Marketing
sjećanje na dobar ugriz
1.
U mojoj obitelji i po majčinoj i po očevoj strani svi u krvnoj vezi imali su fantastične zube. Pradjeda mi je pokopan u osamdeset i šestoj godini sa svim zubima i bez ijedne plombe. Moji zubi bili su ne samo zdravi, snažni i svijetli, nego i savršeno pravilni. Komotno sam mogao snimati reklame za zubne paste. Kad smo u srednjoj školi išli na stomatološki pregled na stomatološki faks, profesor je okupio studente i pozvao ih sve da pogledaju u moja usta:
- Pogledajte, ovo su idealni zubi! Ovo čete rijetko sresti u praksi, to je ono kako je nacrtano u udžbenicima.
2.
Dok su svi moji prijatelji i kolege živjeli u strahu od zubara, ja sam jedva čekao kada ćemo svi sa školom na obavezni pregled, znajući da će stručnjak zaviriti i reći "Sve je u redu. Sljedeći!" Naravno, kao prema svakom bogomdanom blagostanju, odnosio sam se prema tome s krajnjom nepažnjom. U srednjoj školi bavio sam se modelarstvom, imao sam radionicu u podrumu. Često mi se nije dalo napraviti korak-dva da dohvatim kliješta, pa sam čupao čavle zubima. I, također naravno, okrhnuo sam caklinu na kutnjacima. Kad je to počelo bolit - bolilo je za svisnut! Prisjećajući se kako se svi boje zubara, ja - bez ikakvog lošeg iskustva s njima - bojao sam se još i više. Panično se bojeći zubara, pokušavao sam sa svim mogućim lijekovima: nijedne tablete koje sam mogao nabaviti u ljekarnama nisu djelovale, premda tada još nepušač umakao sam vrh cigarete u šećer i grgljao dim po krnjcima, lokao rakijetinu, ništa nije pomagalo. Obično je bilo najgore od ponoći pa prema jutru. Obično sam ujutro - odhrvavajući se porivu na samoubojstvo - ne zaspao, nego se obeznanio od iscrpljenosti, tableta i rakijetine koju sam polokao.
Napokon nije bilo druge i otišao sam zubaru. To je učas sređeno, ali sam zauvijek zapamtio.
3.
Iz tog razdoblja sjećam se jednog recepta koji je izuzetno efikasan, čudotvorno djelotvoran, zapamtite ako vam ikada zatreba. Ako vas ikada zaboli koji od GORNJIH zubi, a ne možete odmah zubaru, umjesto da se ubijete, izlijte na dlan što čišćeg alkohola: može medicinski alkohol, rakija prepečenica, votka, whiskey, u nuždi pali čak i parfem. Izlijte alkohol na dlan i usrčite ga kroz nos.
Pazite, to djeluje samo kod GORNJIH zubi. Prvi učinak je kao da vas je netko opalio čekićem po čelu, bljesne vam pred očima, ali kad to - nakon četiri do pet sekunde - mine, i najgori bol je nestao kao nožem odrezan. Nakon toga ne boli još četiri-pet-šest sati, a za to vrijeme trebate naći zubara.
Isprobao sam to na sebi i nekoliko puta i na drugarima iz vojske kada je koji od njih u divljini, u dubokim šumama ili na vrhu planine počeo zavijati, zapomagati i tražiti bojeve metke da si skrati muke. Zapamtite, djeluje.
4.
Isprepadan i podučen patnjama kroz koje sam prošao postao sam manijak pranja zubi. Neprestano sam nosio u džepu malu keficu za pranje zubi i prao ih nakon svakog jela. Vjerojatno sam prvi u Jugoslaviji saznao što je "dental floss", nabavljao ga i redovno koristio prije nego sam oprao zube keficom. Za trideseti rođendan dobio sam "water pick", pumpu za vodu za ispiranje desni i redovno je rabio kupujući svakih nekoliko godina novu. Svake godine išao sam na redovnu kontrolu zubaru, da bih me svake godine umirilo kada bih čuo kako je sve u redu.
Prema ostatku tjelesnog ustroja nisam se odnosio ni približno tako brižno kao prema zubima. Dapače, mogu reći da sam se bespoštedno drapao. Danas osjećam posljedice i toga, ali nije mi žao. Zavrijedilo je. No zamislite moje zaprepaštenje i očaj kada su me sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća, prije petnaestak godina, odjednom zaboljeli zubi, i to odjednom svi. Počelo je to nekako čudno, prvo kao nekakva nelagoda na koju sam se privikavao kako je rasla, a i bio sam u nekakvim gužvama da nisam odmah otišao zubaru nego tek nakon nekoliko mjeseci. Prijatelj mi je pogledao u usta i rekao:
- Paradentoza. Ostat ćeš bez svih zubi u šest mjeseci.
- Kakva? - zgranuo sam se, znajući da ih ima više vrsta.
- Rapidno progresivna - rekao je moj zubar.
- Ne govori mi više o tome - rekao sam. Neka ništa ne govori, samo neka radi sve što treba. Kad je već neizbježno, neka barem znam i mislim o tome što manje.
5.
Obišao sam još nekolicinu prijatelja-zubara, sve jedan bolji od drugoga, i svi su se slagali u dijagnozi. Znajući povijest mojih zuba, sjeli su i raspravljali: odakle meni paradentoza? Genetski nije - po predcima imam zube koji bi trebali trajati vječno. Zarazna nije - to se odmah vidi. Od nehigijene? Isključeno. Svi su znali kakav sam manijak pranja zubi. Pa odakle onda?
Jedino moguće rješenje ukazalo se kada mi se jedna od djevojaka koje su ostajale kod mene preko noći rekla da u snu stravično škripim zubima. Rekla je, i podsjetila me na nekolicinu drugih koje su isto rekle, da spavajući cijele noći tako meljem zubima da sam je u više navrata probudio, da se prepala da ću ih samljeti, razmišljala je da me probudi, ali ipak nije… Kada sam rekao zubarima, rekli su - to!
Škripanje i meljenje razlabavljuje zube u ležištu, u razmak između zuba i zubnog mesa uvlače se komadići hrane koje nikakvo čišćenje zubnim konce, pranje keficom ili ispiranje vodenom pumpom ne može istjerati, ta hrana truli, truljenje zahvaća okolno meso… Na kraju su mi zubari vadili potpuno zdrave zube, a i sami su ispadali, uključujući one kutnjake na kojima su još bile prvotne plombe postavljene prije nekoliko desetljeća. Sve ih imam u jednoj kutijici u ladici pisaćeg stola.
6.
Preostalo je pitanje - zašto škripim zubima? Živci, govorili su prijatelji, to je od živaca, od nerviranja. Ali kako da nerviranje tako djeluje na mene, mene koji sam poznat po živcima kao konj, da me malo što može izbaciti iz takta?
A da je bilo nerviranja - bilo je. Bilo je to nakon vrlo gadnog razdoblja života koje tada još nije ni završilo. Još osamdeset i četvrte naslutio sam da će biti rata. Osamdeset i pete bio sam siguran. Prevario sam se samo u dva predviđanja. Vjerovao sam da će rat izbiti ranije, i to građanski rat, najgori od svih ratova. Jugoslavija se pokazala žilavijom nego sam i ja mislio. Drugo, mislio sam da će borbe zahvatiti i Zagreb. Bez muke sam mogao zamisliti nekoliko oklopnih vlakova koji zasjednu na željezničku prugu koja presijeca grad i tenkove koji zauzmu mostove preko Save, a artiljerija i pješadija sve okruže. Što je najgore, svi oko mene kao da su pomahnitali. Moja upozorenja smatrali su neutemeljenima i zlonamjernim, svi su vjerovali u nekakvu hrvatsku Arkadiju - drugu Švicarsku! - prema kojoj nezadržljivo hrlimo, a ja sam smutljivac koji bi najradije da do toga ne dođe.
Iz dan u dan sjedio sam s euforičnim bliskim i dragim ljudima koji su me trpjeli kao maloumnog jadnika, dok sam ja kao na dvostrukom filmu neprekidno preko slika uređenih stanova vidio granate koje ulijeći kroz krov i prozor i rasprskavaju se u dnevnoj i dječjoj sobi, pred prizora ljudi koji slave razmišljao sam: ovaj bi mogao ovoga priklati, ovaj bi mogao ovu silovati, ovoj se nitko ne bi u nevolji smio obratiti za pomoć jer bi ga izdala… Da, užasno sam se živcirao.
A onda, kada je rat počeo, nije se znalo kada će i gdje stati, a zbivale su se i druge stvari zbog kojih mi se nije sviđao ni svijet u kojem sam živio ni onaj koji se izgrađivao iz njega i više mi se uopće nije živjelo. Godinama mi je gotovo svake večeri prije nego bih zaspao posljednja misao bila "da se barem ne probudim". Ostao sam u Zagrebu prvenstveno iz inata, znajući da ima mnogo onih koje nimalo nisam volio, a koji bi se svi obradovali da su čuli da su me se zauvijek riješili. Živio sam praktički u ilegali, a povremeno su do mene dopirali odjeci likovanja nad tračem koji se raširio da sam pobjegao rodbini u Ameriku.
Preko dana sam sve to dobro hendlao (a nije bilo jednostavno preživjeti), u okviru prilika funkcionirao maksimalno efikasno, ali noću, kad je popustila kontrola svijesti, sve što se preko dana nakupio je izbijalo - i škripao sam zubima.
7.
Sada navečer prije spavanja izvadim zube i spremim ih u čašu. Smješkaju mi se kroz vodu i staklo s noćnog ormarića. Srećom, Zagreb nisu zahvatile borbe i ratna razaranja, i ja sam toga bio pošteđen, ali ipak - smatram da su moji zubi žrtve rata.
No sve se to nikoga osim mene ne tiče, a naročito one rođene nakon rata ili koji su bili tako mala djeca da ga se ni ne sjećaju. Oni vide samo bezubog starca, ali - vjerujte - u dubini duše ja mogu još itekako dobro zagristi.
Post je objavljen 19.09.2009. u 11:19 sati.