Marketing
nevidljiva slabost
Interni magazin koji se dijelio zaposlenicima i poslovnim partnerima jednom mjesečno uobičajeno je imao obavijesti o promocijama novih ljudi na pozicije koje su smatrane značajnima, obično uz kratku biografiju novopostavljenih. Biografije su uglavnom bile slične. Taj i taj… diplomirao, magistrirao, eventualno i doktorirao, sve s najboljim ocjenama, zaposlio se u kompaniji tada i tada, prvo na poziciji toj i toj, nakon šest mjeseci preselio u drugi odjel, nakon nekoliko mjeseci postao šef odjela, nakon sljedećih šest mjeseci unaprijeđen, nakon godinu dana preuzeo značajnu dužnost na kojoj se pokazao vrlo sposobnim, te je izabran u odbor u kojem je radio dva mjeseca, da bi bio postavljen još više, pa sada - osam mjeseci kasnije - još mlad kao rosa i sa svim zubima koje raskošno pokazuje na fotografiji, preuzima jednu od vrhunskih pozicija u kompaniji. Takve biografije naturale su pomisao kako kompaniju vode mladi, uspješni ljudi koji zahvaljujući obrazovanju i sposobnostima brzo napreduju, a kvaliteta im se dokazuje brzinom uspona.
U suštini, svatko iole obrazovan, prosječne opće kulture, prosječno pismen, s obaveznim znanjem upotrebe računala i kojeg od svjetskih jezika, mogao je preuzeti bilo koju dužnost unutar kompanije. Nije bilo posla - osim nekoliko zaista stručnih na kojima su radili ljudi koji nisu nikamo dalje napredovali - kojeg prosječno inteligentan osoba ne bi mogla shvatiti u dva dana, naučiti u sedam dana, uvježbati najdalje za mjesec dana, a tokom sljedećih mjesec dana pokazati koliko je dobra na tom mjestu. Koliko god bila potrebna neka mrvica kreativnosti, posao se uglavnom sastojao od svakodnevnih rutina, devedeset i pet posto posla bilo je čisto ponavljanje. Onih pet posto neuobičajenih situacija bili su svakovrsni nepredviđeni slučajevi koji su neizbježno iskrsavali i u kojima je trebalo hitno reagirati. Za takve slučajeve bila je propisana procedura koja se obično svodila na to da je, zahvaljujući tome što je dobro poslovala, kompanija naprosto sanirala štetu i išlo se dalje. I premda je za svaki posao trebalo ne više od dva dana da bi se uvelo u njega, da bi se riješilo toliko nepredviđenih slučajeva da bi se svaki sljedeći mogao dočekati spreman bilo je potrebno najmanje dvije godine.
Pojednostavljeno rečeno, da bi čovjek zaista bio zreo za prelazak na viši stupanj proizvodnog procesa bilo je potrebno dvije-tri godine. Jednako pojednostavljeno, svaki od onih koji je nakon nekoliko mjeseci avanzirao, uspinjao se ne znajući barem pet posto onoga što je trebao saznati. Ne znajući to, na višoj razini više nije mogao sve pohvatati, pa je sljedeće unaprjeđenje izborio s neznanjem većim od deset posto nužnih znanja. Sa svakim sljedećim uspinjanjem količina onoga što je izmicalo bila je sve veća, tako da su nakon četiri-pet godina karijere na najodgovornija mjesta postavljani ljudi koji nisu shvaćali ni što se sve može dogoditi ni što se zaista događa. Istovremeno, ti su ljudi bili božanski samouvjereni u svoje sveznanje jer su zaista krenuli od početka, reklo bi se - s dna, i formalno prešli put koji su nadalje trebali nadzirati.
U jednoj od varijanti Parkinsonovog zakona o birokraciji po kojemu svatko napreduje dok ne dostigne nivo na kojem je nekompetentan, kompanija se de facto dijelila na one na nižim, proizvodnim nivoima koji su vrlo dobro znali svoj posao i one na višim, upravljačkim, birokratskim, "menagerskim" razinama koji su imali malo uvida u stvarnost. Zahvaljujući prvima, kompanija i dalje dobro radi, dok si drugi to pripisuju u zasluge nesposobni uvidjeti da upravo zbog njih cijela firma ne radi i bolje.
Dapače, Parkinsonov zakon dobiva značajnu nadopunu. Kako nakon nekog nivoa uspona u karijeri poznavanje posla više ne igra nikakvu ulogu, oni koji su dostigli nivo vlastite nekompetentnosti mogu se nadalje uspinjati bez ikakvih ograničenja jer daljnje promocije ne ovise o poslu, nego o internim spletkama, probijanjima, komplotiranjima i sličnim neproizvodnim rabotama.
Post je objavljen 13.08.2009. u 20:17 sati.