ponedjeljak, 31.08.2009.

da li je razvoj napredak?

Na nedjeljnom ručku okupljali su se svi ukućani koji su tokom tjedna često objedovali u različito vrijeme, dolazili su članovi porodice iz drugih krajeva grada, na čelu s pradjedom, a priključivali su se i porodični gosti i uzvanici za ručak. U kuhinji se razvlačio veliki stol i nikada nas nije bilo manje od sedmero-osmero. Kadikad nas je bilo i dvostruko više i postavljao se poseban stol za djecu.

Nakon ručka igrao se šah. Imali smo jednu tablu s figurama na kojoj se igrao turnir "svatko protiv svakoga" i dok su oni koji su bili na redu igrali, svi uokolo su kibicirali. Uz šah se pila kava i jeli su se kolači. Neprikosnoveni prvak bila je baka, što je sve nerviralo jer je ona stalno poslovala po kuhinji, pripremala jelo, sklanjala posuđe, prala suđe, kuhala kavu i slično, te nije ni sjedala za stol, nego onako u prolazu, s visoka, na trena bacala pogled što je napravio protivnik i bez razmišljanja povlačila svoj potez, te odlazila dalje svojim poslom ostavljajući nesretnog protivnika da dugo razmišlja što će dalje. I ona da stalno pobjeđuje! Usprkos tome što je pokazivala krajnje nepoštovanje prema šahu!

U igri je sudjelovala i Točkica, obiteljski pas koji je živio u kući petnaestak godina. Ona je strpljivo sjedila ispod stola i nestrpljivo vrebala hoće li pasti koja figura. Munjevito se bacala na nju, te pokušavala uteći s plijenom. Svi su to znali i ako bi pala koja figura svi su se munjevito saginjali i pokušavali se pokupiti prije nego je ona ugrabi. Ako bi joj uspjelo pobjeći s figurom iz kuhinje, ja sam - kao najmlađi - jurio za njom kroz stan. U dva navrata je uspjela iskoristiti otvorena vrata stana i pobjeći u vrt, gdje ju je bilo nemoguće sustići, pa je uspjela izgristi dvije figure prije nego sam joj ih oteo.

Iako danas imam novi, veliki i bolji šah, stari šah ne mogu baciti upravo zbog figura na kojima su otisci njezinih zubića. No taj novi šah rijetko kada itko koristi.

Stari su poumirali, mlađi se odselili, gosti prestali odsjedati, namjernici se prorijedili, uzvanike ne pozivam. Ako nekoga zatrebam, komuniciramo mobitelima ili e-mailom, eventualno se nađemo u gradu na kavi. Nedjeljni ručak naručujem dostavom. Nemam više s kim igrati. Ostao sam sam u kući i nedostaje mi igranje šaha. Čak i dopisni šah je otpao jer ne možeš biti siguran da li se onaj s kojim igraš na daleko ispomaže kompjuterom.


Nabavio sam elektronski šah. Povučem potez, na malom ekranu vidi se kontrapotez koji šalju čipovi smješteni u tabli, ja premjestim figuru, pa onda razmišljam ako dalje… Na šah na ekranu kompjutora ne mogu se priviknuti i prihvatiti ga, koliko god kompjutorski programi bili dobri. Da bih osjetio da je šah šah moram imati ispred sebe tablu s figurama.

Zahvaljujući razvoju tehnologije, usprkos tome što sam ostao sam i dalje mogu igrati šah. Da nije bilo tog razvoja vjerojatno bismo se i dalje okupljali nedjeljom, s novostasalima umjesto umrlih, te igrali šah nakon ručka. Umjesto ljudi koji se vole i uživaju da su zajedno imam elektronsku napravu i pitam se koliko je taj razvoj napredak.

samo fotografija

Taman sam danas rano ujutro postavio novi post NEDJELJNI ŠAH (tko ga je propustio, može ga vidjeti ovdje) kad sam danas u kafiću u koji svakodnevno svraćam ugledao prizor koji mi je zamalo izmamio suze radosnice od ganuća.

Ima nade!


subota, 29.08.2009.

nevolje buljatora - dodana fotka

Kakvo je vrijeme došlo, vrlo je neugodno čekati na tramvajskoj stanici ili voziti se tramvajem. Dok čekaš, što drugo raditi nego gledati naokolo? Ako je među prisutnima neka atraktivna ženska osoba, što je prirodnije nego odmjeravati je? Ako prisutni primijete da buljiš, odmah će pomisliti - sigurno bi je jeb'o! U mnogim slučajevima i bih, ali što s tim? Rado bih i letio, ali zato se skačem s krova. U svakom slučaju, buljiti se smatra nepristojnim. Ako promatrana ženska osoba primijeti da buljiš, još bi mogla pozvati i policajca!

Da izbjegneš takve nevolje, izbjegavaš odmjeravati ono što bi najradije gledao, pa svrneš pogled na nekog muškog. Ali ni to nije u redu. Ljudi bi mogli pomisliti da si peder! Zapravo ovo "peder" više se smiješ ni reći, već treba reći "gay", "guy", "osoba sklona istospolnim ljubavno-seksualnim vezama" ili što ja znam već kako.

Ne smiješ gledati ni muške, pa gledaš slatku dječicu. No ako prisutni primijete da promatraš dječicu, još bi te mogli i na licu mjesta linčovati pod optužbom da si pedofil!

Kako nije preporučljivo gledati djecu, preostaju samo starice i starci. Ali, ne lezi vraže! Zagledaš li se u neku stariju osobu, svi bi mogli pomisliti da si nekakav gerontofil ili kako se već zovu ti što se mogu seksualno uzbuditi samo na napuhane trbuhe, iskrivljene udove i smežuranu kožu.

Ne smiješ gledati ni grupu ljudi jer će netko sigurno pomisliti da si pristalica grupnog seksa i orgija.

Preostaje samo da kao opatice neprirodno skromno buljiš u tlo metar pred svojim nogama, no u tramvaju je često takva gužva da ne možeš ni to. Kako sam ja osoba koju drugi ljudi naprosto zanimaju i uživam ih promatrati, i to ne samo lijepe djevojke i žene, ne samo muškarce, djecu i starce, nego sve, pa čak i pse koje ljudi šeću naokolo, doživljavam to kao tešku prisilu. Ako nađem na koje dobro mjesto gdje mogu zasjesti i neometano promatrati ljude koji prolaze, mogu tako sjediti satima. To mi je bolje od bilo koje soap-opere na televiziji.

Naravno, razne mi misli pri tome padaju na pamet. Lijepog li djeteta: da li će ovako slično izgledati moja unuka? Nabildanog li frajera: koliko taj vremena provodi svakodnevno u teretani? Kakvu to torbu nosi ova osoba? Čemu služi takva torba? Velikog psa šeće ovaj starac - ako pas povuče, odvući će ga preko ulice! Nogomteni navijači - da budala! I tako dalje, i nikad dosadno. Naravno, pri pogledu na neku pristalu žensku često mi padne na pamet što bi sve bilo srcu milo s njom raditi. Hvala Bogu, nisam slijep, ali što će mi drugo oči nego da s njima gledam naokolo?! Nažalost, kakvo je vrijeme došlo, najsigurnije je nekoga odmjeriti u retrovizoru dok se udaljuješ velikom brzinom.

Ipak, doskočio sam i tome. Uz svaki broj onog zabavnika "Miki Maus" koji čita moj sin daju i nekakve poklone, pa je tako dobio i "špijunske naočale". Zatamljena stakla, ali je pola stakla s unutrašnje strane zapravo ogledalo, pa s njima možeš gledati iza sebe ne okrećući glavu. Nitko ne primijeti da buljiš! Odmah sam mu ih zaplijenio. Jedina je muka što su stakla tako tamna da se navečer sudaram sa stupovima saobraćajnih znakova i javne rasvjete. I nikakvo čudo da onda svi bulje u mene.







nedjelja, 23.08.2009.

životne okosnice

Razdoblja tema

Kako generacije stasaju tako se teme razgovora mijenjaju. Nakon razdoblja legića, pokemona, lutkica, kompjutorskih igara, slijede teme koje su značajne vrlo dogo ili gotovo cijeli život - škola, posao, suprotni spol, sport, moda, automobili…, a povremeno se kao glavna teme nametnu neke koje kasnije potpuno iščeznu: upisi na faks, tko će koji izabrati? Kakvi su prijemni? Kasnije: rokovi, profači, ispiti… Zatim: kako pronaći posao? (U moje vrijeme bilo je razdoblje kada su momci pričali prvenstveno o vojsci i dogodovštine s odsluženja vojnog roka. Blago mladima koji su toga pošteđeni.) Zatim se priča o vjenčanjima, stambenoj problematici, prvoj djeci… Ne samo da se teme mijenjaju kako generacije sazrijevaju, nego se i unutar generacije uglavnom druže oni koji pričaju o istim temama. Jao onome koji dobije prvo dijete kada je glavna tema ostalih "preljubi i razvodi"! On bi nadobudno pričao o jedinstvenom iskustvu roditeljstva, svakodnevnim fantastičnim uspjesima svog potomka i, iako se dobro sjeća kada su svi ostali bili oduševljeni takvim razgovorima, ne razumije zašto ga odjednom svi izbjegavaju.

Važnost projekta

I mojoj generaciji jedna od najvažnijih tema su ostarjeli roditelji. Iznenada se o njima treba brinuti, treba se pobrinuti kako ih zbrinuti, pobolijevaju i umiru… Jedan od zaključaka koji se nametnuo iz svih tih iskustava: značajnije od toga u kakvom su fizičkom stanju, a uveliko na to i utječe, jest imaju li neku kvalitetnu zanimaciju, ono što ja zovem "osobni projekt". Oni koje nešto zaokuplja, o nečemu brinu, do nečega im je stalo, na nečemu rade (nevažno o čemu je riječ: filatelija, gobleni, igranje šaha, uzgajanje cvijeća, čuvanju unuka, aktivnost u dobrotvornim udrugama ili lokalnoj zajednici…), osjetno su bolje nego oni koji takav projekt nemaju i samo broje dan za danom očekujući kraj.

(Šampion takvih starijih osoba bivša je novinarka "Vjesnika" Draga Ungaro koja je otprilike u osamdesetoj krenula učiti engleski, savladala upotrebu kompjutora, napisala knjigu i - čini mi se - magistrirala.)


Ne propusti dan!

Dok je kod starijih ljudi važnost osobnog projekta očigledna, kod mlađih je manje uočljiva, ali je možda i važnija. Projekti mogu biti kratkoročni, srednjoročni i dugotrajni, a mogu biti svašta: završiti faks, osvojiti neku curu (ili dečka), naučiti svirati neki instrument, podizati djecu, putovati po svijetu, sagraditi kuću, sakupiti najveću zbirku bilo čega… Kod projekta je nužno imati cilj prema kojemu se može mjeriti svaki dan: da li je napravljen još jedan korak prema njemu ili je bio dan odmora da bi se narednoga nastavilo ili se nazadovalo. Bez toga se dani samo ponavljaju, nema okosnice u životu i dragocjeno vrijeme gubi se uzalud. Ljudi s projektom su uspješni ili zadovoljni, ili oboje, pa čak i ako su nezadovoljni neuspješnošću svog projekta to može biti samo privremeno. Tek ako odustanu od svih projekata svrstavaju se među sve ostale gubitnike koji ih nikada nisu ni imali.

Zaboravite sve priče o uspjesima bez truda preko noći. To su priče za zavaravanje, rjeđe od dobitaka na lutriji, i posljedice spleta okolnosti na koje se ne može utjecati, a obično dobro ni ne završavaju. Imate samo jedan život i zavrjedilo je što bolje ga iskoristiti.



četvrtak, 20.08.2009.

dečkima je grozno

Čitam u novinama da su maloljetni ubojice Luke Ritza bili u zatvoru s odraslim osobama, nakon tri mjeseca pušteni su iz pritvora do suđenja, "…vratili su se u susjedstvo, gdje nisu mogli izbjeći poglede ispod oka, ali i provokacije poput poruka na vratima 'ubojica', 'Luka Ritz' i slično. Jedina obaveza, ako se to može tako nazvati, tada im je bila da se redovito javljaju socijalnim radnicima".

Novinar piše dalje: "Jedan od tih maloljetnika svoj prestanak posjećivanja socijalne radnice svakih tjedan dana objasnio je ovako: 'Bio sam kod nje nekoliko puta, ali sam prestao. Glupo mi je ići kad me svaki put samo pita jesam li izvadio osobnu'.” Mladići su izbačeni iz škola, bivši prijatelji su ih napustili, čekanje suđenja ih "ubija". Otac jednoga se žali: "Vozikali su ga po pretragama s lisičinama na rukama da ga svi vide, kao da je najveći kriminalac, a skinuli su mu ih tek u ordinaciji." Povrh svega, otac jednog optuženika za ubojstvo ogorčen je institucijama…

Sve u svemu, ubojicama Luke Ritza je grozno.

Ipak, već u navedenome ima nekoliko stvari koje ne razumijem "što je pisac želio reći?"

Kakvi su to tankoćutni ubojice koji ne mogu podnijeti "poglede ispod oka"? Što su očekivali da će ih dočekati po povratku iz zatvora? Ovacije i transparenti dobrodošlice, pučka veselica i vatromet u slavu privremenog oslobađanja, kao da su hrvatski generali?

Jesam li dobro razumio da im je do početka suđenja jedina obaveza jednom sedmično javljati se socijalnim radnicima, ali je jedan prestao - jer mu je to glupo?! Kako li mu je tek bilo glupo sjediti tri mjeseca u zatvoru! Zašto ga socijalna radnica svaki puta pita je li izvadio osobnu? Vjerojatno zato jer ima zakonsku obavezu da izvadi osobnu - pa zašto je onda ne izvadi? Vjerojatno mu je i to glupo. Kakav razgovor socijalna radnica može voditi i koliko odgojno utjecati ako mladić ne izvršava ni prvi zadatak koji mu svaki put postavlja?

Mladiće čekanje na suđenje "ubija". Zar onako kako su oni ubili Luku Ritza? Ili onako kako su čekali pritajivši se prije nego što su otkriveni?

Otac onoga koji ne razumije zašto su mu sina vozili po pretragama u lisičinama zgraža se "kao da je najgori kriminalac". Postoji li gori kriminalac od ubojice? I što je tu sporno? Nije li vođenje u lisicama zakonska procedura kad se nekom nuždom ubojica, ili osumnjičeni za ubojstvo, izvodi iz zatvora?

Što reći na ogorčenje oca koji je ogorčen institucijama? Kao da je u ovoj zemlji sve savršeno, kao da mi koji nismo optuženi za ubojstva svakodnevno ne trpimo institucije koje rade traljavo, a pritom parazitiraju na nama? Rado bih da je hrvatski kazneno-popravni sistem savršen, ali nekako bih radije da prije toga i ostale institucije prorade što bolje.

Sve u svemu, izgleda da ni mladići, ni njihovi roditelji, a bogme ni novinar, naprosto ne razumiju jednu banalnu životnu zakonitost - sve ima svoju cijenu. Cijena za ubojstvo nije samo kazna po pravnoj presudi, nego i reakcija okoline i mnoge druge posljedice. Dapače, čak i ukoliko počinitelj ostane neotkriven ili iskoristi pravne ili nelegalne pogodnosti da se jeftino izvuče, na neki način će to svejednako platiti.

Razumijem i odobravam brigu oca koji smatra da u odgoju sina nije pogriješio, premda mi je to vrlo dvojbeno obzirom na učinak tog odgoja, ali mogu razumjeti da zbog posla nije mogao posvetiti sinu onoliko vremena koliko je trebalo. Poštujem njegovu odluku da će "uvijek stajati iza njega", ali i to je dio cijene, da posljedice ne zahvaćaju samo neposredne počinitelje, nego i suučesnike i njihove najbliže. Strahota nedjela je i u tome da njegove posljedice zahvaćaju čak i one potpuno nevine.

Uostalom, u čemu se položaj mladih osumnjičenika za ubojstvo (ubojice i suučesnika) razlikuje od položaja bilo kojeg mladog čovjeka? Svatko se tijekom odrastanja, pa i kroz dobar dio kasnijih godina, otima okolnostima i pritiscima i savlađuje teškoće da ne propadne u životu. Lako je povjerovati da je osumnjičenima za ubojstvo situacija znatno otežana, ali i to je dio cijene.



utorak, 18.08.2009.

janje za klanje

Prisjetite se, ako znate, što su sve radili da bi došli na vlast. Ako ne znate, pogledajte što sve rade da bi ostali na vlasti.

Po tome vidiš kakva je to vlast i zašto im vlast treba - da bi mogli upravo to raditi.



Žrtveno janje zove se Buljubašić. Koja je njegova krivica? Da se za njega nije saznalo i dalje bi živio kako bubreg u loju. Kad se za njega saznalo, pred novinarima je bio iskren do bola. Nakon toga je izbačen iz HDZ-a "zbog nanošenja štete ugledu stranke".

Zar nisu veću štetu nanijeli onaj tko ga je pozvao iz Australije i svi oni koji su ga zaposlili u HEP-u? Bez njih bi Buljubašić i dalje skakutao među klokanima. Prvim krivcima ni dlaka s glave nije pala, a - po dosadašnjem iskustvu - niti neće.

Ipak, za razliku od ostalih, Buljubašić je bio iskren, pa je stradao (ukoliko se formalno izbacivanje iz HDZ-a može smatrati stradanjem; sve ostalo što je priskrbio mu je ostalo). Oni ne mogu otrpjeti između sebe nekoga koji iskreno priznaje što se radi.

Za javnost je Buljubašić žrtveno janje, za njih je istinski kriv. Dapače, takav slučaj im dobro dođe da pokažu ostalima u istim pozicijma što im se može dogoditi ako previše pričaju onima pred kojima treba šutjeti.

Takva je to vlast.




ponedjeljak, 17.08.2009.

prodor u paralelni svemir

Dan ranije je kišilo i more se rashladilo, a dan koji je osvanuo bio je oblačan, siv i prohladan, te smo odlučili ne voditi djecu na kupanje. Umjesto toga predložio sam da ih vodim u Staro selo. Svakodnevno smo gledali Staro selo gore, na padinama planine i pomišljali kako bi ga bilo zanimljivo posjetiti, ali smo umjesto toga odlazili na plažu, sve do prethodnog dana kada od kiše nismo mogli ni promoliti nos iz vikendice.

Dječaci su se oduševili čuvši prijedlog. Rekao sam supruzi neka ostane u vikendici i odmori se od svih nas, ona je rekla da će iskoristiti priliku da je pošteno pospremi, i krenuli smo. Dan je bio kao stvoren za šetanje. Nakon razdoblja jarkih vrućina bilo je ugodno svježe. Hodao sam bez žurbe i obojica petogodišnjaka hrabro su grabili pored mene. Do sela ima oko tri kilometra po serpentinama, na makadamskoj cesti nema nikakvog prometa i opušteno sam uživao u njihovom društvu. Obojica su mi naličila na dražesne anđelke. Ne može se reći koji je miliji, zgodniji ili pametniji. Jedan je moj, a drugi sin mog najboljeg prijatelja. Nas dvojica se znamo otkako smo bili u njihovoj dobi. Dobili smo djecu u kasnijim godinama, a njih dvojica su postali najbolji prijatelji. Toliko se vole i kukaju ako se duže vrijeme ne vide da smo dogovorili da moj sin bude dvije sedmice kod prijatelja, a njegov dvije sedmice kod mene. Uvjeren sam da nikome drugome na svijetu ne bi tako povjerio svoga sina, a ne znam kome dugome bih ja povjerio svoga. Povremeno su njih dvojica, držeći se za ruke, hodali nekoliko koraka ispred mene i gledajući ih činilo mi se da vidim kroz vrijeme kako smo svojevremeno tako hodali prijatelj i ja.

Staro selo sagrađeno je na strmoj padini. Bilo je to bogato mjesto jer je imalo živu vodu i plodnu zemlju po okolnim vrtačama i nizini u podnožju planine. Stoljećima je u njemu živjelo i do dvije tisuće duša, ali je onda došao turizam i svi su se preselili uz samu morsku obalu, a zatim se odseljavali dalje u velike gradove. Stare kuće ostale su napuštene. Kažu da je posljednji čovjek živio u selu prije manje od pedesetak godina, ali to je bilo teško vjerovati jer je sve izgledalo otprilike kao ruševine Machu Pitchua.

Neke kuće bile su uščuvanije, s trulim vratima i drvenim kapcima na prozorima prekrivenim zakucanim daskama. Neke kuće bile su potpuno, uvelike ili djelomično srušene. Od nekih su ostali samo debeli kameni zidovi s praznim otvorima prozora, a krovovi i drveni međupodovi su se urušili. Ostaci nekih zgrada bili su potpuno zarasli u vegetaciju, iz zidova je raslo grmlje, ali na nekima se vidjelo da povremeno netko oko njih donekle počisti. To su koliko-toliko održavali u redu ljudi iz Donjeg sela kada bi svratili na staro imanje obrati masline, murve ili šipke.

Neke ulice, putovi i prolazi potpuno su zarasli u grmlje, drače i kupine, no neke kao da su nedavno prokrčene, pa se njima može lijepo prolaziti. Dječaci su hodali ispred mene oduševljeni kao da su se našli u nekakvom Trnoružičinom dvorcu. Požalio sam što supruga nije pored mene, pa da se i ona može radovati njihovom veselju.

NJih dvojica su, ni tri metra ispred mene, na trenutak zastali na otvorenim vratima neke kuće, a zatim kao ptičice prhnuli unutra. Kao da me struja stresla, ispružio sam korak i u sljedećem trenutku se zaustavio na pragu, a ono što sam spazio proželo me užasom.

Kuća je bila sagrađena na padini, a oni su ušli na najgonji kat. Krov je još stajao, ali na oknima prozora nije više bilo ni razbijenih okvira. S njih je pucao fascinantan vidik na nizinu i zaljev i to ih je privuklo kao svjetlost noćne leptiriće. Cijeli kat bio je samo jedna prostorija, a njih dvojica su pocupkivali na suprotnom kraju u najdaljem uglu i navirivali se kroz prazno okno prozora. Pod je bio od trulih dasaka kojih u sredini nije ni bilo, nego samo nekoliko uskih greda na kojima su nekada stajale. U djeliću trenutka pomislio sam da su prešli do prozora balansirajući po gredama, ali onda sam shvatio da mora da su išli po ostacima poda koji se još držao uokolo uz zidove. Kroz rupetinu u sredini vidio se jednako oštećen pod donje prostorije, a kroz njega - tri nivoa niže - podrum prepun nekakvih metalnih šipki i nabacanih hrđavih limova koji su strčali uvis kao oštrice. Srećom sam pogledao kamo spuštam nogu prije nego sam potrčao do njih. Nisam se još spustio cijelim tabanom ni prebacio težinu na ispruženu nogu, a daska pod prstima se uleknula pod njima kao da stajem na koru od kremšnite. Povukao sam nogu kao oparen, a iza nje je u daski ostao otisak vrha tenisice. Suzdržao sam se da ne vrisnem, da ih moj urlik ne bi uznemirio, i što jačim glasom koji se još mogao shvatiti normalnim, dobacio:

- Crna kraljica, jen'. dva, tri! Sledite se!

Začuđeno su se trgnuli, ali mora da je bilo nešto u mom glasu da su se usprkos čuđenju ukočili u položajima u kojima su se našli. Nisam smio krenuti po njih. Da sam zakoračio na pod, popustile bi ne samo daske poda mnom, nego i grede i svi bi se strovalili u ambis na čijem su dnu strčala metalna sječiva. Bili su šest-sedam metara udaljeni od mene, predaleko da ih ikako dohvatim ili skočim do njih. Obliven hladnim znojem okrenuo sam se oko sebe, ali na vidiku nije bilo nikakve, a kamoli toliko duge daske da je položim između nas da pređu preko nje. Nikakvog konopca da im dobacim! Ništa! Znao sam i da ne mogu dugo premišljati jer nije bilo izvjesno koliko dugo će me slušati i ostati ne mičući se.

Da im kažem "oprezno!" bilo je potpuno besmisleno jer oni nisu uviđali nikakvu opasnost. Rekao sam samo, što uobičajenijim, ali i što bespogovornijim glasom:

- Tiho, tiho, što tiše… Polako dođite do mene.

NJih dvojica su se pogledali, kao "Što stari opet gnjavi i prekida nam zabavu?", ali su poslušali. Krenuli su. Svaka sekunda otegnula je beskrajno, nisam ni disao promatrajući kako spuštaju noge na prašne daske očekujući da će u narednom trenu odjeknuti prasak, pod se provaliti i obojica se sunovratiti u propast. Bilo mi je neshvatljivo kako su uopće uspjeli stići do drugog kraja prostorije, a da se vrate po daskama prhkim kao stiropor izgledalo je nemoguće. Morali su obići rupu, pa su trebali preći i više od desetak metara i pri tome zaobilaziti manje otvore u podu koji su im bili na putu. Da im govorim "lijevo" ili "desno" nije bilo svrhe jer još nisu znali strane. Povremeno sam samo dobacivao jednom ili drugom:

- Bliže zidu! - ili: - Dalje od zida!

Gledajući ih kako dolaze korak po korak izgledali su mi kao dva anđela koji hodaju po paučini, kao da se na njih ne odnose prirodni zakoni, prisustvovao sam nemogućem. Nisam to mogao gledati, ali nisam mogao odvojiti pogleda. Dva meni najdragocjenija bića na svijetu gotovo nadohvat nalaze se u smrtnoj opasnosti, a ja im nikako ne mogu pomoći!

Kako mi se uopće moglo dogoditi da mi tako izmaknu pažnji! Trebao sam ih sve vrijeme čvrsto držati za ruke! Ali nije se isplatilo ni pomišljati na to. Bilo je prekasno. Usredotočeno sam upijao svaki njihov pokret kao da ih i mislima pridržavam. Morao sam izdahnuti, ali i to sam napravio krajnje oprezno, da ne bih dahom opteretio krhku konstrukciju po kojoj su prelazili. Možda sam im trebao reći da se popnu na prozor i ne miču s njega dok ne pozovem vatrogasce? Prozor je bio premali da bi se obojica mogli smjestiti, preuzak da bi sigurno sjedili na njemu uz provaliju od tri kata, bili su premali da bi ondje mirno sjedili sat vremena dok ne bi stigli vatrogasci s ljestvama. Nisam ih valjda pozvao u propast rekavši im da se vrate?!

Prešli su već dvije trećine puta i nisam mogao vjerovati - kakva sreća da se pod već nije urušio! Možda ima izgleda da se spase. Kako su prošli onamo, možda će i nazad... Kad su već toliko prošli, zaista bi bio apsurd da propadnu na posljednjim metrima povratka!

Kakav se to pakleni stjecaj okolnosti slučio da se stvori takva savršena klopka za djecu? Klopka za djecu nedaleko popularnog morskog ljetovališta u koji dolaze na odmor deseci tisuća ljudi s djecom! I upravo moja djeca da u nju upadnu!

Preostalo im je svega još nekoliko koraka, ali opasnost nije bila nimalo manja. Anđeli su plesali na vrhu igle. Da se bacim, dohvatim ih, pod se skrši, u padu se okrenem tako da ja leđima naletim na limena sječiva, a oni ipak budu zaštićeni mojim tijelom? Ispružio sam se koliko sam mogao i rekao im:

- Dajte mi ruke!

Još dok su pružali ruke prema meni nisam bio siguran da ću ih stići uhvatiti. Zgrabio sam ih svakoga za zapešće i snažno povukao. Poletjeli su zrakom, dohvatio sam ih na prsa i sva trojica smo ispali preko praga i sručili se na kameno tlo. Obujmio sam i ih i čvrsto privukao i dalje ne vjerujući da je sve završeno. Nije moguće! Slika anđela koji prelaze preko paučine bila je toliko jaka da nisam vjerovao da se možemo izvući tako jeftino. Niti po kojima su trebali prijeći i pod anđelima bi pukla. Oni limovi u podrumu, kao otpad s nekog brodogradilišta, izgledali su kao gomila raonika, kao zubi neke nemani. Opasnost iz koje su se izvukli bila je tako strašna i neotklonjiva da se moj um opirao saznanju da su se iz nje izvukli. Ne može to tako završiti, naprosto ne može!

Stiščući djecu uza se imao sam osjećaj da u nekom paralelnom svemiru proživljavam drugačiji kraj: pod se raspada, oni padaju u oblaku prašine i trunja, njihova mala tijela nalijeću na velika oštra sječiva i sve nestaje u krvavoj eksploziji nakon koje više nema ničega. Ako sam ikada gotovo fizički osjećao postojanje više istovremenih univerzuma bilo je tada, uz stravični očaj što je trenutak moje nepažnje prouzročio nepojmljivu bol u nekom drugom svijetu.

Sin mi se počeo koprcati jer sam ga prejako stisnuo, a i prijateljev sin se pokušavao izvući iz mog stiska. Pusti sam ih i ustao. Još omamljen, kao u bijesnom bunilu prešao sam cestu, dohvatio s druge strane kamenčugu koju u drugim okolnostima ne bih mogao ni pomaknuti, nadljudskom snagom je podigao, izdigao iznad glave, vratio se na prag kuće iz koje smo izmakli i sručio je ispred nogu pravo na početak trule grede uz ulaz moja se nazirala kroz rascjepke između dasaka. Kao na nijemom filmu nisam čuo ništa, ali je greda prasnula i povukla sa sobom daske i susjedne grede i - kao što sam očekivao - kamen i taj otpad razbili su i ostatak poda kat niže. Kroz otvore na zidovima pokuljali su oblaci prašine, a dječaci su uzbuđeno ciktala: tata ruši kuću!

Pronašao sam u blizini nekakve dvije grane, uglavio ih u kameni otvor vrata i tako, koliko sam mogao, osigurao ulaz u kuću koja više i nije bila opasna kao ranije jer nije više bilo varljivog poda.

Nikada nisam supruzi ispričao što se dogodilo. I dalje u meni postoji bojazan da bih pričajući to narušio delikatne silnice svemira, da bih se nenadano našao ponovo u jednom od onih trenutaka dok su anđeli prelazili paučinom i ustvrdio da sam cijeli život nakon toga u djeliću trenutka izmislio usredotočivši se na želju za sretnim ishodom, da bi se stvarnost mogla rasplinuti, a ja se naći u nekom drugom svijetu u kojemu je sve završilo drugačije.



subota, 15.08.2009.

uvod u oralno zadovoljavanje

Što je ljudsko, nije mi strano, pa ni oralni seks. Nije da se reklamiram, nego iznosim istine radi, bez lažne skromnosti: premda samouk - pravi sam majstor. Dapače, čak i više. Virtuoz!

Kako je moj seksualni život pri kraju, a i kraj biološkog se nazire, nema smisla da tajnu ponesem u grob.

Besmisleno je da se sada ovdje upuštam u podrobne instrukcije. Bolje ukratko ispričati kako sam tako maestralno savladao to plemenito umijeće koje je za mnoge - usprkos najbolje volje - nedostižno, pa će netko možda primijeniti moj recept samoobrazovanja - za opće dobro.

Jedan od problema onome tko ima najbolju volju učiti kroz praksu - jer je teorija ionako nedovoljna - same su ženske. Dobar dio njih ni same ne znaju što im je ugodno, a još daleko veći broj njih nastoje i u seksualnim igrama ostaviti dojam da su dostojanstvene, pa ne bi ni za živu glavu rekle što im paše i navodile što, kako i kada da im se radi. Najgore su pak one koje, ma koliko po njima ruljili i balavili, kasnije - iz bolesne bojazni da ne povrijede svoje ljubavnike - obavezno kažu da je sve bilo krasno i divno i ne moš' bolje. To samo uljuljkuje jadne frajere u lažno samopouzdanje da znaju ono što zapravo ne znaju.

Moram priznati, i ja sam u početku bio uobičajeni šeprtlja. Nitko se nije učen rodio. Pomoglo mi je što sam volio muziku. U skladu s mojim pogledima na glazbu, smatrao sam da je treba slušati vrlo glasno. Kako je to bilo često nemoguće, što zbog roditelja u susjednoj sobi, što zbog susjeda, što zbog gazdi u iznajmljenim stanovima, nabavio sam slušalice. Bile su to vrlo kvalitetne slušalice, svaka veličine šalice za bijelu kavu, koštale su tada pola moje plaće.

Prvom prilikom kada je jedno žensko biće pristalo doći k meni da preslušavamo muziku, kavalirski sam joj prepustio slušalice. (Ja sam ionako sve svoje ploče znao napamet.) Pustio sam odabranu longplejku, ženska je uskoro bila opijena glazbom u njezinoj glavi, a ja se - u savršenoj tišini - poduhvatio svoje omiljene zabave, pipkanja i čeprkanja po njoj. Odjednom se ženska zadere iz sve snage:

- Dodaj mi čašu s pićem!

Zbog kratke žice slušalica sama je nije mogla dohvatiti. Iznenadim se što viče, no odmah mi sijevne i zašto. Onaj tko ima na ušima slušalice kroz koja dopire glasna glazba ne može kontrolirati snagu vlastitog glasa. Svi mi moduliramo vlastiti glas slušajući se vlastiti ušima. Možete provjeriti: nataknite bilo kome slušalice i taj će biti uvjeren da govori normalno, a zapravo će se derati. Ako će htjeti reći nešto potiho, ono što izlazi iz njegovih usta bit će sve drugo nego tiho.

Nisam ništa rekao, već samo dodao čašu s pićem. Preokrenuo sam longplejku, ženska se opustila i dozvolila mi da je mazim kako mi volja, samo da je ne drmusam. U uobičajenim situacijama ženske u takvim prilikama potiho stenju, blago mrču, prigušeno jauču, i tako… Tek se pri kraju, i to tek neke, razgalame. No ova je od samog početka puhala kao jež, roktala kao svinja, zavijala kao vučica… sve uvjerena da se to nikako ili jedva čuje. Meni je njezino glasanje odjekivalo kao najslađa muzika na svijetu i shvatio sam to kao bogomdanu priliku: kao u igri "toplo-hladno" istraživao sam po njoj što izmamljuje jače, a što slabije reakcije. Nakon treće ploče poznavao sam je u dušu, kao program koji sam krakirao.

Recept sa slušalicama primjenjivao sam godinama, sve dok mi je postao nepotreban. Kasnije sam i neke lezbijke učio kako se "to" radi i samo su se čudile odakle toliko znam.

Slušajući glazbu. A capella. Muzikalan sam.



petak, 14.08.2009.

kleptomanski trenuci

Popušim već više od dvadeset godina najmanje po dvije kutije cigareta na dan i - usprkos tome što uvijek imam u džepovima najmanje-dva-tri upaljača - kroz to razdoblje nisam ih kupio više od desetak. Tješim se time što mi često poklone neki jeftini farcajg s nekakvom reklamnom porukom na njemu, a za rođendane sam dobivao i neke skupe zippoe za koje ne znam gdje su, ali me ipak često iznenadi, kad mijenjam hlače, da pronalazim i neke upaljače koje nikada prije nisam vidio. Počinjem to doživljavati pomalo mistično.

Danas sjedim u svom uobičajenom kafiću, vlasnik kafića prisjedne malo uz moj stol, zatim pročitam novine, dođe vrijeme da odem, pokupim sve svoje stvari: cigarete, farcajg, kaiš za psa, naočale itd. i odem. Vozim, kad čujem neki čudni zvuk, kao nekakav mobitel, ali nije zvuk mojega. Istovremeno mi i nešto vibrira u džepu. Zavučem ruku, izvučem mobitel, vrlo sličan mom, ali nije. Što ću? Javim se.

Neki ženski glas, vrlo ugodan. Zanima je tko sam ja.

- Ja? To Vam je duga priča… Najbolje bi bilo da se nađemo u četiri oka, pa da je ispričam. Nema smisla trošiti na to impulse, a i vozim, pa nije zgodno…

Mnogo je zanimljivije pronalaziti u džepu mobitele nego upaljače.


četvrtak, 13.08.2009.

nevidljiva slabost

Nekoliko godina radio sam za jaku međunarodnu kompaniju, po mnogo čemu tipičnu, pa sam imao priliku dobro je upoznati. Desetak tisuća ljudi radilo je za istu firmu u pedesetak zemalja.

Interni magazin koji se dijelio zaposlenicima i poslovnim partnerima jednom mjesečno uobičajeno je imao obavijesti o promocijama novih ljudi na pozicije koje su smatrane značajnima, obično uz kratku biografiju novopostavljenih. Biografije su uglavnom bile slične. Taj i taj… diplomirao, magistrirao, eventualno i doktorirao, sve s najboljim ocjenama, zaposlio se u kompaniji tada i tada, prvo na poziciji toj i toj, nakon šest mjeseci preselio u drugi odjel, nakon nekoliko mjeseci postao šef odjela, nakon sljedećih šest mjeseci unaprijeđen, nakon godinu dana preuzeo značajnu dužnost na kojoj se pokazao vrlo sposobnim, te je izabran u odbor u kojem je radio dva mjeseca, da bi bio postavljen još više, pa sada - osam mjeseci kasnije - još mlad kao rosa i sa svim zubima koje raskošno pokazuje na fotografiji, preuzima jednu od vrhunskih pozicija u kompaniji. Takve biografije naturale su pomisao kako kompaniju vode mladi, uspješni ljudi koji zahvaljujući obrazovanju i sposobnostima brzo napreduju, a kvaliteta im se dokazuje brzinom uspona.

U suštini, svatko iole obrazovan, prosječne opće kulture, prosječno pismen, s obaveznim znanjem upotrebe računala i kojeg od svjetskih jezika, mogao je preuzeti bilo koju dužnost unutar kompanije. Nije bilo posla - osim nekoliko zaista stručnih na kojima su radili ljudi koji nisu nikamo dalje napredovali - kojeg prosječno inteligentan osoba ne bi mogla shvatiti u dva dana, naučiti u sedam dana, uvježbati najdalje za mjesec dana, a tokom sljedećih mjesec dana pokazati koliko je dobra na tom mjestu. Koliko god bila potrebna neka mrvica kreativnosti, posao se uglavnom sastojao od svakodnevnih rutina, devedeset i pet posto posla bilo je čisto ponavljanje. Onih pet posto neuobičajenih situacija bili su svakovrsni nepredviđeni slučajevi koji su neizbježno iskrsavali i u kojima je trebalo hitno reagirati. Za takve slučajeve bila je propisana procedura koja se obično svodila na to da je, zahvaljujući tome što je dobro poslovala, kompanija naprosto sanirala štetu i išlo se dalje. I premda je za svaki posao trebalo ne više od dva dana da bi se uvelo u njega, da bi se riješilo toliko nepredviđenih slučajeva da bi se svaki sljedeći mogao dočekati spreman bilo je potrebno najmanje dvije godine.

Pojednostavljeno rečeno, da bi čovjek zaista bio zreo za prelazak na viši stupanj proizvodnog procesa bilo je potrebno dvije-tri godine. Jednako pojednostavljeno, svaki od onih koji je nakon nekoliko mjeseci avanzirao, uspinjao se ne znajući barem pet posto onoga što je trebao saznati. Ne znajući to, na višoj razini više nije mogao sve pohvatati, pa je sljedeće unaprjeđenje izborio s neznanjem većim od deset posto nužnih znanja. Sa svakim sljedećim uspinjanjem količina onoga što je izmicalo bila je sve veća, tako da su nakon četiri-pet godina karijere na najodgovornija mjesta postavljani ljudi koji nisu shvaćali ni što se sve može dogoditi ni što se zaista događa. Istovremeno, ti su ljudi bili božanski samouvjereni u svoje sveznanje jer su zaista krenuli od početka, reklo bi se - s dna, i formalno prešli put koji su nadalje trebali nadzirati.

U jednoj od varijanti Parkinsonovog zakona o birokraciji po kojemu svatko napreduje dok ne dostigne nivo na kojem je nekompetentan, kompanija se de facto dijelila na one na nižim, proizvodnim nivoima koji su vrlo dobro znali svoj posao i one na višim, upravljačkim, birokratskim, "menagerskim" razinama koji su imali malo uvida u stvarnost. Zahvaljujući prvima, kompanija i dalje dobro radi, dok si drugi to pripisuju u zasluge nesposobni uvidjeti da upravo zbog njih cijela firma ne radi i bolje.

Dapače, Parkinsonov zakon dobiva značajnu nadopunu. Kako nakon nekog nivoa uspona u karijeri poznavanje posla više ne igra nikakvu ulogu, oni koji su dostigli nivo vlastite nekompetentnosti mogu se nadalje uspinjati bez ikakvih ograničenja jer daljnje promocije ne ovise o poslu, nego o internim spletkama, probijanjima, komplotiranjima i sličnim neproizvodnim rabotama.



srijeda, 12.08.2009.

SVE ZBOG CURICA

Dragutin Horkić preminuo je u subotu, 8. kolovoza u 84. godini, a posljednji ispraćaj bio je danas, u zagrebačkom krematoriju.

Trebalo je pedeset godina da saznam kako se zove.

Znao sam da je Dragutin Horkić dugogodišnji urednik Obrazovnog programa Radio Zagreba, novinar, dječji pisac i prevoditelj, ali nisam znao da je on izmislio i vodio emisiju "Iz svakog džepa ponešto".

U vrijeme kada je radio bio najmoćniji medij, a ja bio još dijete, godinama je jednom sedmično emitirana ta emisija koju sam iščekivao cijeloga tjedna. Ozbiljan, ali srdačan glas koji je ulijevao povjerenje pričao je: "A sada ću iz lijevog unutranjeg džepa, onoga na srcu, izvaditi ono što mi je najdraže…" ili: "U desnom vanjskom džepu nosim zanimljivosti iz dalekog svijeta…" i onda je iznosio nešto o čemu sam mogao razmišljati cijeloga tjedna. Bila je to genijalno koncipirana mozaična emisija za djecu, nešto između Ripleyevih "Vjerovali ili ne", izvoda iz Guinessove knjige rekorda i surfanja internetom, program uz koji sam odrastao, no u to vrijeme nisam obraćao pozornost na najavne špice i odjavne obavijesti, pa nisam zapamtio kako se autor i voditelj zove.

Desetljećima kasnije, kada mi je prsluk s mnogo džepova postao omiljeni dio garderobe, znao sam da je u tome imala udjela i omiljena emisija koju sam slušao kao mali.

Da su pravi novinari, oni najbolji, duhom uvijek mladi svjedoči što je Dragutin Horkić, prešavši osamdesetu, 2005. godine pobijedio na natječaju za SMS-poeziju:


Otac je pronašao kompas.
Sin je po kompasu plovio.
Unuk je kompas izgubio
pa opet plovimo po zvijezdama.


Za kraj izvlačim iz džepa još jednu zanimljivost. Dragutin Horkić bio je posljednji živi književnik, a možda i posljednji stanovnik Hrvatske koji je osobno poznavao Ivanu Brlić-Mažuranić, o čemu možete pročitati u intervjuu kojemu dugujem naslov ovog posta.





subota, 08.08.2009.

Višnja u Višnjanu

Mnoge dizajnerske traperice zadržale su jednu pojedinost koju imaju sve originalne traperice. U početku hlače kauboja (pa su ih kod nas zvali i "kaubojke"), trapera, tragača za zlatom, za radnike teških fizičkih poslova, sve originalne traperice imaju s desne strane jedan mali džepić koji svojim dnom zalazi u veliki uobičajeni đžep.

Tko zna čemu služi taj džepić?

Svrha malog džepića jest da se u njemu nosi džepni sat.

Osobni sat bio je jedna od najvrjednijih stvari koju su imali ljudi za koje su traperice izmišljene, ručni satovi bili su rijetkost, a i nije bilo pogodno nositi sat na ruci kada se radilo teške poslove jer se lako mogao oštetiti, pa je džepić u kojem danas najčešće nosimo ključeve ili slične sitnice ostao kao uspomena na ta vremena.










srijeda, 05.08.2009.

hijerarhija nevolja

Uđem u kafić i naletim na prijatelja. Prisjednem uz njega. Pitam:

- Kako si?

On hukne:

- Nije dobro. Loše. Sranje. Zapravo - katastrofa!

- Nemoj mi reći!
- rekoh. - Nije moguće da je baš sve loše.

- Je! - zakuka on. - Poslovni partneri nam ne plaćaju, a imamo obaveze, propast ćemo. Još nam je upravo došla neka financijska inspekcija, kopaju po papirima i ništa ne možemo raditi. Još bi, ako nešto nađu, mogli završiti i u zatvoru! Pa još ovi krizni porezi! Povrh svega, žena hoće da se razvedemo, kao da mi samo to treba! Pa i ljubavnica popizdila - izbjegava me. Zdravlje - loše. Nešto me probada pod rebrima, išao sam na pregled. Doktor se zabrinuo, kaže da bi mogla biti neka ozbiljna pizdarija i da trebam hitno na specijalističke preglede, vjerojatno odmah nakon toga na operaciju, ali nemam vremena. Novi auto stalno nešto škripi, svakih petnaest dana idem na servis, dva dana je kako treba, a onda opet škripi. Kuća mi je pod hipotekom, već dva mjeseca nisam platio… A sin dolazi kasno navečer, staklasta pogleda, sumnjam da se počeo drogirati. Istjerao bih to na čistac, ali žena brani, da ga ne maltretiram…Kćerku sam vidio u kasne sate s nekim sumnjivim tipovima…

- Uh!
- rekoh. - Nije dobro!

- A najgore!
- lice mu se iskrivi u bolnu grimasu. - Kukac! Napao me kukac!

- Kakav kukac?!
- iznenadim se.

- Ne znaš kukca? Ne znaš što je "kukac"? To je ono kada se zagnoji prst uz rub nokta, tako to zovu. Narastao mi takav kukac na palcu desne noge, palac dvostruko veći nego inače. A boli! Ne samo da boli, osjećam srce kako kuca u njemu. Boli kad mirujem, boli kad hodam, boli svaki korak, boli kad pritišćem papučice u automobilu, boli… Svrdla u glavi, neizdrživo! Svako pulsiranje u palcu odražava se odmah u mozgu. Bio sam u apoteci, dali mi neku mast, "crna mast", kao katran, kažu da će pomoći, ali još ne pomaže. Ne mogu na ništa drugo misliti nego na palac kako boli, to je nepodnošljivo!

- I što ćeš sada?
- zapitam zabrinuto.

- Ah, samo da se riješim kukca!


<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

eXTReMe Tracker