ponedjeljak, 12.10.2009.

život i literatura


Početak je isti u obje priče isti, a ima ih još nekoliko sa sličnima. Mjesto radnje: Zagreb, prijestolnica Hrvata, vidikovac iznad grada na koji danju dolaze izletnici, a kad se smrači ljubavni parovi. Mjesto radnje: oko ponoći. Blaga je noć. No ovaj put je ondje jedino neki pasionirani ljubitelj tjelovježbi koji se uspeo sportskim biciklom, pa ga je prije nego se vrati nazad odložio i uz jednu od klupa od kojih se pruža veličanstveni pogled na noćna svjetla izvodi sklekove, izvijanja, savijanja, širenja i mlataranja rukama i slično. Dugo to traje, a on ne posustaje. Reklo bi se da se kani iscrpiti do kraja, a onda će sjesti na dvokotač i samo se pustiti niz strminu da bez napora stigne kući.

Nakon nekog vremena pojavljuje se i jedan par. Ona je sitna ljupka ženica, nešto viša jer je na visokim petama, a on knjigovođa koji izgleda jednako kršno kao sportaš, jedino što ima idiopatsku plućnu fibrozu, bolest neobjašnjivog skorivanja pluća čija je prognoza smrt tri do pet godina nakon pojavljivanja prvih simptoma, s tim da ih je on uočio već pred već više od tri godine. Njih dvoje se zaustave uz klupu najudaljeniju od one uz koju je sportaš i tiho razgovaraju.

Pet do deset minuta kasnije, dvadesetak metara od vidikovca, cestom prolazi neki automobil. To je skupi, novi, veliki, teški, uglancani automobil, no upravo kad je bio najbliže vidikovcu, stane. Motor se ugasio. Vozač ga pokušava upaliti, ali motor svaki put samo zareži i neće prihvatiti poticaj. Mehaničko rondanje rogobatno narušava tišinu noći. Vozač izlazi, podiže poklopac motora, pokušava nešto vidjeti, ali u mraku niti može išta vidjeti niti bi, da vidi, išta razumio. Zatvara poklopac. U međuvremenu je izašla i njegova suvozačica i stoji pored njega. Njih dvoje se kratko dogovaraju, a zatim ona sjeda za volan, a on odlazi iza automobila i pokušava ga pogurati do nekoliko desetaka metara udaljenog parkirališta da ga sklone sa sredine ceste. Međutim, cesta se blago uspinje i on svim snagama jedva uspijeva održati vozilo da ne klizne unatrag.

Nakon ovoga slijede različiti nastavci. Vozač pokvarenog automobila odlazi do sportaša i zamoli ga da mu pomogne pogurati. Sportaš je već potpuno iscrpljen svojim vježbama i ne da mu se, a vidio je na automobilu i registraciju koja počinje sa ST, pa rezolutno odbija, iako je moguće i da bez riječi pristaje. No njih dvojica nisu dovoljni da preguraju teški automobil. Vozač zato odlazi do para i zamoli muškaraca da se i on pridruži. Muškarac s neugodom uskraćuje pomoć, suzdržavajući se nepoznatom objašnjavati da usprkos izgledu u njemu nema snage pogurati ni dječja kolica znajući da bi to zvučalo potpuno neuvjerljivo.

U jednom od završetaka priče vozač pokvarenog automobila vraća se svojoj suvozačici misleći "Baš su pizde ovi zagrepčani!", ali to ne govori da ga na tom pustom mjestu ne bi još i prebili.

U drugom od mogućih završetaka sportaš se sam upućuje pomoći. Vidjevši to i sitna ženica na visokim petama kreće u istom pravcu. Knjigovođa se prisjeti priče iz djetinjstva kako su baba i djed čupali repu, pa je naposljetku miš pomogao da se ona iščupa, pomisli "Ipak sam ja snažniji od nje", pa kreće za njom. Svi četvero se okupe iza auta i knjigovođa zapita: "Što se ne spustite niz strminu i pokušate zapaliti?" Spličanin objašnjava da je auto dizelaš i da to ne bi valjalo. Nakon toga svi četvero počinju gurati. Spličanin i sportaš bi možda uz teške muke uspjeli i sami, a uz pomoć uspijevaju to napraviti u nekoliko trenutaka. Kad su kotači već bili na ravnome, knjigovođa odustaje. Ostao je bez daha, mozak bez kisika suzio je svijest samo na prizor kako ostali odguravaju vozilo posljednjih desetak metara do parkirališnog mjesta i napor da ostane na nogama i ne sruši se. Vidi da oni nešto razgovaraju, ali u muci ne razabire što. Njegova družica mu prilazi i nešto govori, ali on misli samo na to kako da se održi i pita se hoće li mu to uspjeti. Ona i dalje nešto govori, te kada se on nakon minutu-dvije uspije pribrati, shvaća: "Ponudila sam im da ih prevezemo do grada, ali su odbili. Kažu da će mobitelom nekoga pozvati."

Spličanin možda i nije Spličanin. Možda je samo posudio iz rent-a-cara auto sa splitskom registracijom. A možda se samo potrudio u Zagrebu govoriti zagrebački. Ne zna se.

I sad pisac, u ovom slučaju ja, treba odlučiti: da li dokumentaristički zabilježiti onu priču koja se zaista dogodila, onu koja bi čitateljima prenijela najvrjedniju pouku (ali koju?) ili pustiti mašti na volju i nadodati da su svi petero završili o obližnjem motelu u istom krevetu, pa da čitatelji živnu. Što god odlučio, ostalo treba odbaciti. Tko pogodi cilj, promaši sve ostalo.



<< Arhiva >>

eXTReMe Tracker