ponedjeljak, 28.09.2009.

veliki ljubavnici - ništa na brzaka

Na sprovodu mog prijatelja Čotara mnoge su lijepe stvari rečene o njemu, ali jednu su i oni koji su znali izostavili jer su smatrali da nije prigoda. I danas ljudi koji o njemu govore to ne spominju jer najčešće naprosto ne znaju. On je bio veliki ljubavnik, a to je rijetka kvaliteta. Svi znaju tucati kako-tako, ali on je u pristupu ženama bio među najboljima.

Ja sam to znao, ali moj mladi kolega Pajalić, s kojim sam se vraćao sa sprovoda Edi Budiši u Rovinju, pa smo oko jedan ujutro prolazili pored Pazina, pojma nije imao tko je Čotar. Kada sam rekao "Ovdje mi živi jedan prijatelj, rado bih da mu svratimo", uzrujao se.

Pa kako – sada? Jesi mu se najavio? – Bilo je to vrijeme prije mobitela, a ni javnih govornica nije bilo toliko da bi se ijedna mogla pronaći, pa nije bilo načina da to napravim.

Jesi li mu javio da ćeš prolaziti ovuda, pa te očekuje?

– Ne.

– Pa kako ćeš mu samo tako u ovo doba banuti na vrata?

– Bez problema.

– Kada ste se posljednji puta vidjeli?
– Otkako se Čotar preselio u Istru viđali smo se otprilike jedanput godišnje, nismo se nazivali niti izmjenjivali pisma. Eventualno je on prespavao kod mene kada je svratio u Zagreb. Doduše, nešto ga dugo nije bilo…

– Mislim da ima oko dvije godine…

– I ti bi banuo čovjeku kojega nisi čuo ni vidio dvije godine u dva ujutro bez najave? Jesi li siguran da neće biti problema ako sada nenajavljeni banemo?

– Siguran.


Pajalić je za svaki slučaj stao iza mene kada smo se uspeli na Čotarov kat i ja pozvonio na vrata. Očekivali smo da će trebati ponoviti zvonjenje i čekati da se domaćin probudi, ustane, nečim zaogrne, dođe do vrata, ali – na naše iznenađenje – otvorio je za manje od desetak sekundi potpuno obučen.

I on se iznenadio kada me je ugledao s nepoznatim čovjekom.

Slobodno? – rekao sam reda radi. Obradovao se kad me je vidio, ali je ipak djelovao nekako razočarano. – Smetamo? – upitao sam, ne zato što nisam znao, nego zato da Pajalić čuje odgovor.

Ma kakvi! Nego, malo sam se razočarao. Jedna djevojka je otišla prije petnaestak minuta, pa sam se ponadao da se vratila… Imate sreće što sam krenuo malo pospremati nakon nje, pa se nisam skinuo za spavanje.

Sjeli smo i nešto prezalogajili i popili, a kako je već razgovor na vratima naveo na tu temu, ispričao je da je djevojka bila kod njega dva dana, a kako je naredni dan radni, morala je otići kući. "Ipak šteta što se nije vratila", prokomentirao je. "A možda još i bane, pa ćete je vidjeti."

NJegov stan bio je mali, četrdesetak kvadrata, asketski oskudno namješten. Pajalić se sumnjičavo osvrnuo oko sebe i zapitao:

– I što ste radili – dva dana?

Čotar ga je sažaljivo pogledao i procijedio:

– Tucali se.

Na to je Pajalić blenuo, a ja sam, da razjasnimo mladom kolegi, zapitao domaćina:

– Koliko tebi traje tucanje?

Čotar, sjajni pedagog, odmah je shvatio da ne pitam radi sebe, pa je odgovorio kao da predaje pred školskom pločom:

– Pa tako, najviše volim dva-tri dana, pa zato to obično radim preko vikenda, od petka popodne do nedjelje navečer, da se ipak stignem naspavati prije posla, ako stignem…

Ali ni Pajalić nije bio od jučer. Drčno je čačkao:

– Dobro, toliko ste zajedno, ali koliko traje sam spolni čin?

– Pa sve to vrijeme! Ako počnemo tako da prvo zajedno uđemo u kadu i operemo se, i to je spolni čin. Pa i kad prispavamo da se odmorimo i prikupimo snage, i to je dio intimnosti i igre.

– No, no, a jedna penetracija?

– Tako… – nisam nikada mjerio – …sedam-osam sati.


Pajalić je izbečio oči i pala mu je vilica na prsa. On je tada bio tipični mladi ambiciozni i radišni čovjek koji je jeo na brzinu gutajući nesažvakane zalogaje i vječno bio u žurbi.

Pa kako?

–… Polako…
– pojasnio mu je Čotar. – Ne treba žuriti. Samo na to da curu pripremim mogu potrošiti cijelo poslijepodne.

Pajalić nije mogao vjerovati što sluša.

– I sedam-osam sati ti stoji? – Pazite, to se događalo prije nego je izumljena viagra.

– Naravno, kad ne žuriš. A ako ne stoji, ni ne treba stajati. Dam mu vremena da se oporavi dok se igramo na druge načine…

– Pa zar nikada ne obaviš to onako na brzinu… za petnaestak minuta?

– Kako da ne? Kadikad, preko tjedna, nema vremena više od pola sata. Ali to samo s onima koje su već bile kod mene nekoliko dana i za koje znam da ću za dan-dva imati vremena da im posvetim koliko treba! To je tek kao foršpan. Nadam se da nisi od onih koji to obavljaju na brzinu uz plot ili broje recke opaljenih na parkinzima!

– Ne… ne… nikako… To ne!
– neuvjerljivo je fufljao moj mladi kolega.

Nadam se da Pajalić i danas pamti taj razgovor u gluho doba noći i da je izvukao prave pouke – da mu je život promijenio. Ono što je njemu bilo uobičajeno ili vrhunac, nekom drugome je bio tek "foršpan" – petminutna najava onoga pravog.

Dva puta u životu naletio sam na žene koje su prošle kroz Čotarove ruke. Osjetio sam to na njima. Uživale su u svemu i dobro znale što je dobro jer su pamtile uzor prema kojemu su mogle usporediti, predavale se u potpunosti i savršeno surađivale, titrale kao dobro ugođeni instrumenti dostojni svakog virtuoza i zato su bez žaljenja odbacivale sve pacere i bez dvojbe prepoznavale majstore vrijedne da im posvete vrijeme.



nedjelja, 27.09.2009.

promjene, zarezi, mjera

Nevjerojatno kako je pseća vrsta preživjela desetke ili čak stotine tisuća godina do danas! - bio je zajednički zaključak četiri vlasnika pasa u čekaonici veterinarske ambulante. Sva četiri psa su iskoristila priliku i nažderali se kostiju. Dva su dobila takav proljev da su dehidrirali toliko da su jedva disali, a dva takav zatvor da jedan nije srao tri, a drugi već pet dana. Zaključak je bio potkrijepljen primjerima koje su vlasnici znali iz druge ruke o psima koji su se zadavili jedući kosti.

Otkako su se kao vrsta pojavili na zemaljskoj kugli jedu kosti, ali pojedu li kost moraju ići na liječenje!

Psi su se promijenili živeći uz čovjeka - bilo je jedino objašnjenje koje je vlasnicima padalo na pamet..

Istina da su se psi promijenili uz čovjeka, ali veterinar je imao drugo objašnjenje: kosti su se promijenile!

Sjetite se djetinjstva - obratio se meni kao starijem čovjeku. U ono se vrijeme psu bacila kost i on ju je glođao cijeli dan i nakon toga je ona ostala oglodana, ali cijela. Danas pas srednje veličine smaže kost iz teleće potkoljenice od pola metra u pet minuta da ne ostane ni trunčica. U međuvremenu je počeo industrijski uzgoj životinja za hranu na farmama i kosti su postale mekane tako da ih je moguće smrviti. Umjesto minerala, zbog kojih su nekada bile kao kamen, danas su kosti prepune masti koje ranije nije ni bilo, pa su uz smanjenu čvrstinu psima još i daleko ukusnije. Hrana im se pretvorila u smrtonosnu opasnost. Preostalo je samo hraniti pse industrijskom hranom, konzervama i dehidriranim kuglicama ili im kuhati i izdvajati kosti iz porcija.

Sad razmišljam čime obradovati psa za rođendan. Nabavit ću kost od medvjeda. Nadam se da barem kosti od divljači nisu smekšale u međuvremenu.

Od vremena djetinjstva nisam se promijenio samo ja, nego i svijet oko mene. Ako u djetinjstvu rasteš i učiš da bi postao odrastao čovjek, kao odrastao čovjek moraš i dalje učiti jer je mnogo toga naučenoga postalo nešto drugo i tako čak i kad tijelo počne propadati i dalje ostaješ dijete koje se čudi gdje se našlo.

Ovu posljednju rečenicu bilo je moguće napisati i sa nekoliko zareza više, a da jednako funkcionira:

Ako u djetinjstvu rasteš i učiš da bi postao odrastao čovjek, kao odrastao čovjek moraš i dalje učiti jer je mnogo toga naučenoga postalo nešto drugo, i tako, čak i kad tijelo počne propadati, i dalje ostaješ dijete koje se čudi gdje se našlo.

Dodamo li previše zareza, postaju opterećenje i rečenica postaje čak zbrkana:

Ako u djetinjstvu rasteš i učiš, da bi postao odrastao čovjek, kao odrastao čovjek moraš i dalje učiti, jer je mnogo toga naučenoga postalo nešto drugo, i tako, čak i kad tijelo počne propadati, i dalje ostaješ dijete, koje se čudi gdje se našlo.

Promjene na kostima, zarezi i mnogo toga drugoga ima isti zajednički nazivnik: koja je prava mjera na kojoj bi se bilo najbolje zaustaviti?


subota, 19.09.2009.

sjećanje na dobar ugriz

1.
U mojoj obitelji i po majčinoj i po očevoj strani svi u krvnoj vezi imali su fantastične zube. Pradjeda mi je pokopan u osamdeset i šestoj godini sa svim zubima i bez ijedne plombe. Moji zubi bili su ne samo zdravi, snažni i svijetli, nego i savršeno pravilni. Komotno sam mogao snimati reklame za zubne paste. Kad smo u srednjoj školi išli na stomatološki pregled na stomatološki faks, profesor je okupio studente i pozvao ih sve da pogledaju u moja usta:

- Pogledajte, ovo su idealni zubi! Ovo čete rijetko sresti u praksi, to je ono kako je nacrtano u udžbenicima.

2.
Dok su svi moji prijatelji i kolege živjeli u strahu od zubara, ja sam jedva čekao kada ćemo svi sa školom na obavezni pregled, znajući da će stručnjak zaviriti i reći "Sve je u redu. Sljedeći!" Naravno, kao prema svakom bogomdanom blagostanju, odnosio sam se prema tome s krajnjom nepažnjom. U srednjoj školi bavio sam se modelarstvom, imao sam radionicu u podrumu. Često mi se nije dalo napraviti korak-dva da dohvatim kliješta, pa sam čupao čavle zubima. I, također naravno, okrhnuo sam caklinu na kutnjacima. Kad je to počelo bolit - bolilo je za svisnut! Prisjećajući se kako se svi boje zubara, ja - bez ikakvog lošeg iskustva s njima - bojao sam se još i više. Panično se bojeći zubara, pokušavao sam sa svim mogućim lijekovima: nijedne tablete koje sam mogao nabaviti u ljekarnama nisu djelovale, premda tada još nepušač umakao sam vrh cigarete u šećer i grgljao dim po krnjcima, lokao rakijetinu, ništa nije pomagalo. Obično je bilo najgore od ponoći pa prema jutru. Obično sam ujutro - odhrvavajući se porivu na samoubojstvo - ne zaspao, nego se obeznanio od iscrpljenosti, tableta i rakijetine koju sam polokao.

Napokon nije bilo druge i otišao sam zubaru. To je učas sređeno, ali sam zauvijek zapamtio.

3.
Iz tog razdoblja sjećam se jednog recepta koji je izuzetno efikasan, čudotvorno djelotvoran, zapamtite ako vam ikada zatreba. Ako vas ikada zaboli koji od GORNJIH zubi, a ne možete odmah zubaru, umjesto da se ubijete, izlijte na dlan što čišćeg alkohola: može medicinski alkohol, rakija prepečenica, votka, whiskey, u nuždi pali čak i parfem. Izlijte alkohol na dlan i usrčite ga kroz nos.

Pazite, to djeluje samo kod GORNJIH zubi. Prvi učinak je kao da vas je netko opalio čekićem po čelu, bljesne vam pred očima, ali kad to - nakon četiri do pet sekunde - mine, i najgori bol je nestao kao nožem odrezan. Nakon toga ne boli još četiri-pet-šest sati, a za to vrijeme trebate naći zubara.

Isprobao sam to na sebi i nekoliko puta i na drugarima iz vojske kada je koji od njih u divljini, u dubokim šumama ili na vrhu planine počeo zavijati, zapomagati i tražiti bojeve metke da si skrati muke. Zapamtite, djeluje.

4.
Isprepadan i podučen patnjama kroz koje sam prošao postao sam manijak pranja zubi. Neprestano sam nosio u džepu malu keficu za pranje zubi i prao ih nakon svakog jela. Vjerojatno sam prvi u Jugoslaviji saznao što je "dental floss", nabavljao ga i redovno koristio prije nego sam oprao zube keficom. Za trideseti rođendan dobio sam "water pick", pumpu za vodu za ispiranje desni i redovno je rabio kupujući svakih nekoliko godina novu. Svake godine išao sam na redovnu kontrolu zubaru, da bih me svake godine umirilo kada bih čuo kako je sve u redu.

Prema ostatku tjelesnog ustroja nisam se odnosio ni približno tako brižno kao prema zubima. Dapače, mogu reći da sam se bespoštedno drapao. Danas osjećam posljedice i toga, ali nije mi žao. Zavrijedilo je. No zamislite moje zaprepaštenje i očaj kada su me sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća, prije petnaestak godina, odjednom zaboljeli zubi, i to odjednom svi. Počelo je to nekako čudno, prvo kao nekakva nelagoda na koju sam se privikavao kako je rasla, a i bio sam u nekakvim gužvama da nisam odmah otišao zubaru nego tek nakon nekoliko mjeseci. Prijatelj mi je pogledao u usta i rekao:

- Paradentoza. Ostat ćeš bez svih zubi u šest mjeseci.

- Kakva?
- zgranuo sam se, znajući da ih ima više vrsta.

- Rapidno progresivna - rekao je moj zubar.

- Ne govori mi više o tome - rekao sam. Neka ništa ne govori, samo neka radi sve što treba. Kad je već neizbježno, neka barem znam i mislim o tome što manje.

5.
Obišao sam još nekolicinu prijatelja-zubara, sve jedan bolji od drugoga, i svi su se slagali u dijagnozi. Znajući povijest mojih zuba, sjeli su i raspravljali: odakle meni paradentoza? Genetski nije - po predcima imam zube koji bi trebali trajati vječno. Zarazna nije - to se odmah vidi. Od nehigijene? Isključeno. Svi su znali kakav sam manijak pranja zubi. Pa odakle onda?

Jedino moguće rješenje ukazalo se kada mi se jedna od djevojaka koje su ostajale kod mene preko noći rekla da u snu stravično škripim zubima. Rekla je, i podsjetila me na nekolicinu drugih koje su isto rekle, da spavajući cijele noći tako meljem zubima da sam je u više navrata probudio, da se prepala da ću ih samljeti, razmišljala je da me probudi, ali ipak nije… Kada sam rekao zubarima, rekli su - to!

Škripanje i meljenje razlabavljuje zube u ležištu, u razmak između zuba i zubnog mesa uvlače se komadići hrane koje nikakvo čišćenje zubnim konce, pranje keficom ili ispiranje vodenom pumpom ne može istjerati, ta hrana truli, truljenje zahvaća okolno meso… Na kraju su mi zubari vadili potpuno zdrave zube, a i sami su ispadali, uključujući one kutnjake na kojima su još bile prvotne plombe postavljene prije nekoliko desetljeća. Sve ih imam u jednoj kutijici u ladici pisaćeg stola.

6.
Preostalo je pitanje - zašto škripim zubima? Živci, govorili su prijatelji, to je od živaca, od nerviranja. Ali kako da nerviranje tako djeluje na mene, mene koji sam poznat po živcima kao konj, da me malo što može izbaciti iz takta?

A da je bilo nerviranja - bilo je. Bilo je to nakon vrlo gadnog razdoblja života koje tada još nije ni završilo. Još osamdeset i četvrte naslutio sam da će biti rata. Osamdeset i pete bio sam siguran. Prevario sam se samo u dva predviđanja. Vjerovao sam da će rat izbiti ranije, i to građanski rat, najgori od svih ratova. Jugoslavija se pokazala žilavijom nego sam i ja mislio. Drugo, mislio sam da će borbe zahvatiti i Zagreb. Bez muke sam mogao zamisliti nekoliko oklopnih vlakova koji zasjednu na željezničku prugu koja presijeca grad i tenkove koji zauzmu mostove preko Save, a artiljerija i pješadija sve okruže. Što je najgore, svi oko mene kao da su pomahnitali. Moja upozorenja smatrali su neutemeljenima i zlonamjernim, svi su vjerovali u nekakvu hrvatsku Arkadiju - drugu Švicarsku! - prema kojoj nezadržljivo hrlimo, a ja sam smutljivac koji bi najradije da do toga ne dođe.

Iz dan u dan sjedio sam s euforičnim bliskim i dragim ljudima koji su me trpjeli kao maloumnog jadnika, dok sam ja kao na dvostrukom filmu neprekidno preko slika uređenih stanova vidio granate koje ulijeći kroz krov i prozor i rasprskavaju se u dnevnoj i dječjoj sobi, pred prizora ljudi koji slave razmišljao sam: ovaj bi mogao ovoga priklati, ovaj bi mogao ovu silovati, ovoj se nitko ne bi u nevolji smio obratiti za pomoć jer bi ga izdala… Da, užasno sam se živcirao.

A onda, kada je rat počeo, nije se znalo kada će i gdje stati, a zbivale su se i druge stvari zbog kojih mi se nije sviđao ni svijet u kojem sam živio ni onaj koji se izgrađivao iz njega i više mi se uopće nije živjelo. Godinama mi je gotovo svake večeri prije nego bih zaspao posljednja misao bila "da se barem ne probudim". Ostao sam u Zagrebu prvenstveno iz inata, znajući da ima mnogo onih koje nimalo nisam volio, a koji bi se svi obradovali da su čuli da su me se zauvijek riješili. Živio sam praktički u ilegali, a povremeno su do mene dopirali odjeci likovanja nad tračem koji se raširio da sam pobjegao rodbini u Ameriku.

Preko dana sam sve to dobro hendlao (a nije bilo jednostavno preživjeti), u okviru prilika funkcionirao maksimalno efikasno, ali noću, kad je popustila kontrola svijesti, sve što se preko dana nakupio je izbijalo - i škripao sam zubima.

7.
Sada navečer prije spavanja izvadim zube i spremim ih u čašu. Smješkaju mi se kroz vodu i staklo s noćnog ormarića. Srećom, Zagreb nisu zahvatile borbe i ratna razaranja, i ja sam toga bio pošteđen, ali ipak - smatram da su moji zubi žrtve rata.

No sve se to nikoga osim mene ne tiče, a naročito one rođene nakon rata ili koji su bili tako mala djeca da ga se ni ne sjećaju. Oni vide samo bezubog starca, ali - vjerujte - u dubini duše ja mogu još itekako dobro zagristi.



četvrtak, 17.09.2009.

drastična metoda odvikavanja od pušenja

Posljednjih dana bio sam u nekim gužvama, strkama i nerviranjima. Primijetili ste da - pored najboljih namjera - nisam stigao zapisati ništa ni na blog. Ne smijem ni pomisliti koliko sam cigareta popušio kroz to vrijeme!

Nikako da se riješim tog zla. Sve znam o štetnosti pušenja (nitko mi o tome ne treba ništa govoriti), a sve znam i o načinima odvikavanja (teoretski sam vrlo potkovan), jedino što mi to nikako ne uspijeva. Nema toga što nisam bezuspješno pokušao. Ovisnik.

U jednom razdoblju prije petnaestak godina palo mi je na pamet, kako je pušenje samo po sebi ne mož' veća glupost, ludilo, da se ludilo ne može izliječiti pametnim metodama, da je potrebno neko još veće ludilo, klin se klinom izbija, te da bi možda pomoglo nešto maksimalno ludo. Tako mi je pala na pamet i moja druga supruga s kojom sam nakon rastave ostao u dobrim odnosima.

Ona je živjela u lijepom stanu u kojem je imala dvije kupaonice, svaka sa svojim wc-om. Razgovarao sam s njom, razradili smo plan i sve dogovorili.

U jednu od kupaonica smjestit ćemo na pod jogi-madrac i kompjutor. Meni ćemo staviti oko članka na nozi lanac s katancem, a drugi kraj učvrstiti za radijator. Lanac će biti dovoljno dugačak da mogu na zahod, do lavaboa i u kadu, ali ne da izađem iz prostorije. Ona će mi dodavati hranu gurajući je po podu drškom metle da je u ovisničkom ludilu ne bih zgrabio i pridavio. Kao bivša supruga imuna je na sve drugo što bih mogao pokušati: kuknjavu, cviljenje, umiljavanje, bilo kakve moguće lukavosti, i nesmiljena - neće mi dati cigaretu ni po koju cijenu. Ona će s veseljem preuzeti brigu o psu koji je nakon braka ostao meni, hraniti ga i svaki dan šetati. Telefon mi neće biti u dosegu, a u to vrijeme još nije bilo interneta. Ako joj netko dođe u posjetu, zaključat će kupaonicu u kojoj sam, zatvorit će sva vrata po stanu, a stan je dovoljno velik da se u najdaljoj sobi ne čuje ako zovem i lupam. Tretman je uključivao i da će ona, iako nepušačica, popušiti nekoliko cigareta na vidjelu, ali izvan dohvata. Držat će me tako dva-tri mjeseca, ili duže ako je potrebno, sve dok oboje ne zaključimo da sam se oslobodio ovisnosti.

Što je najbolje, u takvim bih okolnostima vjerojatno ispisao i više nego što bi u istom razdoblju uspjelo i Jergoviću. Pisao bih "Dnevnik odvikavanja".

Sve smo lijepo razradili i dogovorili, ali u to sam vrijeme upoznao djevojku koja je ubrzo postala moja četvrta supruga, i kada sam nju upoznao s nakanom - nimalo joj se nije svidjela. Dapače, bila je odlučno i oštro protiv toga.

Danas, petnaestak godina kasnije i nakon još stotinjak pokušaja da se riješim ovisnosti, i dalje pušim. Sada razmišljam o tome da idem žicati Miroslava Ambruša-Kiša, prvog Hrvata za kojeg je dogovoreno da će letjeti u svemir, da me pošalju umjesto njega. Pa ako krepam - zaslužio sam.




subota, 12.09.2009.

kastrirajuće odrastanje

Dirljivo mi je zamijetiti koju vrlo mladu djevojku koja je još do jučer bila dijete, jednu od onih procvjetalih preko noći, još nesviklu na svoju novu poziciju, kako s neskrivenom zainteresiranošću odmjerava dečkiće u prolazu, pa u skladu s novoprobuđenim stremljenjima otvoreno odmjerava i starije, pa i znatno starije muškarce. Ganutljivo mi je njihovo oduševljenje i ponos kad primijete da im je takav pogled uzvraćen.

Nažalost, takvi pogledi vrlo brzo prestaju i već kod ostalih djevojaka, a naročito svih žena, moguće ih je uvrebati samo iskusnom oku, i to tek na djelić trenutka. Tek starice (ili neke izuzetno ružne žene) osjećaju se slobodno da ne skrivajući, otvoreno gledaju sve oko sebe.

Kako i zašto taj dražestan ispitivačko-procjenjujuće-odobravajući pogled iščezne tako brzo?

Sve mlade djevojke, što dopadljivije to brže, učas nauče da je svijet prepun raznoraznih kretena, primitivaca i divljaka, te da je bolje ne izazivati vraga. Uzalud što svaka od njih prođe pored tisuću pristojnih mladića i muškaraca, onih nekolicina koji su ih isprepadali i priuštili im neugodne događaje podučili su ih da im je sigurnije sve izbjegavati jer se nikada ne zna kada će baraba iskočiti. Zato, ako ti netko ide u susret – ne gledaj, ako te nešto pita – ne odgovaraj, a ne daj Bože da bi prihvatila poziv na piće s nepoznatim ili – apage Satanas! – sjela s njim u auto. Čak i službenice na šalterima ili na takvim radnim mjestima gdje im je profesionalan obaveza biti ljubazne sa strankama ili mušterijama, čuvaju se da se u toj susretljivosti ne zamijeti ikakva lična nota.

Zbog te šačice, neznatne manjine problematičnih, svima nam je život osakaćen. Zamislite kako bi svima bilo zanimljivije, ugodnije i bolje kada bi i žene mogle slobodno odmjeravati koga im srce poželi, kad bi susretljivo odgovarale na upite („Oprostite, znate li gdje se nalazi ulica...?“), bile spremne skrenuti s puta da pokažu gdje se neka ulica nalazi, i slično. Ovako si takvo ponašanje mogu dozvoliti samo kada su u povelikom društvu prijateljica, uz starijeg brata-grmalja ili u posebnim prilikama i na posebnim mjestima gdje se to smatra prihvatljivim, pa i onda to rade maksimalno diskretno da ne bi tkogod pomislio kako nešto nije u redu s njima.

I na drugim područjima života kreteni, divljaci i primitivci neprekidno kvare život većini pristojnih i ugodnih ljudi. Zbog mogućnosti da neki takav u svakom trenutku iskrsne iza ugla, svi se moramo donekle ponašati kao divljaci, ograničavati, susprezati. Svi gubimo, a ni kreteni ne dobivaju. Zbog napasnika koji koriste svaku priliku da se zakvače na prvu žensku na dohvatu, ženama preostaje samo da se ponašaju kao opatice, što i normalne muške gura prema celibatu. I ne vidim kako se tu može išta popraviti, osim kroz nekoliko generacija života u uređenom društvu.




četvrtak, 10.09.2009.

lambaše praše

Sjećam se kako su me u srednjoj školi nervirali brucoši i studenti koji su nakon škole u mraku sačekivali gimnazijalke iz starijih razreda. Što se ti matorci guraju tamo gdje im nije mjesto, među naše cure? Djelovalo mi je to tada neprirodno i nepošteno, izopačeno.

Naravno da me to nije zasmetalo da kao student poberem svima pred nosom najljepšu curu iz srednje medicinske škole koja je tada bila još u drugom razredu.

U našoj kulturi tradicionalno je prihvatljivo da je muškarac u paru donekle stariji, a sve je uobičajenije da je kadikad i žena starija o čemu svjedoči nedavna vijest:

Poznata njemačka glumica i pjevačica hrvatskih korjena Dunja Olga Rajter (69) stupila je nakon 25-godišnje veze u brak s njemačkim televizijskim producentom Michaelom Horstom (49).

I što su se onda toliki uzbudili i uzrujali na vijest da se Dolores Lambaša spanđala s Dikanom? Nasuprot tome, vjenčanje Dunje Rajter nikoga nije skandaliziralo. Da li zato jer Dunja Rajter, iako je naša, već desetljećima živi u Njemačkoj, pri čemu ne glumi egzaltiranu dijasporu, ili zato jer je prethodno živjela sa svojim izabranikom četvrt stoljeća? Izgleda da je ipak stvar u Dikanu. Otkuda baš Dikan?! To zaista djeluje pomalo degutantno, pa ne čudi i zamjetljivo priželjkivanje da ga mlađahna Dolores odere na kraju balade na svaki način.

Tim povodom moram vam reći dvije stvari.

Prvo, godine nisu važne.

U uobičajenom sagledavanju kod nas dobna razlika do deset godina je sasvim u redu, ona do dvadeset je prihvatljiva, dok su razlike veće od dvadeset godina sumnjive, odbojne ili neprihvatljive. Neću napominjati koliko je to anatemiziranje većih razlika suprotno praksi koja danas vlada u mnogim dijelovima svijeta. Mi smo nasjeli na fetišizaciju brojaka, pridavajući im značenje koje one zapravo nemaju.

Kolege koji su pomagali izbjeglicama iz zabačenih krajeva u nedavnom ratu u Bosni pričali su mi kako ljudi iz nekih krajeva naprosto nisu znali koliko im je godina. Na pitanje kada su rođeni, postavljeno da bi ih se uvelo u evidenciju, odgovarali su "onog ljeta kada je izgorjela šupa", "one godine kada su šljive iznimno dobro rodile", "prije velike poplave našeg sela", "kad je podignuta crkva" i slično. Koje je to bilo godine, koji se broj pridavao toj godini, nisu imali ni pojma. Na pitanje koliko onda imaju godina odgovarali su "a, mnogo" ili "više od dvadeset" ili "petnaestak više od moje djece" ili slično. I, pazite, tako je to bilo tijekom milijun godina ljudske povijesti.

Kroz tih milijun godina kada bi se sreli žensko i muško nisu se zamarali numerologijom, "meni je XX, a tebi XX godina, pa…", nego su odmjeravali po sasvim drugim kriterijima koliko si pristaju. Ona koja je rođena u godini kada je horda ulovila tri mamuta i onaj koji se rodio već u novoj pećini u koju se pleme uselilo nisu se zamarali time koji se od ta dva događaja zbio ranije.

Drugo, postoje žene koje su izrazito sklone znatno starijim muškarcima.

Nakom raspada prvog braka proveo sam petnaestak godina kao momak, uglavnom po kafićima, pa govorim iz vlastitog iskustva. Izvježbao sam se prepoznavati one koje se pojave na vratima kafića i u one dvije-tri sekunde koliko im treba da osmotre tko je unutra, sasvim nezainteresirano konstatiraju da ima njihovih vršnjaka, ali im oči kresnu kada uoče nekoga zanimljivog, a znatno starijeg. Po mojoj procjeni, samo među lijepim djevojkama takvih je između tri do pet posto, što bi značilo - na temelju nekih drugih saznanja u koja sad neću ulaziti - da ih je u cjelokupnoj ženskoj populaciji oko osam posto. Dakle, lijepa Dolores nije nikakva iznimka.

Ne ulazeći ovom prilikom u individualne razloge zašto je neka žena zainteresirana za znatno starije muškarce, od onih kojima oni ulaze u dijapazon poželjnih partnera do onih koje su na njih isključivo orijentirane, mogu konstatirati samo jedan problem. Taj je problem neprimjetan dok je žena u dvadesetim i tridesetim godinama, ali postaje drastično uočljiv nakon četrdesetih. Naime, poželjni partneri se prorijede, biološki poumiru, nema ih više… Kako će neka osamdesetogodišnjakinja naći starijeg muškarca?

Sve ovo pišem jer se u posljednje vrijeme nešto ne osjećam najbolje, pa da zainteresirane požure…


srijeda, 09.09.2009.

stari vic s poukom

ponedjeljak, 07.09.2009.

Alex Gaudino - Destination Calabria

Kako su se javili neki glasovi nevjerice u utemeljenost prethodnog posta, prisiljen sam podastrijeti očigledan primjer:



Kolika su inteligencija, obrazovanost, pamet i ostale mentalne snage potrebne da bi se ovo odgledalo do kraja? A ipak, moram priznati, može se. Znači da umjesto navedenih psihičkih osobina na djelo stupaju neke sasvim druge… Snage ili slabosti?

petak, 04.09.2009.

300 + 1

Krenete li Tuškancem od „Salona“ prema Cmroku, otprilike na pola puta s desne strane, prekoputa kioska za novine, nalazi se dvorac kao iz bajke, nalik Trnoružičinom dvorcu. Iza njega je kompleks od nekoliko zgrada u kojima je nekoć bila milicijska škola i domovi za pitomce, a kasnije je sagrađena i dvorana u kojoj je Tuđman zimi igrao tenis.

U vrijeme neposredno prije osamostaljivanja Hrvatske ili neposredno nakon toga, ili kroz sve to vrijeme, milicajce su zamijenili neki mladići u civilnim odorama, pomalo rabijatni, onakvi kakve nitko ne voli sresti noću u pustoj ulici ili da zasjednu za susjedni stol u restoranu.

U to su vrijeme pobudalili Srbi raznosili diljem bivše Jugoslavije kosti svojih svetaca i mučenika, priređivali „mitinge istine“ i „jogurt-revolucije“. I u Hrvatskoj je vrilo. Osnivale su se nove stranke, održavali protestni skupovi, demonstriralo se za višestranačje, protiv Jugoslavije, održavani su kandidacioni skupovi za stranačke i državne prvake, svašta, ni ne sjećam se više što sve ne. Uglavnom, masovno se masovno okupljalo. Svaki dan su naslovne stranice novina bile prekrivene izvještajima iz raznih gradova i mjesta na kojima je stanovništvo javno izražavalo svoje nezadovoljstvo i nova stremljenja.

Svakodnevno su mladići iz Trnoružičinog dvorca rano ujutro, ujutro ili prijepodne sjedali u autobuse i odlazili diljem lijepe naše - svaki autobus u drugom pravcu ili dva-tri u istome, zavisno o brojnosti očekivanog mnoštva ondje gdje su se zapućivali - te se vraćali poslijepodne, navečer ili kasno u noć. Bili su obučeni kako koji, u uobičajenu svakodnevnu madenačku odjeću, pomalo sportski, a povremeno nosili i prigodne transparente. Njihova zadaća bila je značajna, a uloga u opredjeljivanju Hrvata velika, te je propust povijesne znanosti i velika šteta što se ne zna ni tko je tu misiju zamislio, organizirao, ni tko je njome rukovodio, ni tko su bili ti vrsni hrvatski mladići.

Zamislite samo bilo koji javni ili stranački skup u Đakovu, Valpovu, Našicama, Čakovcu, Stubici ili Pušćoj Bistri na koji se okupilo pet stotina, tisuću ili dvije do tri tisuće znatiželjnika, staraca, žena, djece, ostrašćenih Hrvata i raznih zgubidana kada se među njih umiješa stotinjak, dvjestotinjak ili tri stotine tih kršnih mladića. Kad god zatreba oni se jave ovacijama ili pljeskom, pa povedu i ostale, a oni koji šute se ni ne čuju. Ako se tkogod drznuo rogoboriti nešto protiv povijesnih hrvatskih stremljenja i interesa, odvalili su mu šamarčinu ili ga je nekolicina odvukla u pokrajnju ulicu i učas ga utišali. Nakon nekoliko desetaka novinskih i televizijskih izvještaja s takvih skupova već se znalo kako oni teku, pa je svima kojima nisu bili po volji bilo jasno da je bolje da se na takvim mjestima ni ne pojavljuju.

Ti požrtvovni mladići pomogli su domovini da se opredijeli što zapravo hoće i odlučno izjasni na trgovima, ulicama i stadionima, a nije isključeno da su obavljali i druge značajne zadatke u istom cilju. Koliko znam, o njima nije bilo novinskih članaka niti ih je povijesna znanost ikako zabilježila. Pa gdje je barem istraživačko novinarstvo? Kada bi netko pregledao fotografije onovremenih okupljanja ili nemontirane televizijske materijale vjerojatno bi se iznenadio uočivši da od Varaždina do Siska, od Gospića do Osijeka, u prvim redovima i u gomilama zapaža ista sveprisutna lica. Uostalom, ti mladići su danas ljudi u najboljim godinama, a ako je pravde vjerojatno i u zasluženim mirovinama, pa bi se i oni mogli javiti sa svojim sjećanjima.

Koliko tristotinjak mladića može utjecati na izjašnjavanje naroda? Svaki pastir zna da tri dobro dresirana ovčarska psa djelotvorno mogu nadzirati, usmjeravati i voditi stado od sto ovaca. Narod je neorganiziran, pa tristotinjak dobro organiziranih ljudi mogu napraviti čuda. Uostalom, tristo Spartanaca je zaustavilo u Termopilskom klancu nepreglednu perzijsku vojsku kao što i jedan vuk može natjerati ogromno krdo bivola u stampedo. Pitanje je tko je onaj jedan čovjek koji je cijelu operaciju zamislio, pokrenuo, instruirao prvu desetoricu koja su odradila ostalo. Taj jedan me zanima. On bi nam mogao mnogo reći o onome što nam se zaista dogodilo.


četvrtak, 03.09.2009.

retroaktivna potvrda poteza

Pisao sam već o tome kako je Joannu Rowling, autoricu Harry Pottera, književnicu koja je pisanjem zaradila novaca više no ijedan drugi književnik u povijesti, te postala jedna od najbogatijih žena na svijetu, ostavio prvi muž zato jer je bio nezadovoljan što ona nije ništa zarađivala. Da je nije ostavio, ona bi se najvjerojatnije i dalje vukla po kući i kvocala mu zašto više ne zarađuje. Ovako, ostavljena i siromašna, prihvatila se jedinog što joj je palo na pamet da bi mogla - početi pisati. Dogodilo joj se otprilike isto kao i Coco Chanel koja, da nije izgubila ljubav svog života, ne bi postala najutjecajnija modistica.

Nigdje nije zabilježeno da je, nakon što se enormno obogatila, na bilo koji način, financijski ili bilo kako drugačije, pomogla bivšem suprugu. Recimo, da mu je poklonila čarape za rođendan…

Reklo bi se da je ženska, koliko god umjetnički i poslovno uspješna, ipak gadura koja je zavrijedila da je se ostavi, da je bivši suprug ipak pametno učinio.



srijeda, 02.09.2009.

korisno postaje nepotrebno

Nije prošlo ni petnaestak dana da sam otišao u Armiju, a Mario Bošnjak mi je poslao dar koji je nabavio uz pomoć „Vjesnikovog“ dopisnika u Švicarskoj – džepni švicarski „army knife“. Iz crvene drške moglo se izvuči veliku i malu oštricu, šilo, škarice, pilu, odvijač za vijke, odvijač za čepove, otvarač za pivske flaše, otvarač za konzerve, turpijicu, pincetu i čačakalicu, a sve zajedno u sklopljenom obliku ne veće od pola hrenovke. Ne znam je li Mario točno znao koji od nebrojenih modela sličnih noževa naručuje ili je kao čorava koka pogodio zrno, ali kombinacija je bila savšena. Sve potrebno, a ništa suvišno. Taj nož je učas postao najvrijedniji predmet koji je itko u četi posjedovao. Više je bio u upotrebi nego u mom džepu. Svaki čas je nešto zatrebalo, stalno je kružio od ruke do ruke, no nije me bilo nimalo strah da će ga netko prisvojiti. Tkogod bi ga uzeo morao bi ga vrlo brzo upotrijebiti, a svi su znali da je moj i koliko god je kružio naokolo besprijekorno mi se vraćao poput bumeranga.

U civilstvu je nezamislivo u kojim sve prilikama vojnog života je taj nož jedino što može pomoći. I ne samo da je imao sve, nego je otvarač za konzerve bolji od bilo kojeg ručnog otvarača koji sam ikada vidio. Nema te konzerve koju se njim ne može otvoriti. Oštrice su sjajne, čvrste i oštre, škarice su bolje od bilo kojih drugih škarica za nokte, pilom se moglo prepiliti dvostruko širu granu ili kost da se iz nje izvuče sočna moždina, a kad se netko našpranjio jedino je pinceta iz drške mogla izvuči trn. Uz sve to nož je pri pravilnoj upotrebi bio praktički neuništiv. Malokada ili nikada nisam dobio korisniji poklon i više puta dnevno sa zahvalnošću sam se prisjećao Bošnjaka što se toga sjetio.

(Po povratku iz vojske ostala mi je navika da mi je švicarski nožić uvijek u džepu. Danas služi za otvaranje pisama, raspakiravanje razne ambalaže, podrezivanje noktiju i slične mirnodopske namjene, no ipak je neusporedivo više u džepu nego što se pojavi potreba da ga izvadim. Kao što su spaljivali Vikinge zajedno s njihovim mačevima, neka mene pokopaju s mojim švicarskim nožićem.)

Kada mi se rodio sin, odlučio sam – kad će ići u vojsku, poklonit ću mu upravo takav nož. Padalo mi je na pamet i da vrlo vjerojatno neću doživjeti taj čas. Neka, neka, kanio sam kupiti nož ranije i ostaviti svojoj udovici da mu preda kad dođe čas. Veselilo me da će znati kako je otac mislio na njega.

Kad ono – ukinuše opću vojnu obavezu. Hvala Bogu i vragu i svim svetima da se moj sin neće morati gnjaviti s tim, blago njemu. Laknulo mi. S druge strane, (to me sjeća bake i djeda, te majke i oca, koji su mi u najboljoj namjeri pokušavali usaditi neka iskustva i pouke koji su nekoć sigurno bili vrlo vrijedni, ali su u promijenjenim okolnostima sasvim neprimjenjivi i nepotrebni, ako ne i opterećavajući i štetni,) ma koliko se tome radovao, nekako mi je žao što mi je izmakla jedna od prilika da pokažem sinu koliko mi je stalo do njega.



<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

eXTReMe Tracker