Marketing
prodor u paralelni svemir
Dan ranije je kišilo i more se rashladilo, a dan koji je osvanuo bio je oblačan, siv i prohladan, te smo odlučili ne voditi djecu na kupanje. Umjesto toga predložio sam da ih vodim u Staro selo. Svakodnevno smo gledali Staro selo gore, na padinama planine i pomišljali kako bi ga bilo zanimljivo posjetiti, ali smo umjesto toga odlazili na plažu, sve do prethodnog dana kada od kiše nismo mogli ni promoliti nos iz vikendice.
Dječaci su se oduševili čuvši prijedlog. Rekao sam supruzi neka ostane u vikendici i odmori se od svih nas, ona je rekla da će iskoristiti priliku da je pošteno pospremi, i krenuli smo. Dan je bio kao stvoren za šetanje. Nakon razdoblja jarkih vrućina bilo je ugodno svježe. Hodao sam bez žurbe i obojica petogodišnjaka hrabro su grabili pored mene. Do sela ima oko tri kilometra po serpentinama, na makadamskoj cesti nema nikakvog prometa i opušteno sam uživao u njihovom društvu. Obojica su mi naličila na dražesne anđelke. Ne može se reći koji je miliji, zgodniji ili pametniji. Jedan je moj, a drugi sin mog najboljeg prijatelja. Nas dvojica se znamo otkako smo bili u njihovoj dobi. Dobili smo djecu u kasnijim godinama, a njih dvojica su postali najbolji prijatelji. Toliko se vole i kukaju ako se duže vrijeme ne vide da smo dogovorili da moj sin bude dvije sedmice kod prijatelja, a njegov dvije sedmice kod mene. Uvjeren sam da nikome drugome na svijetu ne bi tako povjerio svoga sina, a ne znam kome dugome bih ja povjerio svoga. Povremeno su njih dvojica, držeći se za ruke, hodali nekoliko koraka ispred mene i gledajući ih činilo mi se da vidim kroz vrijeme kako smo svojevremeno tako hodali prijatelj i ja.
Staro selo sagrađeno je na strmoj padini. Bilo je to bogato mjesto jer je imalo živu vodu i plodnu zemlju po okolnim vrtačama i nizini u podnožju planine. Stoljećima je u njemu živjelo i do dvije tisuće duša, ali je onda došao turizam i svi su se preselili uz samu morsku obalu, a zatim se odseljavali dalje u velike gradove. Stare kuće ostale su napuštene. Kažu da je posljednji čovjek živio u selu prije manje od pedesetak godina, ali to je bilo teško vjerovati jer je sve izgledalo otprilike kao ruševine Machu Pitchua.
Neke kuće bile su uščuvanije, s trulim vratima i drvenim kapcima na prozorima prekrivenim zakucanim daskama. Neke kuće bile su potpuno, uvelike ili djelomično srušene. Od nekih su ostali samo debeli kameni zidovi s praznim otvorima prozora, a krovovi i drveni međupodovi su se urušili. Ostaci nekih zgrada bili su potpuno zarasli u vegetaciju, iz zidova je raslo grmlje, ali na nekima se vidjelo da povremeno netko oko njih donekle počisti. To su koliko-toliko održavali u redu ljudi iz Donjeg sela kada bi svratili na staro imanje obrati masline, murve ili šipke.
Neke ulice, putovi i prolazi potpuno su zarasli u grmlje, drače i kupine, no neke kao da su nedavno prokrčene, pa se njima može lijepo prolaziti. Dječaci su hodali ispred mene oduševljeni kao da su se našli u nekakvom Trnoružičinom dvorcu. Požalio sam što supruga nije pored mene, pa da se i ona može radovati njihovom veselju.
NJih dvojica su, ni tri metra ispred mene, na trenutak zastali na otvorenim vratima neke kuće, a zatim kao ptičice prhnuli unutra. Kao da me struja stresla, ispružio sam korak i u sljedećem trenutku se zaustavio na pragu, a ono što sam spazio proželo me užasom.
Kuća je bila sagrađena na padini, a oni su ušli na najgonji kat. Krov je još stajao, ali na oknima prozora nije više bilo ni razbijenih okvira. S njih je pucao fascinantan vidik na nizinu i zaljev i to ih je privuklo kao svjetlost noćne leptiriće. Cijeli kat bio je samo jedna prostorija, a njih dvojica su pocupkivali na suprotnom kraju u najdaljem uglu i navirivali se kroz prazno okno prozora. Pod je bio od trulih dasaka kojih u sredini nije ni bilo, nego samo nekoliko uskih greda na kojima su nekada stajale. U djeliću trenutka pomislio sam da su prešli do prozora balansirajući po gredama, ali onda sam shvatio da mora da su išli po ostacima poda koji se još držao uokolo uz zidove. Kroz rupetinu u sredini vidio se jednako oštećen pod donje prostorije, a kroz njega - tri nivoa niže - podrum prepun nekakvih metalnih šipki i nabacanih hrđavih limova koji su strčali uvis kao oštrice. Srećom sam pogledao kamo spuštam nogu prije nego sam potrčao do njih. Nisam se još spustio cijelim tabanom ni prebacio težinu na ispruženu nogu, a daska pod prstima se uleknula pod njima kao da stajem na koru od kremšnite. Povukao sam nogu kao oparen, a iza nje je u daski ostao otisak vrha tenisice. Suzdržao sam se da ne vrisnem, da ih moj urlik ne bi uznemirio, i što jačim glasom koji se još mogao shvatiti normalnim, dobacio:
- Crna kraljica, jen'. dva, tri! Sledite se!
Začuđeno su se trgnuli, ali mora da je bilo nešto u mom glasu da su se usprkos čuđenju ukočili u položajima u kojima su se našli. Nisam smio krenuti po njih. Da sam zakoračio na pod, popustile bi ne samo daske poda mnom, nego i grede i svi bi se strovalili u ambis na čijem su dnu strčala metalna sječiva. Bili su šest-sedam metara udaljeni od mene, predaleko da ih ikako dohvatim ili skočim do njih. Obliven hladnim znojem okrenuo sam se oko sebe, ali na vidiku nije bilo nikakve, a kamoli toliko duge daske da je položim između nas da pređu preko nje. Nikakvog konopca da im dobacim! Ništa! Znao sam i da ne mogu dugo premišljati jer nije bilo izvjesno koliko dugo će me slušati i ostati ne mičući se.
Da im kažem "oprezno!" bilo je potpuno besmisleno jer oni nisu uviđali nikakvu opasnost. Rekao sam samo, što uobičajenijim, ali i što bespogovornijim glasom:
- Tiho, tiho, što tiše… Polako dođite do mene.
NJih dvojica su se pogledali, kao "Što stari opet gnjavi i prekida nam zabavu?", ali su poslušali. Krenuli su. Svaka sekunda otegnula je beskrajno, nisam ni disao promatrajući kako spuštaju noge na prašne daske očekujući da će u narednom trenu odjeknuti prasak, pod se provaliti i obojica se sunovratiti u propast. Bilo mi je neshvatljivo kako su uopće uspjeli stići do drugog kraja prostorije, a da se vrate po daskama prhkim kao stiropor izgledalo je nemoguće. Morali su obići rupu, pa su trebali preći i više od desetak metara i pri tome zaobilaziti manje otvore u podu koji su im bili na putu. Da im govorim "lijevo" ili "desno" nije bilo svrhe jer još nisu znali strane. Povremeno sam samo dobacivao jednom ili drugom:
- Bliže zidu! - ili: - Dalje od zida!
Gledajući ih kako dolaze korak po korak izgledali su mi kao dva anđela koji hodaju po paučini, kao da se na njih ne odnose prirodni zakoni, prisustvovao sam nemogućem. Nisam to mogao gledati, ali nisam mogao odvojiti pogleda. Dva meni najdragocjenija bića na svijetu gotovo nadohvat nalaze se u smrtnoj opasnosti, a ja im nikako ne mogu pomoći!
Kako mi se uopće moglo dogoditi da mi tako izmaknu pažnji! Trebao sam ih sve vrijeme čvrsto držati za ruke! Ali nije se isplatilo ni pomišljati na to. Bilo je prekasno. Usredotočeno sam upijao svaki njihov pokret kao da ih i mislima pridržavam. Morao sam izdahnuti, ali i to sam napravio krajnje oprezno, da ne bih dahom opteretio krhku konstrukciju po kojoj su prelazili. Možda sam im trebao reći da se popnu na prozor i ne miču s njega dok ne pozovem vatrogasce? Prozor je bio premali da bi se obojica mogli smjestiti, preuzak da bi sigurno sjedili na njemu uz provaliju od tri kata, bili su premali da bi ondje mirno sjedili sat vremena dok ne bi stigli vatrogasci s ljestvama. Nisam ih valjda pozvao u propast rekavši im da se vrate?!
Prešli su već dvije trećine puta i nisam mogao vjerovati - kakva sreća da se pod već nije urušio! Možda ima izgleda da se spase. Kako su prošli onamo, možda će i nazad... Kad su već toliko prošli, zaista bi bio apsurd da propadnu na posljednjim metrima povratka!
Kakav se to pakleni stjecaj okolnosti slučio da se stvori takva savršena klopka za djecu? Klopka za djecu nedaleko popularnog morskog ljetovališta u koji dolaze na odmor deseci tisuća ljudi s djecom! I upravo moja djeca da u nju upadnu!
Preostalo im je svega još nekoliko koraka, ali opasnost nije bila nimalo manja. Anđeli su plesali na vrhu igle. Da se bacim, dohvatim ih, pod se skrši, u padu se okrenem tako da ja leđima naletim na limena sječiva, a oni ipak budu zaštićeni mojim tijelom? Ispružio sam se koliko sam mogao i rekao im:
- Dajte mi ruke!
Još dok su pružali ruke prema meni nisam bio siguran da ću ih stići uhvatiti. Zgrabio sam ih svakoga za zapešće i snažno povukao. Poletjeli su zrakom, dohvatio sam ih na prsa i sva trojica smo ispali preko praga i sručili se na kameno tlo. Obujmio sam i ih i čvrsto privukao i dalje ne vjerujući da je sve završeno. Nije moguće! Slika anđela koji prelaze preko paučine bila je toliko jaka da nisam vjerovao da se možemo izvući tako jeftino. Niti po kojima su trebali prijeći i pod anđelima bi pukla. Oni limovi u podrumu, kao otpad s nekog brodogradilišta, izgledali su kao gomila raonika, kao zubi neke nemani. Opasnost iz koje su se izvukli bila je tako strašna i neotklonjiva da se moj um opirao saznanju da su se iz nje izvukli. Ne može to tako završiti, naprosto ne može!
Stiščući djecu uza se imao sam osjećaj da u nekom paralelnom svemiru proživljavam drugačiji kraj: pod se raspada, oni padaju u oblaku prašine i trunja, njihova mala tijela nalijeću na velika oštra sječiva i sve nestaje u krvavoj eksploziji nakon koje više nema ničega. Ako sam ikada gotovo fizički osjećao postojanje više istovremenih univerzuma bilo je tada, uz stravični očaj što je trenutak moje nepažnje prouzročio nepojmljivu bol u nekom drugom svijetu.
Sin mi se počeo koprcati jer sam ga prejako stisnuo, a i prijateljev sin se pokušavao izvući iz mog stiska. Pusti sam ih i ustao. Još omamljen, kao u bijesnom bunilu prešao sam cestu, dohvatio s druge strane kamenčugu koju u drugim okolnostima ne bih mogao ni pomaknuti, nadljudskom snagom je podigao, izdigao iznad glave, vratio se na prag kuće iz koje smo izmakli i sručio je ispred nogu pravo na početak trule grede uz ulaz moja se nazirala kroz rascjepke između dasaka. Kao na nijemom filmu nisam čuo ništa, ali je greda prasnula i povukla sa sobom daske i susjedne grede i - kao što sam očekivao - kamen i taj otpad razbili su i ostatak poda kat niže. Kroz otvore na zidovima pokuljali su oblaci prašine, a dječaci su uzbuđeno ciktala: tata ruši kuću!
Pronašao sam u blizini nekakve dvije grane, uglavio ih u kameni otvor vrata i tako, koliko sam mogao, osigurao ulaz u kuću koja više i nije bila opasna kao ranije jer nije više bilo varljivog poda.
Nikada nisam supruzi ispričao što se dogodilo. I dalje u meni postoji bojazan da bih pričajući to narušio delikatne silnice svemira, da bih se nenadano našao ponovo u jednom od onih trenutaka dok su anđeli prelazili paučinom i ustvrdio da sam cijeli život nakon toga u djeliću trenutka izmislio usredotočivši se na želju za sretnim ishodom, da bi se stvarnost mogla rasplinuti, a ja se naći u nekom drugom svijetu u kojemu je sve završilo drugačije.
Post je objavljen 17.08.2009. u 09:40 sati.