Marketing
nabolji/najgori odgovor
Redakcija omladinskih novina koristila je jednu sobu u prostorijama omladinskog komiteta s dvije pisaće mašine, što je bilo sasvim dovoljno jer su mladi novinari spavali do podneva, a komitetlije su nestajali prije kraja radnog vremena, pa su se novinari uvlačili u njihove kancelarije i koristili njihove pisaće mašine, te ostajali carevati po cijelom komitetu do kasno navečer i često poneki i kroz noć. Komitetlije su se ujutro pjenili pronalazeći sumnjive mrlje po foteljama, te po zakutcima svojih kancelarija ispražnjene boce i odbačene ženske gaćice koje su čistačice rano ujutro namjerno previđale da bi ih jedile.
Predsjednik Komiteta bio je Božo, dežmekast i bubuljičav momak, nimalo glamurozan lik, a glavni i odgovorni urednik omladinskih novina Gustaf, svim mastima premazan šarmantni mangup, "otrov za udavače". Jednoga podneva Božo je jedva dočekao da se Gustaf pojavi i odmah ga zvao u svoju kancelariju. Božo je sjedio iza masivnog pisaćeg stola, a Gustaf se sručio u fotelju ispred njega kao marioneta prerezanih konaca.
- I one tvoje barabe pozovi! - zagrmio je Božo. - Hoću svi da me čuju!
Nekoliko mlađih urednika uvuklo se u kancelariju i zavuklo u najdalje uglove predosjećajući što slijedi.
Božo je počeo: pa kako su mogli "ono" objaviti, pa kakav je to način, pa to nije na liniji, niti u skladu sa smjernicama, a nikako ne proizlazi iz zaključaka, a takvih stvari ima u listu u svakom broju, sve više i više, ne može to tako i ne može to tako dalje… Gustaf se samo blaženo smješkao tupo gledajući preda se, kao da mu Božo udjeljuje komplimenete.
Božu je to još više raspomamilo, pa je počeo udarati šakom o stol, vikati, mahati rukama, sav se zapljuvao… Ostali urednici po uglovima nisu ni pisnuli i mimikrijski se stopili sa zidovima, Gustaf se svejednako kesio kao blaženi kreten i milo ga gledao. Naposljetku Božo zaurala:
- Pa reci nešto! Što me samo gledaš i kesiš se?!
Gustaf zine kao da će nešto reći, Božo se ukoči očekujući što će mu odgovoriti, ali iz Gustafovog grla nije izalazilo ni glaska. Božo je i dalje ukočeno čekao, urednici po uglovima prestali i disati, dok Gustaf napokon izjavi gledajući ne Božu, nego sredinu površine radnog stola pred njim:
- Ala sam noćas ovdje dobro jebo!
I preplavi ga novi val blaženstva sjećanja i lice mu sine još za nijansu jače, a Božo se sruši iza stola na stolicu potpuno bez teksta. Gustaf bolji odgovor nije mogao dati, kao što Božo gori odgovor nije mogao čuti, jer ga nikada ne bi mogao sam reći, a da kaže - nitko ne bi vjerovao, i tako je svaka daljnja rasprava o idejnoj problematici i uređivačkoj koncepciji postala bespredmetna.
Post je objavljen 15.06.2008. u 17:17 sati.