srijeda, 07.10.2009.

wish you were here

Po tko zna koji put upao sam u Pink Floyd fazu. Prije tri ili četiri sedmice ugurao sam u prorez CD-svirača u autu "Wish You Were Here" i odonda ga ne vadim. Kako upalim motor automobila - zasvira, kako ugasim - utihne. Kada bih spojio zajedno vrijeme koje provedem u vožnji ispalo bi barem trećinu dana. Sad bi se moglo otprilike izračunati koliko puta sam odslušao taj CD od početka do kraja, ali neću.

Ono što izvodi Pink Floyd u prvom je redu dobra glazba. "Welcome my son, welcome to the machine… shine on you crazy diamond!" To ne može dosaditi. Način da s tim prekinem nije da mi dojadi, nego da me nešto drugo zainteresira i obuzme.

To je urbana glazba više nego ijedna druga. Kada je se sluša u gradu, u uobičajenim životnim ambijentima i situacijama, svi oni neizbježni zvukovi okolnog života - šum vodokotlića iz susjednog stana, struganje lifta koji prolazi kroz zgradu, šištanje aparata za kavu u kafiću, škripa tramvaja, cijuk kočnica, udaljena sirena kola hitne pomoći… - nimalo je ne narušavaju, nego se - dapače - u nju uklapaju. Neka ti se zaderu huligani pod prozorom dok slušaš neku klasičnu simfoniju! Osjetit ćeš to kao nakaradni ožiljak. Isti taj urlik, ili bilo koji drugi uobičajeni gradski zvuk, buka miješalice za cement s gradilišta na suprotnoj strani ulice, doimat će samo se kao da se oglasio još jedan zvučnik iz niza njih koji su porazmješteni svuda uokolo.

Osobina glazbe Pink Floyda da poput spužve upija sve okolne zvukove i pretvara ih u svoje sastavne elemente istovremeno ima i drugi učinak. Svi kakofonični zvukovi grada s okosnicom te glazbe odjednom se pretvaraju u jedinstvenu kompoziciju koju izvodi sveobuhvatni orkestar. Zvučni kaos je odjednom organiziran i dobiva smisao.

Slušajući tu glazbu u autu koji otvorenih prozora vozi kroz grad, te apsorbira i sve zvukove koji kroz njih dolaze, uočio sam - nakon više od trideset godina što znam te pjesme - još jednu njihovu osobinu. Kad upalim motor automobila CD svirač krene točno s onog mjesta na kojem je bio zaustavljen. Nije moguće da se varam jer se to u posljednjih nekoliko tjedan dogodilo nebrojeno puta: s kojeg god mjesta da se počne, glazba zvuči kao da je to njen prirodni početak. Nema mjesta s kojeg bi se počelo da se osjeti da se krenulo iz pola takta ili tako okrnjene muzičke fraze da je njezin preostali dio uočljivo nepotpun. Ta je glazba sačinjena od samih početaka, što je čini zvučnom mašinom koja neprekidno vuče naprijed. Čak i njezin tekst je takav da se može početi pratiti s bilo kojeg mjesta, a ne gubi smisao. Slušaš li je pozorno ili rabiš samo kao zvučnu kulisu, nema joj zamjerke.

Razmišljam o tome da sve svoje CD-ove s glazbom Pink Floyda konvertiram u mp3 format, sve upržim na jedan CD, pa kako svirač na kraju automatski nastavlja od početka, ništa mi više od glazbe ne treba do kraja života. Pa kada se riješim potrebe za ostalom glazbom, moći ću i u svoj ostaloj bez ikakve nužde slobodno uživati.



<< Arhiva >>

eXTReMe Tracker