nedjelja, 29.06.2008.

što je previše, ni s putrom nije dobro

Image Hosted by ImageShack.us

Prije tri sedmice poklonila mi je draga prijateljica najnoviji CD izvođača kojeg već desetljećima jako volim. Poslušao sam ga na kompjutoru dok sam nešto radio, ali me posao toliko zaokupljao da nisam ni dobro čuo. Onda sam ga ostavio postrance neka pričeka kada ću naći vremena da ga pažljivo odslušam. Pogled mi često padne na njega, ali nikako ne mogu naći dovoljno vremena i volje, što se treba poklopiti, da to napravim.

Pogled mi tako često padne na CD koji čeka i prisjetim se kada je "Jugoton" objavio prvu LP ploču koje smo moje društvo i ja smatrali vrijednom. Zvala se jednostavno "The Hollies". Tko god si je to mogao priuštiti, nabavio ju je. Zatim je izašla jedna kompilacija Beatlesa, a nekoliko mjeseci nakon toga kompilacija Rolling Stonesa. Barem jednu od te tri ploče moglo se naći kod bilo kojeg mojeg poznatog. Mi u ulici imali smo svi zajedno tri prve LP-ploče "The Beatlesa", što se smatralo vrlo vrijednom kolekcijom, i momci iz Novog Zagreba dolazili su do Šestina da bi mogli malo poslušati. Svaku od tih prvih ploča preslušali smo bezbroj puta. Kada se pokretala "Jabuka", uspjeli smo svi zajedno sakupiti četrdesetak LP-ploča i s tim smo godinu dana vodili program.

Najvrjednije primjerke vlastitih muzičkih kolekcija dobivali smo iz inozemstva. Jednom ili dva puta godišnje išao je van netko od koga se moglo očekivati da će nas u povratku nečim darivati ili da smo tako bliski da mu možemo povjeriti jedva skupljenu ušteđevinu da nam nešto kupi. Obično je prva dilema bila: traperice ili ploču? Ako je prevagnula glazba, nametalo se pitanje - koju ploču? O tome se premišljalo mjesecima, a zatim nestrpljivo čekalo da se putnik-dobrotvor vrati.

Onda je došlo doba da je "Jugoton" sve češće počeo objavljivati ploče koje smo uvažavali. Oni koji su si to mogli dozvoliti, pokupovali su ih sve. Onda je ploča bivalo sve više i više, morao se početi raditi izbor i kupovale su se samo one koje su se posebno cijenile. Onda je postalo moguće kupovati i uvozne ploče. Prestalo je biti moguće kupiti sve privlačne ploče na tržištu, pa je trebalo neko vrijeme da se priviknemo da se isplati kupovati samo one ploče za koje smo sigurni da ćemo ih stići slušati. Neki se nisu stigli snaći, pa su kupovali i glazbu koja je još mjesecima ostajala neraspakirana, a zatim jednom preslušana i zauvijek odbačena.

Danas… ne moram vam pričati. Ponuda je toliko da nema što nema, svaki pojedini nosač zvuka je toliko jeftin da si gotovo bilo tko može priuštiti bilo što. Obilje. No to obilje donijelo je i inflaciju. Nema više onoga što bi se željelo mjesecima, što bi se cijenilo kao što se nekad tako nešto cijenilo, za što bi se živjelo! Teško nabavljena glazba nekoć je obogaćivala život. Jeftino usput kupljena glazba prvenstveno ispražnjuje džep.

Naravno da mi je draže obilje od neimaštine, ali ne mislim da je ono dobro. U obilju treba znati živjeti, treba vremena za snaći se u njemu, i pojedincima i zajednicama. Prva posljedica obilja je enormni porast svakovrsnog smeća. Smeće nije samo odbačena ambalaža, nego često i ono što se nudi. Bezvrijedno dobiva na vrijednosti da bi se moglo prodati.

Danas na svijetu imamo dvije vrste siromaha: one koji nemaju ništa i one koji imaju previše. Iz otvora Roga obilja kojeg nosi božica Fortuna prosipaju se sva dobra svijeta, ali rog završava oštrim vrhom kojim nemilosrdno drapa sve što zahvati.



ponedjeljak, 23.06.2008.

nedostižne djevojke

Image Hosted by ImageShack.us

Znajući da će se svi stuštiti na more, Mijo i Vlaho odlučiše nasuprot svima - u planine. Srećom su djeca dovoljno odrasla da po prvi puta mogu ići na odmor bez njih, a supruge će svesti na pravu mjeru time što su otišli u poznati sportsko-rekreativni centar, Kompleks je nudio veličanstven pogled s vrha planine, bazen, saunu, masažu, fitnes kabinet, kuglanu, streljanu, biljar, pikado, konje za jahanje i još svašta, uključujući dobre restorane i noćni bar.

NJih dvojica su odlučili sat vremena ujutro i sat vremena navečer provesti na trkaćoj stazi koja je vodila kroz šumu i preko livada. Gospođe neka kroz to vrijeme šetuckaju parkom oko hotela ili prelistavaju "Gloriju", "Story", "Elle", "Cosmopolitan" ili bilo što slično što zadovoljava žensku intelektualnu radoznalost.

Trčali su već prvog jutra, trčali prve večeri, trčali drugog jutra i drugo veče, trčali trećeg jutra i treće veče, i bili su vrlo zadovoljni kako mogu potegnuti brže i izdržati duže od većine mladih rekreativaca koje su mimoilazili ili preticali. Četvrto jutro iznenada na šumskoj stazi ispred njih ukaže se osamljena trkačica. Bila je to visoka i vitka djevojka u šminkerskoj trenerci. Grabila je vrlo elegantno na vrlo dugim nogama.

NJih dvojica se samo pogledaše i namignuše, pa ubrzaše. Stigli su na dvadesetak metara iza nje, kad ona lagano ubrza. Pogledaše se, pa ubrzaše i oni. Ona se nije osvrtala, ali mora da je čula njihov topot iza sebe, pa i ona ubrza. Oni pomisliše "hm!" i dodaše još malo gasa. Ona skrene preko proplanka i ubrza tek toliko da su i dalje ostali dvadesetak metara iza nje. Oni požuriše, a ona samo malkice produži korak i razdaljina je i dalje ostajala ista. Sad su već trčali prilično brzo, a njena stražnjica je hipnotički privlačno odmicala. Ponovo zađoše u šumu, te njih dvojica zapeše da je stignu, ali kako su ubrzavali tako je i ona. Što je najgore, nije se ni jednom osvrnula da pogleda tko je iza nje. Potpuno ih je ignorirala, osim što nije dozvoljavala da joj se približe. To ih izbezumi i jurnuše koliko su mogli, uzalud. Ona je izmicala kao avet, jednako tako nestvarno, bez napora. Nisu mogli vjerovati što se zbiva i uvjereni da je moraju stići u sljedećih nekoliko trenutaka već su gubili svijest od napora. Zamalo se obojica sručiše u podnožje nekih stabala ispraćajući zamućenim pogledima prikazu koja je nestajala u daljini.

Kad su došli do daha i pribrali se, krenuše nazad ka hotelu. Nisu se usuđivali pogledati jedan drugoga i bez riječi su se vukli s noge na nogu kao dva prebijena mačka.

U hotelskom restoranu dočekaše ih supruge. Oni se šutke sručiše do njih. Tri stola dalje sjedila je u društvu tri muškarca trkačica koju se ganjali. Iako je bila okrenuta leđima, bilo je nedvojbeno da je to ona i jasno da se stigla otuširati, promijeniti odjeću i namirisati. Neki vrlo svježi miris koji se probijao kroz sve druge mirise mora da je dolazio od nje.

Supruge su se uzbuđeno komešale i čim su im se pridužili, ispod glasa ih obavijestiše:

- Znate tko je također sada u hotelu? Blanka Vlašić!





nedjelja, 22.06.2008.

Oh, živote!



srijeda, 18.06.2008.

zagonetka nestalih vrata

Image Hosted by ImageShack.us

Zagubio sam negdje ključeve. Nisam se uzbuđivao jer sam bio uvjeren da sam ih posijao negdje po kući, a i zato jer imam duplikate. Sjećam se da sam ih ne znam zašto odložio na neko neuobičajeno mjesto, da sam kasnije prošao pored njih, pogledao ih i pomislio "Trebao bih ih premjestiti…", ali tog trenutka radio sam nešto što nije valjalo prekinuti, a kada su mi zatrebali bilo mi je lakše i brže posegnuti za kopijama na uobičajenom mjestu. Zapravo mi nisu ni trebali svi ključevi, nego samo oni od auta i ulaznih vrata u kuću.

Pronašao sam izgubljene ključeve tri mjeseca kasnije. Odložio sam ih na naslon kauča u sobi u koju rjeđe zalazim, pa su pali između kauča i zida i pronašao sam ih zaista slučajno. U nekim razdobljima života nosio sam sa sobom bunt ključeva kao sveti Petar, u drugima samo jedna, onaj od stana. Ključeva koje sam pronašao bilo je pet za zajedničkoj karici: ključ od kuće, ključ od auta i tri za koja se ni uz najbolju volju ne mogu sjetiti od čega su.

Svaka vrata može se otvoriti odgovarajućim ključem. To je svrha i smisao ključeva. Ali što uraditi s ključevima za koje ne znam za koje su brave? Gdje su ta vrata koja otvaraju? Ako su vrata tajna, ključevi su rješenja tajne, no što da radim s razrješenjem tajne dok ne znam koju tajnu rješavaju? Mora da postoje vrata koja otvaraju, inače ih ni ne bi nosio sa sobom, ali kako mi se uopće moglo dogoditi da zaboravim? Da to nije počela senilnost? Tješim se da nije. Koliko se znam, mora da sam postupio ovako: to su ključevi od nečega važnoga, stavio sam ih uz one koje svakodnevno rabim i nosim uza se da ih bez muke i odmah imam kada mi zatrebaju.

Još samo da se sjetim od čega su…

Odlučio sam ne skidati ih s karike. Neka su uz mene. Uvjeren sam da će se tajna otkriti jednoga dana kada će mi urgentno zatrebati i - gle! - kao čudom naći će mi se u ruci.




nedjelja, 15.06.2008.

nabolji/najgori odgovor

Image Hosted by ImageShack.us

Redakcija omladinskih novina koristila je jednu sobu u prostorijama omladinskog komiteta s dvije pisaće mašine, što je bilo sasvim dovoljno jer su mladi novinari spavali do podneva, a komitetlije su nestajali prije kraja radnog vremena, pa su se novinari uvlačili u njihove kancelarije i koristili njihove pisaće mašine, te ostajali carevati po cijelom komitetu do kasno navečer i često poneki i kroz noć. Komitetlije su se ujutro pjenili pronalazeći sumnjive mrlje po foteljama, te po zakutcima svojih kancelarija ispražnjene boce i odbačene ženske gaćice koje su čistačice rano ujutro namjerno previđale da bi ih jedile.

Predsjednik Komiteta bio je Božo, dežmekast i bubuljičav momak, nimalo glamurozan lik, a glavni i odgovorni urednik omladinskih novina Gustaf, svim mastima premazan šarmantni mangup, "otrov za udavače". Jednoga podneva Božo je jedva dočekao da se Gustaf pojavi i odmah ga zvao u svoju kancelariju. Božo je sjedio iza masivnog pisaćeg stola, a Gustaf se sručio u fotelju ispred njega kao marioneta prerezanih konaca.

- I one tvoje barabe pozovi! - zagrmio je Božo. - Hoću svi da me čuju!

Nekoliko mlađih urednika uvuklo se u kancelariju i zavuklo u najdalje uglove predosjećajući što slijedi.

Božo je počeo: pa kako su mogli "ono" objaviti, pa kakav je to način, pa to nije na liniji, niti u skladu sa smjernicama, a nikako ne proizlazi iz zaključaka, a takvih stvari ima u listu u svakom broju, sve više i više, ne može to tako i ne može to tako dalje… Gustaf se samo blaženo smješkao tupo gledajući preda se, kao da mu Božo udjeljuje komplimenete.

Božu je to još više raspomamilo, pa je počeo udarati šakom o stol, vikati, mahati rukama, sav se zapljuvao… Ostali urednici po uglovima nisu ni pisnuli i mimikrijski se stopili sa zidovima, Gustaf se svejednako kesio kao blaženi kreten i milo ga gledao. Naposljetku Božo zaurala:

- Pa reci nešto! Što me samo gledaš i kesiš se?!

Gustaf zine kao da će nešto reći, Božo se ukoči očekujući što će mu odgovoriti, ali iz Gustafovog grla nije izalazilo ni glaska. Božo je i dalje ukočeno čekao, urednici po uglovima prestali i disati, dok Gustaf napokon izjavi gledajući ne Božu, nego sredinu površine radnog stola pred njim:

- Ala sam noćas ovdje dobro jebo!

I preplavi ga novi val blaženstva sjećanja i lice mu sine još za nijansu jače, a Božo se sruši iza stola na stolicu potpuno bez teksta. Gustaf bolji odgovor nije mogao dati, kao što Božo gori odgovor nije mogao čuti, jer ga nikada ne bi mogao sam reći, a da kaže - nitko ne bi vjerovao, i tako je svaka daljnja rasprava o idejnoj problematici i uređivačkoj koncepciji postala bespredmetna.



srijeda, 11.06.2008.

Božo zna

Image Hosted by ImageShack.us

Ima tih zlonamjernih što pričaju da smo rastjerali Srbe, da im je devedesetih bilo toliko loše i da su bili u tolikom strahu da su morali otići. Sve to nije istina. Bilo je kod nas prije rata mnogo Srba - i previše! Na svim su pozicijama bili Srbi, nije se moglo od njih ni disati, i sad su otišli. Dobro da su otišli - što će nam tu? - ali nisu morali. To odgovorno tvrdim da nije istina da su išta morali. Nije istina ni da im je bilo loše, kad nikome nije bilo dobro. Nije istina ni da su se bojali, da ih je netko strašio. Tko bi ih strašio? Mi? Mi smo samo izražavali naša nacionalna osjećanja, na što imamo sva prava. Za to smo se borili! Ako su se bojali, nisu trebali. Otišli su zato jer su htjeli, nazad u svoju Srbiju, kad su vidjeli da ovdje više neće moći srbovati.

Evo i dokaza da nisu trebali otići! Zove se Božo. Imamo mi jednog Srbina u društvu, tu, u kvartu, svi su s njim fino, kao da je normalan čovjek. Ono, nije baš Srbin, nego Crnogorac, ali sve je to jedno te isto. Veseo čovjek, voli popiti, pa i plaća runde: nikada nismo odbili! Evo, kad on nije pobjegao, nije trebao ni itko drugi. On je živ dokaz, iako neće dugo… Nešto kašljuca… Previše puši.

Evo, reci, Božo, zar su Srbi zaista morali otići?

- Nisu.

NJemu nije ni dlaka s glave usfalila. Reci, Božo, je li tebi i dlaka s glave uzmanjkala?

- Nije.

Vidite, i on kaže! Pošteno prizna, pametan je on. Nije on kao onaj Ljubinko što se kurčio "Neće mene nitko odavde protjerati! Moji žive u ovoj zemlji već četiristo godina!" Ma što on zna? Pojma nema! Dotepenci! Taj se stalno bunio radi nekakvih ugroza, te izbacili ga s posla, te ne može otkupiti stan, te mu izbušili gume na autu, te mu netko maže kvaku na ulaznim vratima drekom, hi, hi, hi, te mu maltretiraju djecu u školi… Ništa mu nije bilo pravo! Naposljetku smo mu rekli "Ako ti nije pravo, a ti pokupi svoje prnje i opanke i idi odakle ste došli!" I otišao je, u Banja Luku, sumnjam da mu je i sada pravo kakav je to čovjek.

Evo, reci, Božo, zar ne pričam kako je bilo?

- Sve tako.



utorak, 10.06.2008.

zaštitite svoje djelo

Image Hosted by ImageShack.us

U posljednje vrijeme u nekoliko sam navrata pisao o sve češćem neovlaštenom preuzimanju sadržaja s blogova i njihovom besplatnom korištenju u komercijalnim medijima. Komercijalni mediji od svakoga ukradu po malo, što je u zbroju mnogo, a slijeva se njima u džepove. Do sada se nitko od oštećenih blogera nije odvažio tužbom zaštiti svoja autorska prava. Nevjerica da se išta može postići i uvjerenje da se to naposljetku ni ne isplati čine od blogera ovce koje svatko kome se prohtije bezbrižno striže.

Ta je pojava tek na početku jer ni blogovi ne postoje dugo, ali trend je očit. Blogova će biti sve više, sve više će ih biti kvalitetnih i atraktivnih za brštenje, i ako se ta navada ne presiječe na početku, što kasnije to će je biti teže suzbiti.

Nasreću, blogersko uvjerenje da su bespomoćno izloženi na milost i nemilost je pogrešno. Niti je cijena neovlašteno preuzetog sadržaja beznačajna, niti je nemoguće naplatiti se.

Cijena autorskog rada je onolika koliko vlasnik autorskih prava traži, ako kupac pristane, i onolika koliko je kupac spreman dati, ako autor pristane. Bez obostranog pristanka nema poštene kupovine. To što novine uobičajeno plaćaju za objavljene fotografije sto do dvjesto kuna nema značenja. Ako neki prodavatelj traži za svoj auto deset puta više nego što je uobičajena cijena, možemo smatrati da je nerealan, glup, da će propasti kao trgovac, i čak biti u pravu, ali to nikome ne daje pravo da odveze njegov auto ništa mu ne plativši. Ako je lopov ulovljen u krađi, cijenu ukradenog ne određuje lopov, nego sud na temelju odštetnog zahtjeva oštećenoga, slično kao što je za neprocjenjive duševne boli uvijek nalazio cijenu.

Teoretski, ako za objavljivanje svoje fotografije ili preuzimanje teksta tražim sto tisuća eura, nitko ih ne smije objaviti bez da mi toliko plati.

No malo tko ima povjerenja u sudove. Spori su i nepouzdani, zakoni rastezljivi, a procjene arbitrarne. Ipak, postoji adresa kojoj se blogeri mogu obratiti da zaštite svoja prava. Kamatari!

Kada blogeru netko neovlašteno preuzme sadržaj, a krađa se može nedvojbeno dokumentirati i dokazati, jedan od poteza koje može poduzeti je da proda svoja autorska prava za to djelo nekom kamataru. Slobodnom pogodbom prepusti mu svoja autorska prava, copyright, za tisuću-dvije eura, te njemu ostavi da se dalje naplati. Kamatari su čvrsti momci, s njima nema cjenkanja, naći će načina da natjeraju prekršitelja da plati. Ako zatreba, za njih će i sudovi raditi brzo i donositi odgovarajuće presude.

Kamatare možete pronaći preko oglasa, često izvješenih na uličnim stupovima, ili na sprovodu nekog mafijaša koji će se ubrzo dogoditi. Ucviljeni ćelavi momci u kožnim jaknama iza mrtvačkog kovčega ionako traže legalne poslove u koje se mogu upustiti, kako "oprati" novce koje su sakupili i kako ih početi besprijekorno oplođivati. Isplate li blogeru koju tisuću eura, za njih je to ništa, a daje im priliku da podignu odštetni zahtjev na stotinu tisuća eura, te se dogovore s prekršiteljem da na to pristane, daju mu novce koje će im isplatiti, i novci su legalizirani jeftinije nego uobičajenim načinima.

Nemoguće je biti autor bilo čega vrijednoga bez kreativnosti, a kreativnost je nužna i za zaštitu autorskih prava.




nedjelja, 08.06.2008.

dobro u zlu

Image Hosted by ImageShack.us

Dinko Sinko Mandarinko sjedio je uredno vezan sigurnosnim pojasom na stražnjem sjedištu automobila koji je jurio autoputom i usredotočeno čitao dječji magazin "Miki Maus". U narednom djeliću trenutka automobil se nezaustavljivo preokretao dok su se metal i plastika gužvali, kidali, razdirali, raspadali i otpadali i trebalo mu je više od sto i dvadeset metara da se zaustavi. Koliko vremena treba da se na taj način pređe sto i dvadeset metara? Oko dvije sekunde. Te dvije sekunde trajale su vrlo dugo.

Prijatelj koji je vozio nazvao je mobitelom iz kola Hitne pomoći: "Imali smo nesreću, ali je dobro završilo. Sada ću ti dati Dinka da ti on kaže…" Dinkov glas je djelovao smireno dok je govorio: "Oprosti, tata, ne mogu dugo pričati… Samo da ti kažem da nas voze u Gospić. Evo ti nazad Nikša…"

U najkraćem vremenu supruga i ja sjedili smo u automobilu i izlazili iz Zagreba na autoput. Čuli smo da Dinko ima manju ozljedu koja je sanirana s nekoliko šavova, te da nas stradalnici čekaju u bolnici.

Ondje su ih temeljito pregledali, da nemaju drugih povreda, a Dinku su i rendgenski snimili glavu. Lice mu je bilo natečeno, podbulo, s tragovima zgrušane krvi. Na očigled se vidjelo, a snimke su to potvrđivale, da je nosna kost slomljena pri vrhu, no u bolnici nemaju otorinolaringologa koji bi to sredio. Svi u bolnici hvalili su Dinkovo junačko držanje. Srećom danas postoje injekcije za lokalnu anesteziju koje je dobio prije zahvata, ali svejednako mora da nije bilo ugodno kada su mu šivali obraz iznutra dok je krv navirala na usta. Ni u jednom trenutku od kada je prekinut u čitanju "Miki Mausa", nije se uspaničio, u svakom je postupio najbolje moguće i sve je čvrsto podnio.

Na povratku smo otišli u karlovačku bolnicu. Dežurni otorinolaringolog, doktor Vukašin, pogledao ga je, pregledao rendgenske snimke i konstatirao prelom vrha nosa koji bi trebalo namjestiti. To se može uraditi na dva načina: pod potpunom anestezijom, da se pacijenta uspava, (pogodno za djecu,) ili uz lokalnu anesteziju, pri kojoj pacijent ostaje pri potpunoj svijesti.

Supruga je bila sklona tomu da se vratimo u Zagreb, prespavamo, pa narednog dana da u nekoj zagrebačkoj bolnici uspavaju sina i namjeste mu nos. Meni je tijekom života nos dva puta bio smrvljen i znao sam kako i koliko to boli, te sam bio sklon da to sredimo na licu mjesta. Raspitivali smo se kod doktora za prednosti i mane jedne ili druge mogućnosti, a on je nama - kao roditeljima - prepustio donijeti odluku.

Raspravu je prekinuo Dinko Sinko Madarinko:

- Hoću sada!

Svi troje smo se na trenutak ukočili. Pratio je razgovor i bio potpuno svjestan svega, a izrekao je s takvom smirenom odlučnošću da smo se iznenadili. Ta on ipak ima svega jedanaest godina! Pored toga, bio sam uvjeren da je odluka dobra, a da se doktor ne izjašnjava da ne bi narušio balans između supruge i mene. Doktor je ipak zapitao:

- Kada?

Iako kroz otečene obraze i nabubrele usnice, bio je to poznati Dinkov glas, ali je u njemu bilo nikad ranije zamijećene čvrstoće, kao kad u filmovima o egzorcistima demon opsjedne neko nevino dijete:

- Što prije. Odmah!

Supruga se samo šutke maknula u stranu. Dinko je bez oklijevanja legao na krevet u uglu ordinacije. Ja sam mu, za svaki slučaj, pridržavao ruke, a doktor prihvatio injekciju od pomoćnika. Gledao sam kako zabija iglu u obje strane otečenog nosa, a zatim još ubod u sam korijen između očiju. Dinac nije ni pisnuo ni trznuo, samo su se dvije suzice skotrljale s krajeva očiju. Prisjetio sam se svog dječačkog idola, Winetua, koji je, zavezan uz stup za mučenje, šutke mogao podnijeti maltretiranja neprijatelja, a da ni ne zgrči lice, a kamoli moli za milost.

Sin je izišao iz ordinacije poravnata nosa, a ja prepun poštovana i divljenja prema njemu. To je najbolji način kako se treba suočavati s problemima koji iskrsavaju u životu - što prije ih ukloniti. Da samo pričekali dan-dva, jednino što bismo dobili je da bi bola prestala dan-dva kasnije, a bolno namještanje slomljenih košćica ne bismo izbjegli. Čekanje i odlaganje rijetko kada dovode do toga da problem nestane sam od sebe, toliko rijetko da možemo smatrati da se to nikada ne posreći. Većina životnih problema odlaganjem da se uklone samo postaju sve teži, gori i zamršeniji, rastu kao dug kod kamatara, a dok su prisutni samo opterećuju, truju i kvare sve ostalo u životu, onemogućavaju da uživamo u onom dobrom što imamo. Mali karijes, ako se ne popravi čim se primijeti, završava čupanjem zuba, a u međuvremenu donese mnogo boli. Odlažući neposrednu neugodu, bježeći od tegoba, mnogi ljudi si priskrbe daleko veće štete od neizbježnih. Neuklonjeni problem izaziva nove koji se gomilaju kao lavina, da bi u konačnici sam izvorni problem postao beznačajan prema svim onima koji su se oko njega nakupili. Kunktatorstvo samo u rijetkim prilikama donosi ploda, i to onima koji ga svjesno izabiru kao najbolje rješenje u nekoj specifičnoj situaciji, a ne onima kojima je to uobičajeno ponašanje i koji za suprotno nisu sposobni.

Naravno da mi nije drago što se nesreća dogodila i da sam sretan što je završila s posljedicama beznačajnim prema onome što se zamalo dogodilo, ali - kad je već bilo tako - drago mi je zbog toga kako se Dinko ponio. U svemu što se dogodi postoji jedinstvo suprotnosti, u svemu dobrome i nešto loše, i obrnuto, sve je to na djelu yin i yang. Ne samo da se na muci poznaju junaci, nego se junaci na mukama kuju.


---------------------

Među komentarima na ovaj post pozornost mi je privukla nadopuna lipe mare koja je napisala: …a za ovo "zavezan propisno na zadnjem sjedalu" bi ti u austriji ili njemackoj rekli da do 12 godine djeca moraju sjediti zavezana u posebnoj stolici sa stitnicima s obje strane glave. upravo kako bi se izbjegle povrede kakve je tvoj sin zadobio. U ovom slučaju izgleda da je najopasnije bilo nesto na što nitko nije mislio. Na slici ispod prethodnog posta, na kojoj Dinkač sjedi okružen medicinarkama iz Gospića, vidi se crna traka oko njegova vrata. Na toj traci visi mobitel. Izgleda da je upravo mobitel ono što mu je, dok su se preokretali, udarilo po nosu i slomilo ga.




subota, 07.06.2008.

Bablov izvještaj o petku


PETAK ZA PAMĆENJE

Prva stvar ujutro, "Zagrebparking" je stornirao Nalog za plaćanje ugovorne kazne. Zahvaljujem pravnoj službi na razumijevanju.

Prijatelj Nikša je poveo Dinka Sinka Mandarinka autom u Split, gdje je trebao učestvovati na mačevalačkom turniru.

Otišao sam na pregled srca, koji sam ostavio za zadnji pregled jer sam sumnjao da će rezultati biti najgori, no dobri dokica mi je rekao da mi je srce bolje od svega ostaloga.

Trebao sam otići u jednu firmu za koju već dva mjeseca radim neki posao da odradim posljednjih sat vremena bez kojim je sve ostalo uzaludno, a trebalo ih je odraditi jučer za radnog vremena.

Supruga mi je javila da je dobila novi službeni auto, nekakvu Mazdu, ne znam precizno tip, ali ima u nazivu brojku 3.

Kako sam izišao od doktora nazvao me Nikša da su imali saobraćajni udes kod Otočca i da se Dinko i on nalaze u bolnici u Gospiću.

Nazvao sam suprugu, sjeli smo u novi auto i krenuli prema Gospiću. Nazvao sam u firmu gdje sam trebao doći i troje kolega je bez oklijevanja priskočilo da završe onaj posao umjesto mene. Hvala ekipi.

Nikšin auto je potpuno uništen. Pri brzini od 120 kilometara pukla im je nova guma na novom autu. Policijski uviđaj je precizno izmjerio da su se preokretali i vozili na krovu 124 metra. Srećom, Nikša je - osim što je dobro protresen - potpuno neozlijeđen, a Dinkaču je razrezan obraz i slomljen nos. Obraz su mu zašili u bolnici u Gospiću, rendgenski mu snimili glavu i napravili sve ostalo što su mogli, osim što nos nisu mogli dirati jer ondje nema otorinolarigologa. Dinko i Nikša su bili duboko dirnuti postupkom svih iz Gospića koji su se pobrinuli za njih, Dinkovim riječima, "kao da su mama i tata". Koliko smo bili potreseni svjedoči i da smo zapamtili imena doktorice Jasne, doktora Zdravka, sestre Ane, a ime jedne sestre smo zaboravili, dok medicinska dokumentacija koju smo donijeli pokazuje da su ondje bili doktorica Željka i doktor Janoš. U svakom slučaju, duboko smo zahvalni ne samo zbog medicinke usluge, nego i zbog dirljivo brižljivog i odgovornog odnosa koji su pokazali.

Po povratku smo prolazili kroz Karlovac i ondje je dežurni doktor Vukašin namjestio Dinku nos.

Nakon što smo vidjeli skrhani automobil i čuli što se dogodilo, supruga i ja se osjećamo kao da nam se sin ponovo rodio. Spasilo ga je što je sjedio na stražnjem sjedalu i bio vezan pojasom.

Jučer nisam napisao uobičajeni dnevni post, a nemojte mi zamjeriti ni ako se ne oglasim sljedećih dan-dva.

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

četvrtak, 05.06.2008.

prepiska sa "Zagrebparkingom" - 2

(ovaj post je nastavak priče započete jučer, pa je - ako vas zainteresira - najbolje krenuti od početka. Nije daleko...)

Postavio sam post, skuhao si kavu, pustio majstore na krov i pozabavio se još nekim tekućim dnevnim poslovima, a kada sam ponovo sjeo za kompjutor, već me čekao odgovor:

Vaša reklamacija biti će riješena sutra, te ćete na istu dobiti odgovor na mail.
Točno je, s tomato mreže se ne može platiti (samo T-mobile, VIP i TELE2).
Što se tiče Odluke o organizaciji i načinu naplate parkiranja, točno je to što ste naveli, no previdjeli ste dopunu odluke od 30.11.2007. koju Vam prilažemo u prilogu. Također ostavljamo link na stranicu gdje možete i sami provjeriti (stranica službenog glasnika grada Zagreba): http://www1.zagreb.hr/slglasnik.nsf



Pravna služba "Zagrebparkinga" stvarno je brza, svaka čast. Gotovo jednako brza kao i kontrolori nakon kiše. Kada su se oni požurili, red je da ni ja ne odugovlačim s odgovorom:

Poštovani,

za sve obavezan zakon (u ovom slučaju Odluka) spominje samo mobitel, koji sam imao, a ne spominje nikakve "paradajze" i "krumpire", no na to se neću ovom prilikom obazirati. Nešto me drugo kopka. Što se tiče zasnovanosti Naloga za plaćanje ugovorne kazne, ništa nisam previdio. Oslonio sam se na ono što na njemu piše. Ono što na njemu piše nije točno. Reklo bi se - nepravovaljan dokument. Dobro, poznato je da nepoznavanje zakona nikoga ne oslobađa krivice, i utoliko sam kriv. S druge strane, ako se od mene traži da platim 250 kuna na temelju nepravovaljanog dokumenta, da li sam to zaista dužan napraviti?

Svaki pošteni odnos uključuje obostranost. Ako se od mene očekuje da uvažim nepravovaljani dokument, mogu li ja od vas očekivati da uvažite djelovanje "više sile"?

Srdačan pozdrav.



prepiska sa "Zagrebparkingom"

(ovaj post je nastavak jučerašnjeg)

Kastorpe! Fotografija zaista pokazuje da kiša više ne pada, ali se također vidi da se voda još cijedi sa šoferšajbe. A Kate ne kuži, pa ne kuži. Nije pitanje jesam li pravno kriv ili ne, (recimo da jesam,) niti sam se žalio. Ono što me zanima je li pravo u ovom i ovakvim slučajevima predvidjelo "višu silu", a ako nije, postoji li u onih koji postojeće pravo primjenjuju elementarno ljudsko razumijevanje. Nije argument "padala je kiša", kao da je riječ o nekoj osvježavajućoj ljetnoj kišici kroz koju je užitak prošetati, nego "bio je prolom oblaka koji je paralizirao pola grada, rušio drveće…". Bi li Katina reakcija i u - ne daj Bože! - slučaju "bio je nuklearni udar" bila ista? Rekla bi ona "…propustio si izvršiti svoju ugovornu dužnost zbog nekoliko protona, elektrona i neutrona…"

Drugoga jutra, danas, stigao je promptni odgovor:

Poštovani,

kako bismo mogli riješiti reklamaciju molimo Vas da pošaljete broj mobilnog aparata s kojega ste vršili m-parking uplatu.

S poštovanjem,
Pravna služba


Čim sam sjeo za kompjuter i pročitao što je stiglo, napisao sam odgovor:

Zahvaljujem na brzom odgovoru.

Broj mobitela s kojeg sam pokušao uplatu, ne samo tada nego i ranije tokom dana, je 092 XXXX XXX. Pretpostavljam da to nije bilo moguće jer je riječ o tzv. "tomato"-paketu.

Međutim, pročitavši tekst na Nalogu za plaćanje ugovorne kazne koji mi je ostavljen na vozilu našao sam da je to učinjeno na temelju Odluke o organizaciji i načinu naplate parkiranja na području Grada Zagreba, objavljenom u Službenom glasniku Grada Zagreba broj 20/2005.

Pogledao sam Službeni glasnik Grada Zagreba broj 20 od 2005, Odluku o organizaciji i načinu naplate parkiranja na području Grada Zagreba i ondje, u članku 5, piše:

Za parkiranje na javnom parkiralištu plaća se naknada radnim danom od 7 do 20 sati, a subotom od 7 do14 sati.


Nalog je na mom automobilu ostavljen u dvadeset sati i dvije minute. Prema Odluci na koju se Nalog poziva (prema tekstu na njemu), kazna je ispostavljena dvije minute nakon što više nije bilo pravnog osnova da se ispostavi.

Srdačno vas pozdravljam.




srijeda, 04.06.2008.

dogodilo se maloprije

Image Hosted by ImageShack.us

Privremeno prekidam niz postova o neovlaštenim "posudbama" sadržaja s blogova da bih se posvetio nečemu aktualnom, što se dogodilo praktički maloprije…

U 18.30 sjeo sam u auto i krenuo na neki sastanak. Nešto prije 19 sati nebo se otvorilo: započeo je biblijski prolom oblaka. Grad se u trenu našao u kolapsu. Kiša je bila toliko gusta da su je brisači jedva sklanjali sa šoferšajbe, stakla su se zapuhala da je ozračenje u automobilu jedva osiguravalo vidljivost, prometnice su se pretvorile u jezera i bujice… Nekako sam stigao do Ratkajeva prolaza u uočio prazno mjesto za parkiranje.

Vani je bilo… ne trebam nikome opisivati. Pretrčao sam na drugu stranu ceste i vjetrovka mi je bila potpuno promočena i natopljena. Fotoaparat je bio u džepu na košulji i sklonio sam se uz zid, ispod strehe, da ga zaštitim. Po takvim okolnostima nije dolazilo u obzir da vadim sitninu iz džepa i stojim na otvorenom pljusku da bih uplatio parkiranje na automatu. Držeći se zidova pretrčao sam do Importanea i spustio se u podrum gdje sam imao sastanak.

Čim sam sjeo, izvadio sam mobitel i pokušao uplatiti parkiranje. Nažalost, kako nevolja nikada ne dolazi sama, dan ranije izgubio sam svoj mobitel, (o čemu, ako treba, vjerojatno mogu dobiti i potvrdu VIP-a jer sam prijavio gubitak da blokiraju zvanja,) pa sam imao mobitel koji sam privremeno prisvojio od sina. On ima onaj "tomato"-paket, i - neugodnog li iznenađenja - nakon tri pokušaja plaćanja preostalo mi je samo odustati.

Što sada? Da se ipak herojski probijem kroz onaj krš i lom i uplatim parkiranje na uličnom automatu? Ljudi koji su bili sa mnom odgovorili su me od te zamisli argumentirajući "Pa neće valjda naplaćivati kazne po ovakvoj kiši…?!"

- Sve je moguće… Uopće mi nije potrebno u životu platiti još i 250 kuna kazne za parkiranje…

Kako se nisam mogao smiriti, svakih petnestak minuta izlazio sam na ulicu i provjeravao je li kiša prestala. Posljednji puta izišao sam nekoliko minuta prije osam (20 sati). Dok sam stigao do Ratkajeva prolaza i zaokrenuo u njega, stigao sam vidjeti kontrolora Zagreparkinga kako odlazi desnom stranom ulice prema Martićevu prolazu.

Prepun loših slutnji požurio sam do svog automobila i evo što sam zatekao:


Image Hosted by ImageShack.us

Jasno mi je da sam po svim postojećim propisima najvjerojatnije kriv 200%. Zaista nisam platio parkiranje i ulovili su me. Ono što ne znam, da li ti postojeći propisi uračunavaju i "višu silu": potrese, požare, atomske ratove… prolome oblaka koji paraliziraju i poremete javni prijevoz u pola grada…

Pretpostavljam da nemam nikakve pravne osnove za žaliti se. Imam li ikakve osnove zamoliti za malo ljudskog razumijevanja?

U tom smislu šaljem e-mail poruku na naslov "Zagreparking reklamacije" (info@zagreparking.hr) i čekam što će odgovoriti. Da li je služba za reklamacije "Zagreparkinga" toliko revna kao kontrolori, mogu li i hoće li pokazati razumijevanje koje nadilazi kontrolorovo predatorstvo? Taj mora da se sklonio u neki kafić, pričekao da kiša prestane i trčeći korakom obišao svoje područje da nadoknadi što je zbog kiše propustio. Kamo sreće da su i ostale naše javne službe toliko efikasne!

Da otvorimo kladionicu kako će ovaj slučaj završiti?






ponedjeljak, 02.06.2008.

zrno po zrno, slatka besplatna pogača

Image Hosted by ImageShack.us

Taman sam se dva dana za redom raspisao o tome kako novinarska bratija čerupa sadržaje blogova kao crni čvorci, potkrjepljujući to primjerom svog bloga "Bablfotograf", kad ono danas u "Jutarnjem listu" ponovo jedna fotografija s istog bloga. Uz fotografiju ni naznaka odakle je preuzeta, a najave da kane isplatiti neko obeštećenje ni na horizontu!

Na Blogu.hr postoje dvije vrste autorskih dozvola, za koje se svaki bloger opredjeljuje već pri pokretanju bloga, te je na svakome to i jasno naznačeno.

Nekim blogerima je potpuno svejedno tko i kako koristi bilo što s njihovog bloga, možda im je čak i drago ako se to dogodi. Njihovo je potpuno pravo da to dozvole. No čak i ako se uzme štogod od njih, već elementarna pristojnost zahtijeva da ih se spomene kao autore. Nekima od njih je to svejedno ili drago dokle god se materijal upotrebljava u nekomercijalne svrhe, ali zabranjuju svako korištenje za postizanje komercijalnih ciljeva (kao što je objavljivanje u novinama). I oni na to imaju sva prava.

Druga grupa blogera su oni koji zadržavaju svoj copyright, što znači da nitko ne smije objaviti nijedan njihov materijal bez njihove dozvole i dogovora o eventualnom honoriranju. Neki od njih će se zadovoljiti već samo time da ih se pita za dozvolu i navede kao autore, da ih se ne ignorira, a pitanje honorara im je beznačajno.

Praksa međutim kazuje da za sada blogeri jedino kukaju, a raznorazni neovlašteni korisnici njihovih sadržaja bezmilice ih brste. Zašto je to tako?

Za one koji se neovlašteno koriste sadržajima tuđih blogova jasno je zašto to rade. Ne propuštaju priliku da se lako i besplatno oslade, i - ne zavaravajmo se - raditi će tako dokle god im to bude moguće. Veće je pitanje zašto to blogeri trpe.

U prvom redu, blogeri najčešće ni ne saznaju da su okradeni. Malo tko može svakodnevno pratiti sve novine, radio i tv-emisije. Izgledi da će neovlaštena posudba promaći su ogromni. (Tek na komentar jednog blogera na najavu mog posta na naslovnici Bloga.hr saznao sam da je jedna moja fotografija neovlašteno iskorištena i u "Globusu".) Zatim, ako i saznaju, smatraju da je beznadno žaliti se i tražiti ikakvo obeštećenje, jer nemaju izgleda išta dobiti. Treće, ako misle da bi tužbom i mogli izboriti neki pravični honorar, znaju da su i inače honorari tako mali da se ne isplati gubiti vrijeme i živce oko toga. I, naravno, blogere obuzdava u pravednom gnjevu i to što i samo masovno koriste tuđe materijale, premda ima onih koji to nikada ne čine.

Sve u svemu, dok se svaki od pojedinačnih blogera za sada neće odlučiti da tužbom zaštiti svoja prava, komercijalni mediji od svakoga ukradu po malo, što je u zbroju mnogo, a slijeva se njima u džepove. Oni zarađuje, njima se te krađe isplate. Naizgled, to je savršen zločin. Svi znaju za tu kriminalnu rabotu, a nitko ništa ne poduzima jer smatra da nema izgleda išta postići i da mu se to - na koncu konca - ne isplati.

Ipak, to je moguće promijeniti, ali danas više nema vremena pisati, pa ću pitanja tko, zašto i kako ostaviti za jedan od narednih postova.


tuđe nećemo, svoje ne damo!

Image Hosted by ImageShack.us

Svojevremeno je jedan zagrebački magazin koji je relativno često bez pitanja prenosio fotografije iz "Playboya" doživio vrlo neugodno iznenađenje - stigla mu je tužba beogradske odvjetničke kancelarije koja je zastupala "Playboy" na takav iznos da su se svi smrzli. Odlučili su problem naprosto ignorirati, ali je onda stigla takva presuda (odštetni zahtjev + kamate + troškovi procesa) da se sve dobrano protreslo.

Prva reakcija bila je najstroža naredba svim urednicima - nikada više ne objaviti ijednu fotografiju iz "Playboya"! No vrlo skoro našli su se u situaciji da im je uzmanjkalo fotografija, da ono što su imali nije bilo dovoljno kvalitetno i atraktivno, a kako su urednici nastavili privatno listati nove brojeve "Playboya" nisu mogli zaboraviti da ondje ima u obilju onoga što njima nedostaje. Zatim se pojavila fotografija za koju se ocijenili da je naprosto moraju objaviti… Nazvali su "Playboyeve" zastupnike i pitali za koju cijenu bi to smjeli napraviti i iznenadili se koliko je bila prihvatljiva. Instrukcija urednicima se promijenila - uzimati slike iz "Playboya" samo kada je to nužno, neizbježno, i slično, tj. što manje moguće jer svaku fotografiju treba platiti. Vrlo skoro je objavljivano jednako fotografija iz istog izvora kao i ranije, samo što se sve uredno plaćalo.

Dapače, nakon nekog vremena, kada su suradnja ustalila, a urednici se našli u škripcu da za objavljivanje naprosto nisu imali vremena zatražiti prethodno odobrenje jer su i dalje radili po dobroj staroj navadi da se svaki broj magazina zgotovljava u posljednji čas, počeli su objavljivati fotografije i bez dozvole, s tim da su naknadno zvali i pokušavali objasniti. Zastupnici nosioca autorskih prava pokazali su razumijevanje i nisu pravili problema oko toga dokle god je objavljivanje bilo naknadno uredno plaćeno, tako da se na posljetku odustalo od traženja prethodnog odobrenja, nego se samo naknadno slao izvještaj i naplaćivalo po uhodanom cjeniku. Svi sretni i zadovoljni!

Kako bi ova anegdota mogla biti poučna za blogere?

Jedan od mogućih odgovora možda se nalazi u komentaru blogera OpinionMastera (koji prenosim bez dozvole, nadajući se da se on neće naljutiti) na najavu mog prethodnog posta na naslovnoj stranici Bloga.hr::

Imam ideju! Razmisljajuci o Zvonetovom losem iskustvu i sad ovom ovdje -mozda bi neki broj blogera (par stotina, tisucu ili vise npr) BIO VOLJAN PLATITI ZASTITU KOPIRAJTA TJ NEKU NOMINALNU SUMU GODISNJE (recimo 100-200 kuna, mozda i anonimno tj. pod blogerskim pseudonimom ) da ih BLOG.hr zastupa ili stiti u ovakvim slucajevima . Naprosto da plati JEDNOG ADVOKATA na kontrakt i po potrebi (sa 100,000 kuna bi se moglo itekako puno toga napraviti) pa da salje okolo PISMA UPOZORENJA (kad blogeri koji placaju pravnu zastitu zazvone na uzbunu i dokazu kradju) u ovakvim slucajevima ili cak ima pokoju PRAVU PARNICU godisnje u korist blogera ili blog.hr-a a protiv prekrstelja! Meni osobno ne bi bilo vazno da dobijem odstetu (novac) od takve parnice (vratio bih ga nazad u zajednicki fond) ali bi sama PRIJETNJA da BLOG.HR ima PRAVNE ZUBE I MOZE UGRISTI PREKRSITELJE KOPIRAJTA NJEGOVIH BLOGOVA pruzila poruku i ucinila da dvaput razmisle prije nego naprave nesto tako. To je glavni razlog zasto se ne kradu sadrzaji novina u svijetu -jer imaju pravnu sluzbu koja ima zube! SAMO IDEJA ljudi, i nemojte sad svi skociti kako vam ne treba nikakva zastita za vase blogove iz 8B. Ima nas tu i starijih i kreativnih i ozbiljnih koji smo napisali prave (male ili velike) knjige na svojim blogovima i u ovo ulazemo i vrijeme i trud i ne zelimo da nam to samo tako pokradu kojekakvi listovi i iskoriste za vlastitu dobit.

Da je tema značajna i bolna svjedoči na svoj način i post blogerice translator wannabe



<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

eXTReMe Tracker