinom ceste kao omanja horda: dobrodržeća punica (gotovo da sam joj vršnjak!), dvije lijepe žene u najboljim godinama, snažni tridesetogodišnji nećak, vižljasti sin visine odraslog čovjeka i dva razdragana psa. Vidjevši ih tako na okupu kako se bodro upućuju u toplu proljetnu večer proželo me potmulo zadovoljstvo – to je moja obitelj!

Iznenada me presjekla pomisao – ne tako davno, kada se obitelj okupila, među njima nije bilo nikoga od ovih koje sada gledam (ako ne računam nećaka koji je bio beba i nikoga se ni ne može sjećati), a u mojoj današnjoj obitelji nema nikoga – osim mene – tko je ranije bio prisutan.

Ne tako davno kad je obitelj tako negdje zajedno krenula, činili su je baka, djed, majka, otac, tetke, sestra i šogor. Čak je i pas bio drugi! Ja sam posljednja karika između te dvije generacije iste obitelji, i prabaka i pradjede rođenih u devetnaestom stoljeću se sjećam. Ovi danas, koliko god znaju o precima, zapravo nikoga od njih nisu upoznali, nisu poznavali, ne poznaju. Kad mene više ne bude ni te veze neće više biti.

Kako bi se oni kojih više nema radovali upoznati one koji su ih naslijedili! Kako bi se te dvije grupe ljudi lijepo družili i zajedno živjeli! Kako bi lijepo bilo to nemoguće! Znam jedne i druge pa znam, a to uzaludno saznanje nestat će sa mnom.
- 11:08 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (7) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

eXTReMe Tracker