Marketing
životne okosnice
Razdoblja tema
Kako generacije stasaju tako se teme razgovora mijenjaju. Nakon razdoblja legića, pokemona, lutkica, kompjutorskih igara, slijede teme koje su značajne vrlo dogo ili gotovo cijeli život - škola, posao, suprotni spol, sport, moda, automobili…, a povremeno se kao glavna teme nametnu neke koje kasnije potpuno iščeznu: upisi na faks, tko će koji izabrati? Kakvi su prijemni? Kasnije: rokovi, profači, ispiti… Zatim: kako pronaći posao? (U moje vrijeme bilo je razdoblje kada su momci pričali prvenstveno o vojsci i dogodovštine s odsluženja vojnog roka. Blago mladima koji su toga pošteđeni.) Zatim se priča o vjenčanjima, stambenoj problematici, prvoj djeci… Ne samo da se teme mijenjaju kako generacije sazrijevaju, nego se i unutar generacije uglavnom druže oni koji pričaju o istim temama. Jao onome koji dobije prvo dijete kada je glavna tema ostalih "preljubi i razvodi"! On bi nadobudno pričao o jedinstvenom iskustvu roditeljstva, svakodnevnim fantastičnim uspjesima svog potomka i, iako se dobro sjeća kada su svi ostali bili oduševljeni takvim razgovorima, ne razumije zašto ga odjednom svi izbjegavaju.
Važnost projekta
I mojoj generaciji jedna od najvažnijih tema su ostarjeli roditelji. Iznenada se o njima treba brinuti, treba se pobrinuti kako ih zbrinuti, pobolijevaju i umiru… Jedan od zaključaka koji se nametnuo iz svih tih iskustava: značajnije od toga u kakvom su fizičkom stanju, a uveliko na to i utječe, jest imaju li neku kvalitetnu zanimaciju, ono što ja zovem "osobni projekt". Oni koje nešto zaokuplja, o nečemu brinu, do nečega im je stalo, na nečemu rade (nevažno o čemu je riječ: filatelija, gobleni, igranje šaha, uzgajanje cvijeća, čuvanju unuka, aktivnost u dobrotvornim udrugama ili lokalnoj zajednici…), osjetno su bolje nego oni koji takav projekt nemaju i samo broje dan za danom očekujući kraj.
(Šampion takvih starijih osoba bivša je novinarka "Vjesnika" Draga Ungaro koja je otprilike u osamdesetoj krenula učiti engleski, savladala upotrebu kompjutora, napisala knjigu i - čini mi se - magistrirala.)
Ne propusti dan!
Dok je kod starijih ljudi važnost osobnog projekta očigledna, kod mlađih je manje uočljiva, ali je možda i važnija. Projekti mogu biti kratkoročni, srednjoročni i dugotrajni, a mogu biti svašta: završiti faks, osvojiti neku curu (ili dečka), naučiti svirati neki instrument, podizati djecu, putovati po svijetu, sagraditi kuću, sakupiti najveću zbirku bilo čega… Kod projekta je nužno imati cilj prema kojemu se može mjeriti svaki dan: da li je napravljen još jedan korak prema njemu ili je bio dan odmora da bi se narednoga nastavilo ili se nazadovalo. Bez toga se dani samo ponavljaju, nema okosnice u životu i dragocjeno vrijeme gubi se uzalud. Ljudi s projektom su uspješni ili zadovoljni, ili oboje, pa čak i ako su nezadovoljni neuspješnošću svog projekta to može biti samo privremeno. Tek ako odustanu od svih projekata svrstavaju se među sve ostale gubitnike koji ih nikada nisu ni imali.
Zaboravite sve priče o uspjesima bez truda preko noći. To su priče za zavaravanje, rjeđe od dobitaka na lutriji, i posljedice spleta okolnosti na koje se ne može utjecati, a obično dobro ni ne završavaju. Imate samo jedan život i zavrjedilo je što bolje ga iskoristiti.
Post je objavljen 23.08.2009. u 22:20 sati.