ponedjeljak, 28.09.2009.

veliki ljubavnici - ništa na brzaka

Na sprovodu mog prijatelja Čotara mnoge su lijepe stvari rečene o njemu, ali jednu su i oni koji su znali izostavili jer su smatrali da nije prigoda. I danas ljudi koji o njemu govore to ne spominju jer najčešće naprosto ne znaju. On je bio veliki ljubavnik, a to je rijetka kvaliteta. Svi znaju tucati kako-tako, ali on je u pristupu ženama bio među najboljima.

Ja sam to znao, ali moj mladi kolega Pajalić, s kojim sam se vraćao sa sprovoda Edi Budiši u Rovinju, pa smo oko jedan ujutro prolazili pored Pazina, pojma nije imao tko je Čotar. Kada sam rekao "Ovdje mi živi jedan prijatelj, rado bih da mu svratimo", uzrujao se.

– Pa kako – sada? Jesi mu se najavio? – Bilo je to vrijeme prije mobitela, a ni javnih govornica nije bilo toliko da bi se ijedna mogla pronaći, pa nije bilo načina da to napravim.

– Jesi li mu javio da ćeš prolaziti ovuda, pa te očekuje?

– Ne.

– Pa kako ćeš mu samo tako u ovo doba banuti na vrata?

– Bez problema.

– Kada ste se posljednji puta vidjeli? – Otkako se Čotar preselio u Istru viđali smo se otprilike jedanput godišnje, nismo se nazivali niti izmjenjivali pisma. Eventualno je on prespavao kod mene kada je svratio u Zagreb. Doduše, nešto ga dugo nije bilo…

– Mislim da ima oko dvije godine…

– I ti bi banuo čovjeku kojega nisi čuo ni vidio dvije godine u dva ujutro bez najave? Jesi li siguran da neće biti problema ako sada nenajavljeni banemo?

– Siguran.

Pajalić je za svaki slučaj stao iza mene kada smo se uspeli na Čotarov kat i ja pozvonio na vrata. Očekivali smo da će trebati ponoviti zvonjenje i čekati da se domaćin probudi, ustane, nečim zaogrne, dođe do vrata, ali – na naše iznenađenje – otvorio je za manje od desetak sekundi potpuno obučen.

I on se iznenadio kada me je ugledao s nepoznatim čovjekom.

– Slobodno? – rekao sam reda radi. Obradovao se kad me je vidio, ali je ipak djelovao nekako razočarano. – Smetamo? – upitao sam, ne zato što nisam znao, nego zato da Pajalić čuje odgovor.

– Ma kakvi! Nego, malo sam se razočarao. Jedna djevojka je otišla prije petnaestak minuta, pa sam se ponadao da se vratila… Imate sreće što sam krenuo malo pospremati nakon nje, pa se nisam skinuo za spavanje.

Sjeli smo i nešto prezalogajili i popili, a kako je već razgovor na vratima naveo na tu temu, ispričao je da je djevojka bila kod njega dva dana, a kako je naredni dan radni, morala je otići kući. "Ipak šteta što se nije vratila", prokomentirao je. "A možda još i bane, pa ćete je vidjeti."

NJegov stan bio je mali, četrdesetak kvadrata, asketski oskudno namješten. Pajalić se sumnjičavo osvrnuo oko sebe i zapitao:

– I što ste radili – dva dana?

Čotar ga je sažaljivo pogledao i procijedio:

– Tucali se.

Na to je Pajalić blenuo, a ja sam, da razjasnimo mladom kolegi, zapitao domaćina:

– Koliko tebi traje tucanje?

Čotar, sjajni pedagog, odmah je shvatio da ne pitam radi sebe, pa je odgovorio kao da predaje pred školskom pločom:

– Pa tako, najviše volim dva-tri dana, pa zato to obično radim preko vikenda, od petka popodne do nedjelje navečer, da se ipak stignem naspavati prije posla, ako stignem…

Ali ni Pajalić nije bio od jučer. Drčno je čačkao:

– Dobro, toliko ste zajedno, ali koliko traje sam spolni čin?

– Pa sve to vrijeme! Ako počnemo tako da prvo zajedno uđemo u kadu i operemo se, i to je spolni čin. Pa i kad prispavamo da se odmorimo i prikupimo snage, i to je dio intimnosti i igre.

– No, no, a jedna penetracija?

– Tako… – nisam nikada mjerio – …sedam-osam sati.

Pajalić je izbečio oči i pala mu je vilica na prsa. On je tada bio tipični mladi ambiciozni i radišni čovjek koji je jeo na brzinu gutajući nesažvakane zalogaje i vječno bio u žurbi.

– Pa kako?

–… Polako… – pojasnio mu je Čotar. – Ne treba žuriti. Samo na to da curu pripremim mogu potrošiti cijelo poslijepodne.

Pajalić nije mogao vjerovati što sluša.

– I sedam-osam sati ti stoji? – Pazite, to se događalo prije nego je izumljena viagra.

– Naravno, kad ne žuriš. A ako ne stoji, ni ne treba stajati. Dam mu vremena da se oporavi dok se igramo na druge načine…

– Pa zar nikada ne obaviš to onako na brzinu… za petnaestak minuta?

– Kako da ne? Kadikad, preko tjedna, nema vremena više od pola sata. Ali to samo s onima koje su već bile kod mene nekoliko dana i za koje znam da ću za dan-dva imati vremena da im posvetim koliko treba! To je tek kao foršpan. Nadam se da nisi od onih koji to obavljaju na brzinu uz plot ili broje recke opaljenih na parkinzima!

– Ne… ne… nikako… To ne! – neuvjerljivo je fufljao moj mladi kolega.

Nadam se da Pajalić i danas pamti taj razgovor u gluho doba noći i da je izvukao prave pouke – da mu je život promijenio. Ono što je njemu bilo uobičajeno ili vrhunac, nekom drugome je bio tek "foršpan" – petminutna najava onoga pravog.

Dva puta u životu naletio sam na žene koje su prošle kroz Čotarove ruke. Osjetio sam to na njima. Uživale su u svemu i dobro znale što je dobro jer su pamtile uzor prema kojemu su mogle usporediti, predavale se u potpunosti i savršeno surađivale, titrale kao dobro ugođeni instrumenti dostojni svakog virtuoza i zato su bez žaljenja odbacivale sve pacere i bez dvojbe prepoznavale majstore vrijedne da im posvete vrijeme.
- 22:13 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (2) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

eXTReMe Tracker