Marketing
što je previše, ni s putrom nije dobro
Prije tri sedmice poklonila mi je draga prijateljica najnoviji CD izvođača kojeg već desetljećima jako volim. Poslušao sam ga na kompjutoru dok sam nešto radio, ali me posao toliko zaokupljao da nisam ni dobro čuo. Onda sam ga ostavio postrance neka pričeka kada ću naći vremena da ga pažljivo odslušam. Pogled mi često padne na njega, ali nikako ne mogu naći dovoljno vremena i volje, što se treba poklopiti, da to napravim.
Pogled mi tako često padne na CD koji čeka i prisjetim se kada je "Jugoton" objavio prvu LP ploču koje smo moje društvo i ja smatrali vrijednom. Zvala se jednostavno "The Hollies". Tko god si je to mogao priuštiti, nabavio ju je. Zatim je izašla jedna kompilacija Beatlesa, a nekoliko mjeseci nakon toga kompilacija Rolling Stonesa. Barem jednu od te tri ploče moglo se naći kod bilo kojeg mojeg poznatog. Mi u ulici imali smo svi zajedno tri prve LP-ploče "The Beatlesa", što se smatralo vrlo vrijednom kolekcijom, i momci iz Novog Zagreba dolazili su do Šestina da bi mogli malo poslušati. Svaku od tih prvih ploča preslušali smo bezbroj puta. Kada se pokretala "Jabuka", uspjeli smo svi zajedno sakupiti četrdesetak LP-ploča i s tim smo godinu dana vodili program.
Najvrjednije primjerke vlastitih muzičkih kolekcija dobivali smo iz inozemstva. Jednom ili dva puta godišnje išao je van netko od koga se moglo očekivati da će nas u povratku nečim darivati ili da smo tako bliski da mu možemo povjeriti jedva skupljenu ušteđevinu da nam nešto kupi. Obično je prva dilema bila: traperice ili ploču? Ako je prevagnula glazba, nametalo se pitanje - koju ploču? O tome se premišljalo mjesecima, a zatim nestrpljivo čekalo da se putnik-dobrotvor vrati.
Onda je došlo doba da je "Jugoton" sve češće počeo objavljivati ploče koje smo uvažavali. Oni koji su si to mogli dozvoliti, pokupovali su ih sve. Onda je ploča bivalo sve više i više, morao se početi raditi izbor i kupovale su se samo one koje su se posebno cijenile. Onda je postalo moguće kupovati i uvozne ploče. Prestalo je biti moguće kupiti sve privlačne ploče na tržištu, pa je trebalo neko vrijeme da se priviknemo da se isplati kupovati samo one ploče za koje smo sigurni da ćemo ih stići slušati. Neki se nisu stigli snaći, pa su kupovali i glazbu koja je još mjesecima ostajala neraspakirana, a zatim jednom preslušana i zauvijek odbačena.
Danas… ne moram vam pričati. Ponuda je toliko da nema što nema, svaki pojedini nosač zvuka je toliko jeftin da si gotovo bilo tko može priuštiti bilo što. Obilje. No to obilje donijelo je i inflaciju. Nema više onoga što bi se željelo mjesecima, što bi se cijenilo kao što se nekad tako nešto cijenilo, za što bi se živjelo! Teško nabavljena glazba nekoć je obogaćivala život. Jeftino usput kupljena glazba prvenstveno ispražnjuje džep.
Naravno da mi je draže obilje od neimaštine, ali ne mislim da je ono dobro. U obilju treba znati živjeti, treba vremena za snaći se u njemu, i pojedincima i zajednicama. Prva posljedica obilja je enormni porast svakovrsnog smeća. Smeće nije samo odbačena ambalaža, nego često i ono što se nudi. Bezvrijedno dobiva na vrijednosti da bi se moglo prodati.
Danas na svijetu imamo dvije vrste siromaha: one koji nemaju ništa i one koji imaju previše. Iz otvora Roga obilja kojeg nosi božica Fortuna prosipaju se sva dobra svijeta, ali rog završava oštrim vrhom kojim nemilosrdno drapa sve što zahvati.
Post je objavljen 29.06.2008. u 02:04 sati.