Marketing
dobro u zlu
Dinko Sinko Mandarinko sjedio je uredno vezan sigurnosnim pojasom na stražnjem sjedištu automobila koji je jurio autoputom i usredotočeno čitao dječji magazin "Miki Maus". U narednom djeliću trenutka automobil se nezaustavljivo preokretao dok su se metal i plastika gužvali, kidali, razdirali, raspadali i otpadali i trebalo mu je više od sto i dvadeset metara da se zaustavi. Koliko vremena treba da se na taj način pređe sto i dvadeset metara? Oko dvije sekunde. Te dvije sekunde trajale su vrlo dugo.
Prijatelj koji je vozio nazvao je mobitelom iz kola Hitne pomoći: "Imali smo nesreću, ali je dobro završilo. Sada ću ti dati Dinka da ti on kaže…" Dinkov glas je djelovao smireno dok je govorio: "Oprosti, tata, ne mogu dugo pričati… Samo da ti kažem da nas voze u Gospić. Evo ti nazad Nikša…"
U najkraćem vremenu supruga i ja sjedili smo u automobilu i izlazili iz Zagreba na autoput. Čuli smo da Dinko ima manju ozljedu koja je sanirana s nekoliko šavova, te da nas stradalnici čekaju u bolnici.
Ondje su ih temeljito pregledali, da nemaju drugih povreda, a Dinku su i rendgenski snimili glavu. Lice mu je bilo natečeno, podbulo, s tragovima zgrušane krvi. Na očigled se vidjelo, a snimke su to potvrđivale, da je nosna kost slomljena pri vrhu, no u bolnici nemaju otorinolaringologa koji bi to sredio. Svi u bolnici hvalili su Dinkovo junačko držanje. Srećom danas postoje injekcije za lokalnu anesteziju koje je dobio prije zahvata, ali svejednako mora da nije bilo ugodno kada su mu šivali obraz iznutra dok je krv navirala na usta. Ni u jednom trenutku od kada je prekinut u čitanju "Miki Mausa", nije se uspaničio, u svakom je postupio najbolje moguće i sve je čvrsto podnio.
Na povratku smo otišli u karlovačku bolnicu. Dežurni otorinolaringolog, doktor Vukašin, pogledao ga je, pregledao rendgenske snimke i konstatirao prelom vrha nosa koji bi trebalo namjestiti. To se može uraditi na dva načina: pod potpunom anestezijom, da se pacijenta uspava, (pogodno za djecu,) ili uz lokalnu anesteziju, pri kojoj pacijent ostaje pri potpunoj svijesti.
Supruga je bila sklona tomu da se vratimo u Zagreb, prespavamo, pa narednog dana da u nekoj zagrebačkoj bolnici uspavaju sina i namjeste mu nos. Meni je tijekom života nos dva puta bio smrvljen i znao sam kako i koliko to boli, te sam bio sklon da to sredimo na licu mjesta. Raspitivali smo se kod doktora za prednosti i mane jedne ili druge mogućnosti, a on je nama - kao roditeljima - prepustio donijeti odluku.
Raspravu je prekinuo Dinko Sinko Madarinko:
- Hoću sada!
Svi troje smo se na trenutak ukočili. Pratio je razgovor i bio potpuno svjestan svega, a izrekao je s takvom smirenom odlučnošću da smo se iznenadili. Ta on ipak ima svega jedanaest godina! Pored toga, bio sam uvjeren da je odluka dobra, a da se doktor ne izjašnjava da ne bi narušio balans između supruge i mene. Doktor je ipak zapitao:
- Kada?
Iako kroz otečene obraze i nabubrele usnice, bio je to poznati Dinkov glas, ali je u njemu bilo nikad ranije zamijećene čvrstoće, kao kad u filmovima o egzorcistima demon opsjedne neko nevino dijete:
- Što prije. Odmah!
Supruga se samo šutke maknula u stranu. Dinko je bez oklijevanja legao na krevet u uglu ordinacije. Ja sam mu, za svaki slučaj, pridržavao ruke, a doktor prihvatio injekciju od pomoćnika. Gledao sam kako zabija iglu u obje strane otečenog nosa, a zatim još ubod u sam korijen između očiju. Dinac nije ni pisnuo ni trznuo, samo su se dvije suzice skotrljale s krajeva očiju. Prisjetio sam se svog dječačkog idola, Winetua, koji je, zavezan uz stup za mučenje, šutke mogao podnijeti maltretiranja neprijatelja, a da ni ne zgrči lice, a kamoli moli za milost.
Sin je izišao iz ordinacije poravnata nosa, a ja prepun poštovana i divljenja prema njemu. To je najbolji način kako se treba suočavati s problemima koji iskrsavaju u životu - što prije ih ukloniti. Da samo pričekali dan-dva, jednino što bismo dobili je da bi bola prestala dan-dva kasnije, a bolno namještanje slomljenih košćica ne bismo izbjegli. Čekanje i odlaganje rijetko kada dovode do toga da problem nestane sam od sebe, toliko rijetko da možemo smatrati da se to nikada ne posreći. Većina životnih problema odlaganjem da se uklone samo postaju sve teži, gori i zamršeniji, rastu kao dug kod kamatara, a dok su prisutni samo opterećuju, truju i kvare sve ostalo u životu, onemogućavaju da uživamo u onom dobrom što imamo. Mali karijes, ako se ne popravi čim se primijeti, završava čupanjem zuba, a u međuvremenu donese mnogo boli. Odlažući neposrednu neugodu, bježeći od tegoba, mnogi ljudi si priskrbe daleko veće štete od neizbježnih. Neuklonjeni problem izaziva nove koji se gomilaju kao lavina, da bi u konačnici sam izvorni problem postao beznačajan prema svim onima koji su se oko njega nakupili. Kunktatorstvo samo u rijetkim prilikama donosi ploda, i to onima koji ga svjesno izabiru kao najbolje rješenje u nekoj specifičnoj situaciji, a ne onima kojima je to uobičajeno ponašanje i koji za suprotno nisu sposobni.
Naravno da mi nije drago što se nesreća dogodila i da sam sretan što je završila s posljedicama beznačajnim prema onome što se zamalo dogodilo, ali - kad je već bilo tako - drago mi je zbog toga kako se Dinko ponio. U svemu što se dogodi postoji jedinstvo suprotnosti, u svemu dobrome i nešto loše, i obrnuto, sve je to na djelu yin i yang. Ne samo da se na muci poznaju junaci, nego se junaci na mukama kuju.
---------------------
Među komentarima na ovaj post pozornost mi je privukla nadopuna lipe mare koja je napisala: …a za ovo "zavezan propisno na zadnjem sjedalu" bi ti u austriji ili njemackoj rekli da do 12 godine djeca moraju sjediti zavezana u posebnoj stolici sa stitnicima s obje strane glave. upravo kako bi se izbjegle povrede kakve je tvoj sin zadobio. U ovom slučaju izgleda da je najopasnije bilo nesto na što nitko nije mislio. Na slici ispod prethodnog posta, na kojoj Dinkač sjedi okružen medicinarkama iz Gospića, vidi se crna traka oko njegova vrata. Na toj traci visi mobitel. Izgleda da je upravo mobitel ono što mu je, dok su se preokretali, udarilo po nosu i slomilo ga.
Post je objavljen 08.06.2008. u 14:59 sati.