Marxovo prvo kapitalno pitanje: što je to radni dan? Ideja je minimalizirati vrijeme nužnog jarma u kojemu je čovjek iz objektivnih okolnosti prisiljen suspendirati svoju slobodu, tako da mu može ostati što više slobodnog vremena za ''nadgradnju''. Nije prošlo pošto s industrijskom revolucijom, tim silnim izumima i otkrićima čija je nominalna zamisao u olakšanju i unapređenju ljudskog života općenito, stroj ipak nije odmijenio čovjeka koji bi tako mogao manje raditi da bi isto proizveo, nego je čovjek nastavio isto raditi da bi više proizveo (štoviše, stresnije, jer su očekivanja narasla u smislu praćenja ritma stroja!) - a taj napredak se onda manifestira samo u tome što privilegirana klasa više ne leži na milijunima, nego eto sad na milijardama, dok se ispostavlja da goljo i dalje ostaje goljo - jednako ovisan, neslobodan, pričepljen prinudom otuđenog rada. (Što smo tehnološki naprednije društvo, bogati postaju bogatiji, a radno vrijeme za proletere ostaje isto.) Uglavnom, Marx kao prorok emancipacije! On je ispunjenje humaniteta definirao ne u pravedništvu ispunjavanja normi, nego baš kroz slobodno vrijeme – u igri, slobodi, umjetnosti, kreaciji. Svaki društveni poredak, međutim, teži svoje članove svesti na rituale ponašanja kakvi pogoduju održavanju tog poretka – dakle, maksimalno im suziti prostor realne slobode – a za to nije dovoljno otvoreno prisiljavanje, odnosno minimalni nužni jaram. ''Stvarno djelotvorna totalitarna država bila bi ona u kojoj svemoćna izvršna vlast političkih glavešina i njihove vojske upravljača kontrolira populaciju robova koje nije potrebno prisiljavati, jer oni vole svoje robovanje. U današnjim totalitarnim državama, zadaća da robovi zavole svoje robovanje dodijeljena je ministarstvima promidžbe, masmedijima i učiteljima.'' (Huxley, Vrli novi svijet.) Potrebna je ideologija, peglanje, uniformiranje: infilltrirati mehanizme kontrole i s onu stranu kože – danas je to, recimo, u vidu pogona šopinga i zabave, eskapističke industrije spektakla (Hollywood, estrada, TV, videoigre, show programi sporta, mode, bulevarske štampe itd.itd.) koja služi tome da čovjeku ispere mozak od stvarnosti i baci ga u kovitlac umjetnih želja, ambicija, potreba, a slobodno vrijeme ponovo podvrgne kontroli. Da ne bi slučajno to ''slobodno'' bukvalno shvatio, pa činio baš doslovno što mu se hoće. Imperativ: kad ne radiš – ne dosađuj se – kupi to i to, radi to i to! Just do it! Ili možda - ljubav? Knjiga Laure Kipnis govori o društveno uvjetovanom ideologijskom imperativu ljubavi kao monogamne partnerske veze. (H. Broch: kič kao zavjera monogamnog puritanizma protiv prosvjetiteljskog stoljeća.) Kada se ispostavi da takav model ne odgovara ljudskoj prirodi, umjesto da se problem traži u nametnutom modelu, krivi se prirodu. Greška je u tebi!, govori nam taj imperativ. Patiš od straha od bliskosti! Sebičan si i neodgovoran! Ako si pohotan, sredi se, zatomi se - neprihvatljivo je žudjeti na krivom mjestu! Trebaš raditi na sebi! ''Posao/kuća, ured/spavaća soba: ima li kraja radnom vremenu?'' - pita se Kipnis. ''Kad monogamija postane naporan posao (...) a vjernost iznuđuje od partnera kao trud od uposlenika (...) je li to doista ono što zovemo 'dobrom vezom'? (...) uzeti nešto tako bijedno kao što je 'rad za ljubav' i postići da to zvuči kao nešto dostojno divljenja''... Kipnis ideologiju ljubavi prepoznaje kao savršeni mehanizam internalizirane kontrole: ''Je li se vladavina ijednog despota ikada tako uspješno uvukla u svaku poru nekog naroda, u njegove pokrete i geste, prodrla mu u samu dušu? (...) Kakvog li uspjeha društvenog inženjeringa koji je čitavo građanstvo (uz izuzetak ponekog zabušanta) uspio ugurati u isti životni okvir''. Zato joj je trebao Marxov presedan: kako se emancipirati, kako se izmigoljiti ideologiji i kontroli, kako minimalizirati neslobodu i ''radno vrijeme''?
28.10.2009. (00:35)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Upravo držim Kipnis u krilu... Doduše, "Žensku psihu". Čula sam da si nahvalio i ranije "Protiv ljubavi". Čini mi se zanimljivo, naročito kad je netko "antifeminist" - iskren, od srca (i zdravog razuma).
29.11.2009. (17:23)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
P. Coelho
Marx i marxizam su povezani kao i dobro uređena i poštena država sa Hrvatskom.
25.10.2009. (23:21) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
caminona
Ako to doista očekujete od jednog Kustića i ako ga doista smatrate adresatom za tako nešto,
onda ste s ovim tekstom fakat promašili ceo fudbal.
27.10.2009. (10:59) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pero u šaci
Marxovo prvo kapitalno pitanje: što je to radni dan? Ideja je minimalizirati vrijeme nužnog jarma u kojemu je čovjek iz objektivnih okolnosti prisiljen suspendirati svoju slobodu, tako da mu može ostati što više slobodnog vremena za ''nadgradnju''. Nije prošlo pošto s industrijskom revolucijom, tim silnim izumima i otkrićima čija je nominalna zamisao u olakšanju i unapređenju ljudskog života općenito, stroj ipak nije odmijenio čovjeka koji bi tako mogao manje raditi da bi isto proizveo, nego je čovjek nastavio isto raditi da bi više proizveo (štoviše, stresnije, jer su očekivanja narasla u smislu praćenja ritma stroja!) - a taj napredak se onda manifestira samo u tome što privilegirana klasa više ne leži na milijunima, nego eto sad na milijardama, dok se ispostavlja da goljo i dalje ostaje goljo - jednako ovisan, neslobodan, pričepljen prinudom otuđenog rada. (Što smo tehnološki naprednije društvo, bogati postaju bogatiji, a radno vrijeme za proletere ostaje isto.)
Uglavnom, Marx kao prorok emancipacije! On je ispunjenje humaniteta definirao ne u pravedništvu ispunjavanja normi, nego baš kroz slobodno vrijeme – u igri, slobodi, umjetnosti, kreaciji. Svaki društveni poredak, međutim, teži svoje članove svesti na rituale ponašanja kakvi pogoduju održavanju tog poretka – dakle, maksimalno im suziti prostor realne slobode – a za to nije dovoljno otvoreno prisiljavanje, odnosno minimalni nužni jaram. ''Stvarno djelotvorna totalitarna država bila bi ona u kojoj svemoćna izvršna vlast političkih glavešina i njihove vojske upravljača kontrolira populaciju robova koje nije potrebno prisiljavati, jer oni vole svoje robovanje. U današnjim totalitarnim državama, zadaća da robovi zavole svoje robovanje dodijeljena je ministarstvima promidžbe, masmedijima i učiteljima.'' (Huxley, Vrli novi svijet.) Potrebna je ideologija, peglanje, uniformiranje: infilltrirati mehanizme kontrole i s onu stranu kože – danas je to, recimo, u vidu pogona šopinga i zabave, eskapističke industrije spektakla (Hollywood, estrada, TV, videoigre, show programi sporta, mode, bulevarske štampe itd.itd.) koja služi tome da čovjeku ispere mozak od stvarnosti i baci ga u kovitlac umjetnih želja, ambicija, potreba, a slobodno vrijeme ponovo podvrgne kontroli. Da ne bi slučajno to ''slobodno'' bukvalno shvatio, pa činio baš doslovno što mu se hoće. Imperativ: kad ne radiš – ne dosađuj se – kupi to i to, radi to i to! Just do it!
Ili možda - ljubav? Knjiga Laure Kipnis govori o društveno uvjetovanom ideologijskom imperativu ljubavi kao monogamne partnerske veze. (H. Broch: kič kao zavjera monogamnog puritanizma protiv prosvjetiteljskog stoljeća.) Kada se ispostavi da takav model ne odgovara ljudskoj prirodi, umjesto da se problem traži u nametnutom modelu, krivi se prirodu. Greška je u tebi!, govori nam taj imperativ. Patiš od straha od bliskosti! Sebičan si i neodgovoran! Ako si pohotan, sredi se, zatomi se - neprihvatljivo je žudjeti na krivom mjestu! Trebaš raditi na sebi! ''Posao/kuća, ured/spavaća soba: ima li kraja radnom vremenu?'' - pita se Kipnis. ''Kad monogamija postane naporan posao (...) a vjernost iznuđuje od partnera kao trud od uposlenika (...) je li to doista ono što zovemo 'dobrom vezom'? (...) uzeti nešto tako bijedno kao što je 'rad za ljubav' i postići da to zvuči kao nešto dostojno divljenja''... Kipnis ideologiju ljubavi prepoznaje kao savršeni mehanizam internalizirane kontrole: ''Je li se vladavina ijednog despota ikada tako uspješno uvukla u svaku poru nekog naroda, u njegove pokrete i geste, prodrla mu u samu dušu? (...) Kakvog li uspjeha društvenog inženjeringa koji je čitavo građanstvo (uz izuzetak ponekog zabušanta) uspio ugurati u isti životni okvir''. Zato joj je trebao Marxov presedan: kako se emancipirati, kako se izmigoljiti ideologiji i kontroli, kako minimalizirati neslobodu i ''radno vrijeme''?
28.10.2009. (00:35) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
svjetioničarka
Upravo držim Kipnis u krilu... Doduše, "Žensku psihu". Čula sam da si nahvalio i ranije "Protiv ljubavi". Čini mi se zanimljivo, naročito kad je netko "antifeminist" - iskren, od srca (i zdravog razuma).
29.11.2009. (17:23) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...