Taman sam danas rano ujutro postavio novi post NEDJELJNI ŠAH (tko ga je propustio, može ga vidjeti ovdje) kad sam danas u kafiću u koji svakodnevno svraćam ugledao prizor koji mi je zamalo izmamio suze radosnice od ganuća.
Ima nade! |
Čitam u novinama da su maloljetni ubojice Luke Ritza bili u zatvoru s odraslim osobama, nakon tri mjeseca pušteni su iz pritvora do suđenja, "…vratili su se u susjedstvo, gdje nisu mogli izbjeći poglede ispod oka, ali i provokacije poput poruka na vratima 'ubojica', 'Luka Ritz' i slično. Jedina obaveza, ako se to može tako nazvati, tada im je bila da se redovito javljaju socijalnim radnicima".
Novinar piše dalje: "Jedan od tih maloljetnika svoj prestanak posjećivanja socijalne radnice svakih tjedan dana objasnio je ovako: 'Bio sam kod nje nekoliko puta, ali sam prestao. Glupo mi je ići kad me svaki put samo pita jesam li izvadio osobnu'.” Mladići su izbačeni iz škola, bivši prijatelji su ih napustili, čekanje suđenja ih "ubija". Otac jednoga se žali: "Vozikali su ga po pretragama s lisičinama na rukama da ga svi vide, kao da je najveći kriminalac, a skinuli su mu ih tek u ordinaciji." Povrh svega, otac jednog optuženika za ubojstvo ogorčen je institucijama… Sve u svemu, ubojicama Luke Ritza je grozno. Ipak, već u navedenome ima nekoliko stvari koje ne razumijem "što je pisac želio reći?" Kakvi su to tankoćutni ubojice koji ne mogu podnijeti "poglede ispod oka"? Što su očekivali da će ih dočekati po povratku iz zatvora? Ovacije i transparenti dobrodošlice, pučka veselica i vatromet u slavu privremenog oslobađanja, kao da su hrvatski generali? Jesam li dobro razumio da im je do početka suđenja jedina obaveza jednom sedmično javljati se socijalnim radnicima, ali je jedan prestao - jer mu je to glupo?! Kako li mu je tek bilo glupo sjediti tri mjeseca u zatvoru! Zašto ga socijalna radnica svaki puta pita je li izvadio osobnu? Vjerojatno zato jer ima zakonsku obavezu da izvadi osobnu - pa zašto je onda ne izvadi? Vjerojatno mu je i to glupo. Kakav razgovor socijalna radnica može voditi i koliko odgojno utjecati ako mladić ne izvršava ni prvi zadatak koji mu svaki put postavlja? Mladiće čekanje na suđenje "ubija". Zar onako kako su oni ubili Luku Ritza? Ili onako kako su čekali pritajivši se prije nego što su otkriveni? Otac onoga koji ne razumije zašto su mu sina vozili po pretragama u lisičinama zgraža se "kao da je najgori kriminalac". Postoji li gori kriminalac od ubojice? I što je tu sporno? Nije li vođenje u lisicama zakonska procedura kad se nekom nuždom ubojica, ili osumnjičeni za ubojstvo, izvodi iz zatvora? Što reći na ogorčenje oca koji je ogorčen institucijama? Kao da je u ovoj zemlji sve savršeno, kao da mi koji nismo optuženi za ubojstva svakodnevno ne trpimo institucije koje rade traljavo, a pritom parazitiraju na nama? Rado bih da je hrvatski kazneno-popravni sistem savršen, ali nekako bih radije da prije toga i ostale institucije prorade što bolje. Sve u svemu, izgleda da ni mladići, ni njihovi roditelji, a bogme ni novinar, naprosto ne razumiju jednu banalnu životnu zakonitost - sve ima svoju cijenu. Cijena za ubojstvo nije samo kazna po pravnoj presudi, nego i reakcija okoline i mnoge druge posljedice. Dapače, čak i ukoliko počinitelj ostane neotkriven ili iskoristi pravne ili nelegalne pogodnosti da se jeftino izvuče, na neki način će to svejednako platiti. Razumijem i odobravam brigu oca koji smatra da u odgoju sina nije pogriješio, premda mi je to vrlo dvojbeno obzirom na učinak tog odgoja, ali mogu razumjeti da zbog posla nije mogao posvetiti sinu onoliko vremena koliko je trebalo. Poštujem njegovu odluku da će "uvijek stajati iza njega", ali i to je dio cijene, da posljedice ne zahvaćaju samo neposredne počinitelje, nego i suučesnike i njihove najbliže. Strahota nedjela je i u tome da njegove posljedice zahvaćaju čak i one potpuno nevine. Uostalom, u čemu se položaj mladih osumnjičenika za ubojstvo (ubojice i suučesnika) razlikuje od položaja bilo kojeg mladog čovjeka? Svatko se tijekom odrastanja, pa i kroz dobar dio kasnijih godina, otima okolnostima i pritiscima i savlađuje teškoće da ne propadne u životu. Lako je povjerovati da je osumnjičenima za ubojstvo situacija znatno otežana, ali i to je dio cijene. |
Prisjetite se, ako znate, što su sve radili da bi došli na vlast. Ako ne znate, pogledajte što sve rade da bi ostali na vlasti.
Po tome vidiš kakva je to vlast i zašto im vlast treba - da bi mogli upravo to raditi. Žrtveno janje zove se Buljubašić. Koja je njegova krivica? Da se za njega nije saznalo i dalje bi živio kako bubreg u loju. Kad se za njega saznalo, pred novinarima je bio iskren do bola. Nakon toga je izbačen iz HDZ-a "zbog nanošenja štete ugledu stranke". Zar nisu veću štetu nanijeli onaj tko ga je pozvao iz Australije i svi oni koji su ga zaposlili u HEP-u? Bez njih bi Buljubašić i dalje skakutao među klokanima. Prvim krivcima ni dlaka s glave nije pala, a - po dosadašnjem iskustvu - niti neće. Ipak, za razliku od ostalih, Buljubašić je bio iskren, pa je stradao (ukoliko se formalno izbacivanje iz HDZ-a može smatrati stradanjem; sve ostalo što je priskrbio mu je ostalo). Oni ne mogu otrpjeti između sebe nekoga koji iskreno priznaje što se radi. Za javnost je Buljubašić žrtveno janje, za njih je istinski kriv. Dapače, takav slučaj im dobro dođe da pokažu ostalima u istim pozicijma što im se može dogoditi ako previše pričaju onima pred kojima treba šutjeti. Takva je to vlast. |
Nekoliko godina radio sam za jaku međunarodnu kompaniju, po mnogo čemu tipičnu, pa sam imao priliku dobro je upoznati. Desetak tisuća ljudi radilo je za istu firmu u pedesetak zemalja. Interni magazin koji se dijelio zaposlenicima i poslovnim partnerima jednom mjesečno uobičajeno je imao obavijesti o promocijama novih ljudi na pozicije koje su smatrane značajnima, obično uz kratku biografiju novopostavljenih. Biografije su uglavnom bile slične. Taj i taj… diplomirao, magistrirao, eventualno i doktorirao, sve s najboljim ocjenama, zaposlio se u kompaniji tada i tada, prvo na poziciji toj i toj, nakon šest mjeseci preselio u drugi odjel, nakon nekoliko mjeseci postao šef odjela, nakon sljedećih šest mjeseci unaprijeđen, nakon godinu dana preuzeo značajnu dužnost na kojoj se pokazao vrlo sposobnim, te je izabran u odbor u kojem je radio dva mjeseca, da bi bio postavljen još više, pa sada - osam mjeseci kasnije - još mlad kao rosa i sa svim zubima koje raskošno pokazuje na fotografiji, preuzima jednu od vrhunskih pozicija u kompaniji. Takve biografije naturale su pomisao kako kompaniju vode mladi, uspješni ljudi koji zahvaljujući obrazovanju i sposobnostima brzo napreduju, a kvaliteta im se dokazuje brzinom uspona. U suštini, svatko iole obrazovan, prosječne opće kulture, prosječno pismen, s obaveznim znanjem upotrebe računala i kojeg od svjetskih jezika, mogao je preuzeti bilo koju dužnost unutar kompanije. Nije bilo posla - osim nekoliko zaista stručnih na kojima su radili ljudi koji nisu nikamo dalje napredovali - kojeg prosječno inteligentan osoba ne bi mogla shvatiti u dva dana, naučiti u sedam dana, uvježbati najdalje za mjesec dana, a tokom sljedećih mjesec dana pokazati koliko je dobra na tom mjestu. Koliko god bila potrebna neka mrvica kreativnosti, posao se uglavnom sastojao od svakodnevnih rutina, devedeset i pet posto posla bilo je čisto ponavljanje. Onih pet posto neuobičajenih situacija bili su svakovrsni nepredviđeni slučajevi koji su neizbježno iskrsavali i u kojima je trebalo hitno reagirati. Za takve slučajeve bila je propisana procedura koja se obično svodila na to da je, zahvaljujući tome što je dobro poslovala, kompanija naprosto sanirala štetu i išlo se dalje. I premda je za svaki posao trebalo ne više od dva dana da bi se uvelo u njega, da bi se riješilo toliko nepredviđenih slučajeva da bi se svaki sljedeći mogao dočekati spreman bilo je potrebno najmanje dvije godine. Pojednostavljeno rečeno, da bi čovjek zaista bio zreo za prelazak na viši stupanj proizvodnog procesa bilo je potrebno dvije-tri godine. Jednako pojednostavljeno, svaki od onih koji je nakon nekoliko mjeseci avanzirao, uspinjao se ne znajući barem pet posto onoga što je trebao saznati. Ne znajući to, na višoj razini više nije mogao sve pohvatati, pa je sljedeće unaprjeđenje izborio s neznanjem većim od deset posto nužnih znanja. Sa svakim sljedećim uspinjanjem količina onoga što je izmicalo bila je sve veća, tako da su nakon četiri-pet godina karijere na najodgovornija mjesta postavljani ljudi koji nisu shvaćali ni što se sve može dogoditi ni što se zaista događa. Istovremeno, ti su ljudi bili božanski samouvjereni u svoje sveznanje jer su zaista krenuli od početka, reklo bi se - s dna, i formalno prešli put koji su nadalje trebali nadzirati. U jednoj od varijanti Parkinsonovog zakona o birokraciji po kojemu svatko napreduje dok ne dostigne nivo na kojem je nekompetentan, kompanija se de facto dijelila na one na nižim, proizvodnim nivoima koji su vrlo dobro znali svoj posao i one na višim, upravljačkim, birokratskim, "menagerskim" razinama koji su imali malo uvida u stvarnost. Zahvaljujući prvima, kompanija i dalje dobro radi, dok si drugi to pripisuju u zasluge nesposobni uvidjeti da upravo zbog njih cijela firma ne radi i bolje. Dapače, Parkinsonov zakon dobiva značajnu nadopunu. Kako nakon nekog nivoa uspona u karijeri poznavanje posla više ne igra nikakvu ulogu, oni koji su dostigli nivo vlastite nekompetentnosti mogu se nadalje uspinjati bez ikakvih ograničenja jer daljnje promocije ne ovise o poslu, nego o internim spletkama, probijanjima, komplotiranjima i sličnim neproizvodnim rabotama. |
Dragutin Horkić preminuo je u subotu, 8. kolovoza u 84. godini, a posljednji ispraćaj bio je danas, u zagrebačkom krematoriju. Trebalo je pedeset godina da saznam kako se zove. Znao sam da je Dragutin Horkić dugogodišnji urednik Obrazovnog programa Radio Zagreba, novinar, dječji pisac i prevoditelj, ali nisam znao da je on izmislio i vodio emisiju "Iz svakog džepa ponešto". U vrijeme kada je radio bio najmoćniji medij, a ja bio još dijete, godinama je jednom sedmično emitirana ta emisija koju sam iščekivao cijeloga tjedna. Ozbiljan, ali srdačan glas koji je ulijevao povjerenje pričao je: "A sada ću iz lijevog unutranjeg džepa, onoga na srcu, izvaditi ono što mi je najdraže…" ili: "U desnom vanjskom džepu nosim zanimljivosti iz dalekog svijeta…" i onda je iznosio nešto o čemu sam mogao razmišljati cijeloga tjedna. Bila je to genijalno koncipirana mozaična emisija za djecu, nešto između Ripleyevih "Vjerovali ili ne", izvoda iz Guinessove knjige rekorda i surfanja internetom, program uz koji sam odrastao, no u to vrijeme nisam obraćao pozornost na najavne špice i odjavne obavijesti, pa nisam zapamtio kako se autor i voditelj zove. Desetljećima kasnije, kada mi je prsluk s mnogo džepova postao omiljeni dio garderobe, znao sam da je u tome imala udjela i omiljena emisija koju sam slušao kao mali. Da su pravi novinari, oni najbolji, duhom uvijek mladi svjedoči što je Dragutin Horkić, prešavši osamdesetu, 2005. godine pobijedio na natječaju za SMS-poeziju: Otac je pronašao kompas. Sin je po kompasu plovio. Unuk je kompas izgubio pa opet plovimo po zvijezdama. Za kraj izvlačim iz džepa još jednu zanimljivost. Dragutin Horkić bio je posljednji živi književnik, a možda i posljednji stanovnik Hrvatske koji je osobno poznavao Ivanu Brlić-Mažuranić, o čemu možete pročitati u intervjuu kojemu dugujem naslov ovog posta. |
Rujan 2021 (1)
Kolovoz 2021 (1)
Travanj 2021 (1)
Ožujak 2021 (1)
Veljača 2021 (1)
Siječanj 2021 (1)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (5)
Rujan 2020 (6)
Kolovoz 2020 (9)
Srpanj 2020 (7)
Lipanj 2020 (4)
Svibanj 2020 (3)
Travanj 2020 (2)
Ožujak 2020 (2)
Siječanj 2020 (4)
Prosinac 2019 (3)
Studeni 2019 (7)
Listopad 2019 (4)
Rujan 2019 (6)
Kolovoz 2019 (7)
Srpanj 2019 (9)
Lipanj 2019 (5)
Svibanj 2019 (2)
Lipanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (4)
Travanj 2018 (4)
Ožujak 2018 (5)
Veljača 2018 (3)
Siječanj 2018 (2)
Studeni 2017 (2)
Listopad 2017 (2)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (2)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (8)
Srpanj 2016 (7)
Lipanj 2016 (8)