nedjelja, 25.10.2009.

protiv ljubavi - o Marxu



Jedna lasta ne čini proljeće, upozorava Inoslav Bešker u tekstu u subotnjem "Jutarnjem listu" na primjeru članka o Karlu Marxu koji se pojavio u vatikanskom oficioznom dnevnom listu "Osservatore Romano". Ne, to što se na jednom mjestu u takvom glasilu Marxu odaje priznanje i hvali ga se još ne znači da ga je Vatikan rehabilitirao.

Podsjetilo me to knjige koju sam nedavno čitao, "Protiv ljubavi" Laure Kipnis, izvrsne knjige koju svakome savjetujem da je pročita, a meni je bila toliko poticajna da je kanim još nekoliko puta spominjati. Za razliku od dugog niza knjiga koje također spominju Marxa, Laura Kipnis spominje ga na neuobičajen način.

Pročitao sam niz sjajnih pametnih knjiga koje su zapadni teoretičari društvenih fenomena napisali u posljednjih nekoliko desetljeća, a koje sve sadržavaju isti element po istom obrascu. Obično se negdje u početku spomene Karl Marx, često i sasvim nepotrebno, interpretira ga se krajnje pojednostavljeno, iskrivljeno i vulgarizirano, zatim se takav Marx ritualno otpiše i popljuje, a nakon toga se neštedimice koristi marksistička dijalektično-povijesna metodologija i klasični arsenal marksističkih spoznaja, što sve rezultira marksističkim uvidima koji se deklarativno ograđuju od svojih osnova.

U vrijeme blokovske podjele svijeta tako nešto bilo je razumljivo. Postojale su snažne države koje su se zaklinjale na Marxovo učenje pretvarajući ga su svojevrsnu religiju, pa je u društvima koja su im oponirala bilo oportuno zanijekati svaku vrijednost onome na što se protivnici pozivaju. Sad u knjizi Laure Kipnis čitam o Marxu "poete maudit industrijskog društva, čovjek kojega tako malo čitaju a tako naveliko blate… Ono što ljudi zaboravljaju kad je riječ o Marxu (prezauzeti su svaljivanjem krivnje na njega za sve one dosadne revolucije) jest to kako evokativno piše o osjećajima…" Marx je odjednom izrazito pozitivan lik u knjizi koja je prihvaćena i uspješna na Zapadu, a svijet koji ta knjiga oslikava sagledan je kroz nedvojbeno marksističku optiku. Imamo kvalitetnu marksističku knjigu koja govori o ljubavi i braku i srodnim pojavama, izvrsno napisanu i vraški pronicljivu.

Vatikanske novine, zapadnjačka knjiga o ljubavi… Evo ga i Živko Kustić u istom broju "Jutarnjeg" s Beškerom... Da li to znači da počinje vrijeme u kojem će se Marxa očitavati bez pretjeravanja i demoniziranja, u kojem će se otkriti njegova prava vrijednost? Ako jedna lasta ne čini proljeće, nema ni proljeća bez prve laste.
- 11:00 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (4) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 12.10.2009.

život i literatura


Početak je isti u obje priče isti, a ima ih još nekoliko sa sličnima. Mjesto radnje: Zagreb, prijestolnica Hrvata, vidikovac iznad grada na koji danju dolaze izletnici, a kad se smrači ljubavni parovi. Mjesto radnje: oko ponoći. Blaga je noć. No ovaj put je ondje jedino neki pasionirani ljubitelj tjelovježbi koji se uspeo sportskim biciklom, pa ga je prije nego se vrati nazad odložio i uz jednu od klupa od kojih se pruža veličanstveni pogled na noćna svjetla izvodi sklekove, izvijanja, savijanja, širenja i mlataranja rukama i slično. Dugo to traje, a on ne posustaje. Reklo bi se da se kani iscrpiti do kraja, a onda će sjesti na dvokotač i samo se pustiti niz strminu da bez napora stigne kući.

Nakon nekog vremena pojavljuje se i jedan par. Ona je sitna ljupka ženica, nešto viša jer je na visokim petama, a on knjigovođa koji izgleda jednako kršno kao sportaš, jedino što ima idiopatsku plućnu fibrozu, bolest neobjašnjivog skorivanja pluća čija je prognoza smrt tri do pet godina nakon pojavljivanja prvih simptoma, s tim da ih je on uočio već pred već više od tri godine. Njih dvoje se zaustave uz klupu najudaljeniju od one uz koju je sportaš i tiho razgovaraju.

Pet do deset minuta kasnije, dvadesetak metara od vidikovca, cestom prolazi neki automobil. To je skupi, novi, veliki, teški, uglancani automobil, no upravo kad je bio najbliže vidikovcu, stane. Motor se ugasio. Vozač ga pokušava upaliti, ali motor svaki put samo zareži i neće prihvatiti poticaj. Mehaničko rondanje rogobatno narušava tišinu noći. Vozač izlazi, podiže poklopac motora, pokušava nešto vidjeti, ali u mraku niti može išta vidjeti niti bi, da vidi, išta razumio. Zatvara poklopac. U međuvremenu je izašla i njegova suvozačica i stoji pored njega. Njih dvoje se kratko dogovaraju, a zatim ona sjeda za volan, a on odlazi iza automobila i pokušava ga pogurati do nekoliko desetaka metara udaljenog parkirališta da ga sklone sa sredine ceste. Međutim, cesta se blago uspinje i on svim snagama jedva uspijeva održati vozilo da ne klizne unatrag.

Nakon ovoga slijede različiti nastavci. Vozač pokvarenog automobila odlazi do sportaša i zamoli ga da mu pomogne pogurati. Sportaš je već potpuno iscrpljen svojim vježbama i ne da mu se, a vidio je na automobilu i registraciju koja počinje sa ST, pa rezolutno odbija, iako je moguće i da bez riječi pristaje. No njih dvojica nisu dovoljni da preguraju teški automobil. Vozač zato odlazi do para i zamoli muškaraca da se i on pridruži. Muškarac s neugodom uskraćuje pomoć, suzdržavajući se nepoznatom objašnjavati da usprkos izgledu u njemu nema snage pogurati ni dječja kolica znajući da bi to zvučalo potpuno neuvjerljivo.

U jednom od završetaka priče vozač pokvarenog automobila vraća se svojoj suvozačici misleći "Baš su pizde ovi zagrepčani!", ali to ne govori da ga na tom pustom mjestu ne bi još i prebili.

U drugom od mogućih završetaka sportaš se sam upućuje pomoći. Vidjevši to i sitna ženica na visokim petama kreće u istom pravcu. Knjigovođa se prisjeti priče iz djetinjstva kako su baba i djed čupali repu, pa je naposljetku miš pomogao da se ona iščupa, pomisli "Ipak sam ja snažniji od nje", pa kreće za njom. Svi četvero se okupe iza auta i knjigovođa zapita: "Što se ne spustite niz strminu i pokušate zapaliti?" Spličanin objašnjava da je auto dizelaš i da to ne bi valjalo. Nakon toga svi četvero počinju gurati. Spličanin i sportaš bi možda uz teške muke uspjeli i sami, a uz pomoć uspijevaju to napraviti u nekoliko trenutaka. Kad su kotači već bili na ravnome, knjigovođa odustaje. Ostao je bez daha, mozak bez kisika suzio je svijest samo na prizor kako ostali odguravaju vozilo posljednjih desetak metara do parkirališnog mjesta i napor da ostane na nogama i ne sruši se. Vidi da oni nešto razgovaraju, ali u muci ne razabire što. Njegova družica mu prilazi i nešto govori, ali on misli samo na to kako da se održi i pita se hoće li mu to uspjeti. Ona i dalje nešto govori, te kada se on nakon minutu-dvije uspije pribrati, shvaća: "Ponudila sam im da ih prevezemo do grada, ali su odbili. Kažu da će mobitelom nekoga pozvati."

Spličanin možda i nije Spličanin. Možda je samo posudio iz rent-a-cara auto sa splitskom registracijom. A možda se samo potrudio u Zagrebu govoriti zagrebački. Ne zna se.

I sad pisac, u ovom slučaju ja, treba odlučiti: da li dokumentaristički zabilježiti onu priču koja se zaista dogodila, onu koja bi čitateljima prenijela najvrjedniju pouku (ali koju?) ili pustiti mašti na volju i nadodati da su svi petero završili o obližnjem motelu u istom krevetu, pa da čitatelji živnu. Što god odlučio, ostalo treba odbaciti. Tko pogodi cilj, promaši sve ostalo.
- 10:40 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (5) - Isprintaj - #

subota, 10.10.2009.

pobunjeničko rogoborenje



UCJENA

Silno me iritira, nervira i ide mi na živce što nekome moram plaćati za vodu. Za istu onu vodu koja besplatno pada s nebesa, izvire iz zemljice, teče po tlu moram plaćati nekome za koga ne znam ni tko je ni što je. Nekom nekakvom poduzeću…

Dobro, još razumijem da mi naplaćuju to što mi dovode vode u kuću. Čak bih mogao zažmiriti na to što to nisam ni tražio. Na pedesetak metara s dvije strane moje kuće teče po jedan potok. Zašto ne bih pio vodu iz njih, sakupljao kišnicu? Jest da bi bilo manje komotno, ali nikome ne bih trebao ništa plaćati.

Ne mogu piti iz potoka jer netko u njega ispušta kanalizaciju, a drugi uz njih ostavljaju smeće. Ne mogu se kupati u kišnici jer je zagađenje zraka toliko da do zemlje stižu samo kiseline i lužine koje bi mi izgrizle kožu.

Osjećam se ucijenjenim. Ako prestanem plaćati vodu, odmah će mi je isključiti i umrijet ću od žeđi daleko prije nego bih uspio nagovoriti one koji truju potoke da prestanu ili zaustaviti one koji zagađuju zrak ili izboriti to sudskim tužbama, ako bi mi to ikada i uspjelo.

Ucijenjen sam ustrojstvom svijeta da budem njegov poslušni podanik, da mi nepristajanje na njega ne može biti više od rogoborenja, inače me nema.
- 10:25 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (10) - Isprintaj - #

srijeda, 07.10.2009.

wish you were here

Po tko zna koji put upao sam u Pink Floyd fazu. Prije tri ili četiri sedmice ugurao sam u prorez CD-svirača u autu "Wish You Were Here" i odonda ga ne vadim. Kako upalim motor automobila - zasvira, kako ugasim - utihne. Kada bih spojio zajedno vrijeme koje provedem u vožnji ispalo bi barem trećinu dana. Sad bi se moglo otprilike izračunati koliko puta sam odslušao taj CD od početka do kraja, ali neću.

Ono što izvodi Pink Floyd u prvom je redu dobra glazba. "Welcome my son, welcome to the machine… shine on you crazy diamond!" To ne može dosaditi. Način da s tim prekinem nije da mi dojadi, nego da me nešto drugo zainteresira i obuzme.

To je urbana glazba više nego ijedna druga. Kada je se sluša u gradu, u uobičajenim životnim ambijentima i situacijama, svi oni neizbježni zvukovi okolnog života - šum vodokotlića iz susjednog stana, struganje lifta koji prolazi kroz zgradu, šištanje aparata za kavu u kafiću, škripa tramvaja, cijuk kočnica, udaljena sirena kola hitne pomoći… - nimalo je ne narušavaju, nego se - dapače - u nju uklapaju. Neka ti se zaderu huligani pod prozorom dok slušaš neku klasičnu simfoniju! Osjetit ćeš to kao nakaradni ožiljak. Isti taj urlik, ili bilo koji drugi uobičajeni gradski zvuk, buka miješalice za cement s gradilišta na suprotnoj strani ulice, doimat će samo se kao da se oglasio još jedan zvučnik iz niza njih koji su porazmješteni svuda uokolo.

Osobina glazbe Pink Floyda da poput spužve upija sve okolne zvukove i pretvara ih u svoje sastavne elemente istovremeno ima i drugi učinak. Svi kakofonični zvukovi grada s okosnicom te glazbe odjednom se pretvaraju u jedinstvenu kompoziciju koju izvodi sveobuhvatni orkestar. Zvučni kaos je odjednom organiziran i dobiva smisao.

Slušajući tu glazbu u autu koji otvorenih prozora vozi kroz grad, te apsorbira i sve zvukove koji kroz njih dolaze, uočio sam - nakon više od trideset godina što znam te pjesme - još jednu njihovu osobinu. Kad upalim motor automobila CD svirač krene točno s onog mjesta na kojem je bio zaustavljen. Nije moguće da se varam jer se to u posljednjih nekoliko tjedan dogodilo nebrojeno puta: s kojeg god mjesta da se počne, glazba zvuči kao da je to njen prirodni početak. Nema mjesta s kojeg bi se počelo da se osjeti da se krenulo iz pola takta ili tako okrnjene muzičke fraze da je njezin preostali dio uočljivo nepotpun. Ta je glazba sačinjena od samih početaka, što je čini zvučnom mašinom koja neprekidno vuče naprijed. Čak i njezin tekst je takav da se može početi pratiti s bilo kojeg mjesta, a ne gubi smisao. Slušaš li je pozorno ili rabiš samo kao zvučnu kulisu, nema joj zamjerke.

Razmišljam o tome da sve svoje CD-ove s glazbom Pink Floyda konvertiram u mp3 format, sve upržim na jedan CD, pa kako svirač na kraju automatski nastavlja od početka, ništa mi više od glazbe ne treba do kraja života. Pa kada se riješim potrebe za ostalom glazbom, moći ću i u svoj ostaloj bez ikakve nužde slobodno uživati.
- 10:59 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (6) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 05.10.2009.

kućna telepatija

Prvu godinu nakon što mi se rodio sin, supruga i ja držali smo mu krevetić u našoj spavaćoj sobi. S njim nije bilo nikakvih problema preko noći. Kako je zaspao, tako se nije budio do jutra. Eventualno je jednom do dva puta sedmično zakmečao, dali bi mu dudicu da otpije nekoliko gutljaja, odmah je zaspao i nije se više javljao do jutra. Svega dva ili tri puta, kad su mu rasli zubići, probudio nas je plačem i trebalo nam je dva-tri sata nošenja gore-dolje po stanu da ga smirimo, tek da vidimo kako je to onima koji tako nešto doživljavaju svake noći.

Nakon godinu dana uredili smo jednu sobicu za njega i premjestili ga ondje. Stanovali smo u stanu od dvjesto kvadrata i između našeg i njegovog kreveta bilo je petnaestak metara zračne linije, ali su je prekidala tri zida, te smo noću ostavljali sva vrata otvorena da ga čujemo ako zatreba. Pokazalo se da ono na što su nas iskusniji upozoravali funkcionira: roditelji mogu spokojno spavati uz najžešću grmljavinu, ali se bude i na najmanji zvuk svog djeteta.

Pokazalo se još nešto na što nas nitko nije upozorio. U to smo se vrijeme supruga i ja posvećivali u potpunosti jedno drugome otprilike dva-tri-četiri puta sedmično, obično noću u bračnom krevetu nakon što smo uspavali sinca i riješili se svih ostalih dnevnih obaveza. Vrlo brzo nakon što smo ga preselili, čim sam ja svršio mali se nepogrešivo javljao iz svoje sobe. I dok su mene još tresli orgazmički grčevi, supruga se izvlačila ispod mene i trčala u njegovu sobu da ga smiri. Ubrzo smo znali da će se to dogoditi, pa je žena pri kraju uvijek bila ne meni i odmah ustajala, te žurila k njemu. Naposljetku je skakala čim je osjetila da je meni došlo, trčala preko stana i tek na pola puta se začuo njegov krik. Bez obzira u koje vrijeme se upustili u naše igrice, čim je mali zaspao, u ponoć ili pred jutro, moj sin je nepogrešivo reagirao.

Držali smo sva vrata otvorena da bi ga čuli ako zatreba, ali smo imali poseban krevet koji nije škripao, nego upijao sve šumove pokreta, ja sam se kontrolirao da se ne derem kad mi dođe, ali svejednako, nepogrešivo, baš svaki put bez izuzetka, malac se nepogrešivo budio i javljao. Međutim. majčini orgazmi nisu ga ni najmanje uzbuđivali.

Trajalo je to otprilike tri godine. Trajalo je to ne sedmicu, dvije, mjesec ili nekoliko mjeseci, nego tri godine, otrpilike barem tri stotine puta za redom. Naposljetku nismo imali drugog objašnjenja osim - telepatija. Nema srodnijih organizama nego otac i sin, titramo na istim frekvencijama, mali je još toliko mlad da mu racionalnost i nagomilana iskustva nisu potisnuli urođenu sposobnost osjećanja podražaja koju su odrasli odavno izgubili, u trenutku orgazma naglo emitiram veliku količinu mentalne energije, moždanih talasa, tko će znati čega što ga potresa u najdubljem snu dovoljno da ga probudi. Onaj osjećaj da izlazim iz sebe, da se moje biće širi beskrajima svemira - možda to uopće nije varka. Dodatnu zabavu pružala mi je činjenica da ga majčini orgazmi nisu ni najmanje uzbuđivali, što mi je pružalo sjajnu priliku da je zafrkavam da mi ih zapravo glumi.

Kad smo već bili sasvim sigurni da je pojava predvidiva i neizbježna, počeli smo razmišljati da se prijavimo nekim psiholozima, znanstvenicima s "Ruđera Boškovića" ili tako nekome koga znanstveno zanimaju takvi fenomeni. Nismo znali točno kome, malo smo premišljali koliko bi promijenilo naša život da nam se u stan naseli znanstvena ekipa od desetak ljudi s mjernim aparatima koja nadgleda naše seksualne susrete, ali smo se za znanost bili spremni žrtvovati, no kako je iz dana u dan uvijek bilo nešto treće, neprimjetno je proteklo tri godine i stvar se promijenila. Kada je supruga prvi put skočila s mene i stigla pretrčati stan, a da se sin nije javio, te ga zatekla kako spokojno spava, začudili smo se. Nakon što se to ponovilo dva-tri puta za redom, pa pet-šest puta, nakon mjesec dana od prvog izostanka njegovog buđenja više nikada se to nije ponovilo. Time je izostao razlog da tražimo ikoga kome bismo to prijavili.

Svjestan sam da mi malo tko već ovo vjeruje, ali sada slijedi dodatak koji će priču učiniti sasvim nevjerojatnom, koji izgleda kao neuvjerljivi literarni dodatak, a ipak ga moram zapisati u interesu potpune istine.

Otprilike u vrijeme kada je prvi put izostalo djetetovo buđenje nabavili smo psa. On je uskoro odabrao svoje mjesto za spavanje, fotelju u najdaljem uglu stana, tako da nam je noćni raspored spavanja izgledao otprilike kao istostranični trokut. Kad je vidio da smo navečer otišli u krevet i zagasili svjetlo povlačio se na svoju fotelju i pojavljivao iz svog dijela stana tek ujutro kada smo se uzvrtjeli po kuhinji. Međutim, otprilike mjesec dana nakon što se sin prestao buditi nakon mojih orgazama, kada smo već zaboravili na to i ugodno se opustili, prenula nas je tutnjava kroz stan. Nismo ni shvatili što se događa, a pas je banuo u sobu s razrogačenim očima, načuljenim ušima i uzbuđeno zvjerkao na sve strane - što se događa? Kad se to naredni put ponovilo, odlučili smo tome stati na kraj. Tek što smo se riješili sina, a sad da životinja počne! Sljedeći put smo prije nego smo se počeli maziti zatvorili vrata spavaće sobe. Nakon moga orgazma ponovo smo začuli tutnjavu kroz stan, ali se zaustavila pred vratima. Još tri-četiri-pet puta je dotrčao do zatvorenih vrata, a onda je i on prestao.

Znam da sve ovo djeluje kao ne baš odviše maštovita izmišljotina, kao takva nikome ne može biti nikakav dokaz, ali ipak zapisujem jer će biti jedna osoba koja će znati da je bilo upravo tako, a to je upravo moj najvažniji čitatelj na svijetu - moj sin. Kad ovo pročita pitati će majku da li je sve to istina, a ona će mu potvrditi. Neka zna.


- 12:23 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (3) - Isprintaj - #

subota, 03.10.2009.

opaki dobri djed

Meni je bilo četrdeset, a njoj ni dvadeset, pa sam je smotao na brzinu, i sve bi to bila kratka ljetna romansa da nešto nije bilo čudno. Trebalo mi je neko vrijeme da shvatim da nešto nije uobičajeno, te još neko vrijeme da shvatim što. U ponečem je bila nespretna kao da to radi prvi put, recimo, vrlo se loše ljubila, dok je drugo nešto radila virtuozno, kao vrhunska profesionalka. To još ne bi bilo ništa čudno da je u tome bilo nekog sistema. Kao što veze počinje tako da se ljudi prvo gledaju, pa se drže za ruke, pa se zagrle, pa se ljubakaju, pa tako dalje, tako i ono što mladi ljudi znaju o seksualnim igrama raste po nekom slijedu: nauče jedno, pa drugo, pa uvježbaju treće, pa su u nečemu već pravi majstori, dok do nečega još nisu ni došli i imaš priliku izmamiti priznanje "Ovo je mi je prvi put da tako nešto radim!" Sa njom je bilo… pa - čudno. U jednom trenutku imao sam osjećaj da je upućujem u elementarno, dok se već u sljedećem pokazala toliko vješta da sam pomislio da je dobrano iskusna, a čas zatim ponovo ne bi znala što s rukama i nogama i sva se zapetljala. Imao sam osjećaj kao da se nalazim pred ljestvama kojima je netko bez ikakvog sistema izbio neke prečke. No brzo je učila i već treći put što smo bili zajedno sve je teklo glatko da ne može glatkije. Ipak, zapamtio sam kako je bilo u početku i to me kopkalo.

Kopkalo me i kopkalo, sve dok nije stekla u mene dovoljno povjerenja, a vjerojatno i zato jer je bilo izvjesno da se nakon tog ljetovanja više nikada nećemo vidjeti, te mi je ispričala priču koju nikada ranije nikome nije povjerila.

Imala je seksualne odnose s vlastitim djedom od sedme godine, pa sve do osamnaeste, kada je djed umro. Na samrtnoj postelji ga je mazila, kad nitko nije gledao, onako kako je znala da on voli.

Grlo mi se u trenu osušilo. "Pa kako?"

Djed je bio vrlo pažljiv, zapravo je nikada nije na ništa prisiljavao, samo ju je mazio i tražio da i ona njega mazi. Vremenom su ta maženja bivala sve raznovrsnija. Ne, nikada se nisu ljubili onako "filmski", a kako je djed bio vrlo tradicionalan jako je pazio da ostane nevina. (Himen je kasnije potrošila s nekim dripcem iz susjedstva koji je bio sušta šeprtlja.)

Ona - curica - u tome nije vidjela ništa loše, dapače - bilo je ugodno. Svi su znali da je djedova ljubimica, uvijek je od njega dobivala bolje darove nego ostala unučad, djed ju je uvijek uzimao u zaštitu pred ostalim odraslima i sva djeca su znala da ne smiju ništa protiv nje ili će imati posla s njim. I djed je bio stvarno dobar djed: vodio ju je i u cirkus i u kino i na izlete, neumorno učio s njom i pomagao joj raditi domaće zadaće, igrao se s njom kad god je htjela i pribavljao joj sve što je poželjela.

Od nje je tražio prvenstveno jedno, što je ona - usprkos godinama - dobro shvatila i još bolje se toga pridržavala: nitko ne smije saznati za ono što se događa kada su nasamo. Možda je upravo nju odabrao između brojne unučadi jer je procijenio da bi ona mogla to izvesti. Mnogo je riskirao. Da je itko saznao, njezin otac, njegov sin, prvi bi mu sjekirom raskolio glavu. Nema govora da bi preživio. Da nije njezin otac, ostali bi ga linčovali da je išta procurilo.

Dva su me elementa u priči gotovo fascinirala. Prvo, kako je čuvala tajnu, tako je izoštrila osjetila da uoči ako netko drugi skriva neku tajnu, a - govorila mi je - toga je bilo na sve strane. Recimo, bili su neki bratić i sestrična, poznati kao nesnosna djeca, koje nikako nisu mogli smiriti osim da ih ostave na miru zajedno. Nikome to nije bilo ništa sumnjivo, na porodičnim okupljanjima njih dvoje su obično smještavali u posebnu sobu i ujutro su se njihovi roditelji isčuđavali "Kako ih stavimo zajedno tako postanu kao bubice! Evo, uskoro će podne, a oni još ne izlaze iz sobe, još spavaju kao anđelčići." To je počelo dok su još bili prava djeca, a nastavilo se i dok su bili dobrano porasli. Na isti način je uočavala da postoje neke tajne između šogora i šogorica, tetke i kućne pomoćnice, a jedan stric, okorjeli samac, bio je izuzetno privržen svojoj kujici. U toj tradicionalnoj i vjerski zadrtoj obitelji sve je bilo ispremreženo tajnim vezama. Dapače, ako je ona, kao dijete, to primjećivala, lako moguće da je i netko drugi od onih koji su nešto skrivali također to uočavao. Pa ako ih je dobar broj znao ili naslućivao što se zaista događa, tajne su morale ostati neotkrivene samo za onu nekolicinu koji bi se odmah prihvatili sjekire da su išta saznali.

Drugo, još fantastičnije - i djed je imao baku. Pričao je unuci da je bio ljubimac svoje bake kao što je ona njegova. Recimo da je i djedova baka imala takvog djeda i eto ti tajne incestuozne linije koja traje u obitelji već dvjesto godina nastavljajući se kroz svako drugo koljeno! Pa ako traje dvjesto godina, zašto ne bi trajala i - lako moguće - i četiri stotine godina!

A jeste li primijetili što sam napravio s dva veznika "i" na kraju prethodne rečenice? Neki revni lektor u trenu bi bez krzmanja prekrižio jednoga od njih, ugladio rečenicu da ostane bez očigledne zamjerke, ali time bi nestala ova nepravilnost kojom je zabilježeno kako je ono što sam želio reći najbolje rečeno i kako najbolje zvuči.
- 08:58 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (10) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

eXTReMe Tracker