subota, 30.06.2007.

o neumrlima sve najbolje



PLODNOST NA KAPALJKU

književnost je negdje drugdje

Sve su novine javile da je u sto i drugoj godini umro poznati hrvatski pjesnik i akademik Dragutin Tadijanović. Kažu da je za života objavio više od 500 pjesama u dvadesetak zbirki. O mrtvima sve najbolje, pa o Tadiji, kako ga se iz milja zvalo u javnosti, neću ništa, ali je on dobar primjer da se kaže nešto o književnosti, preciznije o aktualnom trenutku književnosti. Jasno je da Tadija nije samo tih 500 pjesama u dvadesetak zbirki. Znano je da je svjestan svoje veličine sakupljao sve karte za kazališne i kino predstave koje je gledao, iskorištene tramvajske karte, novogodišnje čestitke, popise što treba kupiti na placu i slične dokumente iz kojih će se jednom do u tančine moći rekonstruirati njegov život, ali ovom prilikom - jasnoće radi - zadržati ću se samo na onome što se smatra njegovom monumentalnom zaostavštinom: 500 pjesama u dvadesetak zbirki. Kada bi se sakupile tiraže svih objavljenih zbirki, zahvaljujući tome što je Tadijanović već desetljećima uvršten u školsku lektiru, možda bismo došli i do brojke od sto tisuća primjeraka knjiga.

Nasuprot takve veličine, pogledajmo nešto potpuno neprimijećeno od naše službene književnosti… Recimo upravo ovaj blog na kojemu se nalazite. Na njemu je u proteklih godinu i po objavljeno više od 500 postova izrazito literarnog karaktera, a posjetilo ga je sigurno najmanje sto tisuća, vjerojatno znatno više, a mogućno čak i nekoliko puta više posjetitelja. I dok su Tadijin pjesme prevedene na dvadesetak jezika, na ovaj skromni blog svakodnevno dolaze posjetitelji iz dvadesetak zemalja, pored onih iz Hrvatske.

Jednostavno rečeno, ono za što je piscu iz stare garde trebalo gotovo sto godina i na čemu je izgradio svoj uspjeh i ugled, piscu novog kova treba tek nešto više od godine dana i nitko to, uključujući i njega, ne smatra ničim naročitim. Doduše, sad bi se mogao naći neki mudrica i uzviknuti - a kvaliteta? Gdje je u tom omjeru količina kvaliteta? Bolje da se u to ne upuštamo jer rekosmo - o mrtvima ništa loše.

Gledano kroz optiku gornje usporedbe otkriva se da ono što se smatra hrvatskom književnošću čini skup ljudi koji funkcioniraju po principu one crnogorske "Ti mene zovi vojvodom, ja ću tebe serdarom…", ljudi koji su toliko usredotočeni jedni na druge da osim toga ništa drugo ne vide. Proistekli iz tradicije u kojoj je ono što je postojalo imalo smisla i opravdanja, i dalje igraju istu igru ne primjećuju da se situacija toliko promijenila da je danas se ponašati isto samo otklizavanje u suštinsku marginalizaciju. Izučavaju neko kamenje, kratkovidno ne primjećujući da se iza tog kamenja nadvila planina.

Danas u Hrvatskoj imamo već desetke pisaca koji u godinu dana ispišu toliko svega i svačega koliko su još živi pisci jučerašnjice ispisali za života, te desetke tisuća blogera koji su objavili kvalitetnih literarnih stranica koliko neki priznati i ugledni književnici u dvadesetak knjiga. Naspram toj planini naše službeno književno javno mnijenje za sada se brani ignorancijom. Ono što baš ne mogu zanijekati tumače svojim kategorijama koje ih uljuljkuju u lažnu sigurnost da ničim nisu ugroženi.

Tadijanović je stasao u vremenu kad je tipična vijest u novinama bila "Prije dvije godine dogodio se strahoviti potres u Kini". Kad je tada nešto doživljeno kao događaj, recimo ako bi pjesnik objavio pjesmu, o tome se dugo nakon toga razgovaralo. To se pamtilo, pa je sljedeći događaj dodavan već zapamćenom. Danas čovjek na neku vijest stigne reći "Uh!" ili "Oh!", a već se na njega svaljuje neka još gora prema kojoj je i izlazak romana kalibra "Rata i mira" uglavnom beznačajan.





srijeda, 27.06.2007.

porodične legende - 3



DJEVOJKA SA ŽALCEM

Franciska zvana Grosmama, rođena Pleše, udana Pavlić, ostala je mlada udovica s dvoje male djece, Franciskom i Franjom. Pavlić je bio graditelj koji je došao u Sarajevo zajedno s Austrijom i doveo obitelj odnekud iz šuma Gorskog kotara. Grosmama se ubrzo nakon smrti prvog muža ponovo udala, također za graditelja, Wiplingera koji je došao iz Lienza, te izrodila s njim četiri sina: Antuna, Dragu, Josipa zvanog Pepi i Silvija. Pavlić i Wiplinger su zajedno izgradili otprilike sve u Sarajevu što je ostalo nakon Austrougarske.

Graditelji su bili imućni, a Grosmama je ulagala ono što su zaradili u imovinu kojom je ona upravljala. Njezino je bilo pola Trebevića, imala je ciglanu, pilanu, četrdeset i osam pari teglećih konja i svim tim upravljala. Izlazila je u grad u kočiji koju je vozio kočijaš. U kući je komandirala još i kuharicom, sobaricom, kućnim slugom i vrtlarom. Priča se da je bila energična i odlučna žena koja je jednako čvrsto zasjela nad kućnu blagajnu kao što je upravljala radnicima i poslugom, a postoje romantične priče i da je bila vještica kojoj je bilo dovoljno samo pogledati čovjeka pa da zna sve o njemu. Vjerojatno je naprosto bila inteligentna i dovoljno iskusna da joj se malo što moglo sakriti ili podvaliti.




Jedina kćerka, ljubimica, kojoj je Grosmama dala i svoje ime, Franciska, a kasnije su je zvali Omama, u devetoj je godini oboljela od tifusa, nakon kojega je oglušila. Grosmama ju je vodila u Beč i u Budimpeštu liječnicima, a jedan od njih je savjetovao da svakodnevno mora piti svježe kozje mlijeko, pa su joj nabavili kozu. Koza je bila besprijekorno čista, svaki dan su je četkali, a dobila je i veliku mašnu i neprestano je trčala za gluhom djevojčicom. Omama je odrastala u krugu obitelji i kućanstva sa četvero braće, nepoznate ljude je izbjegavala, a posebno dobro se razumjela sa životinjama. Braća su je izvještila u svim muškim vještinama. Imali su u kući sobu s biljarom i sobu za mačevanje i ravnopravno se nosila s njima, a u kartanju je nitko nije mogao dobiti. Jedino kada su braća izlazila lumpati i u muške pustolovine, ona je ostajala kući i čitala.

Mlada Omama je izrasla u skladnu i lijepu djevojku, iako za ono vrijeme neuobičajeno visoku. Kada je imala šesnaest godina brat Franjo je dobio na kartama divljeg pastuha kojemu nitko nije mogao prići, i bivšem vlasniku je laknulo kada ga se riješio. Ni Franjo nije mogao ništa s njim, no Francisku je prihvatio bez opiranja i jedino njoj dozvoljavao da mu priđe i da ga jaši. Nakon toga je svakodnevno u bijeloj svilenoj haljini jahala po brdima oko Sarajeva, sa strane sedla je - za svaki slučaj - visio floret, a za njima trčala blještavo bijela koza s velikom roza mašnom. Početkom dvadesetog stoljeća, prije Prvog svjetskog rata, u gradu koji je velikim dijelom još bio orijentalna kasaba, gdje je dobar dio žena na ulici hodao pod čadorima i s feredžama, lijepa djevojka koja je izjahivala na moćnom pastuhu s mačem na dohvat ruke i kozom u pratnji bila je pravo čudo.

Kako je bila iz dobrostojeće ugledne obitelji, za vitku Amazonku bilo je zainteresirano mnogo udvarača. Ocjenjivali su da je dobra prilika, ali i najteži ulov. Kao prvo, bilo je teško ostaviti dojam na nekoga koga se gledalo prema gore. Osim u crkvu, gdje je dolazila okružena s obitelji, nije izlazila na druga mjesta gdje se moglo sresti djevojke njezinih godina. Da je se ulovi dok jezdi po brdima i kroz šumu bilo je nemoguće. Jedini način da joj se priđe bilo je preko braće koja su je ljubomorno čuvala. Razumjela je ljude tako da ih je gledala u lice dok su govorili, a kada joj je tko bio nezanimljiv naprosto je svrnula pogled i više se nije moglo prodrijeti do nje. S druge strane, iznimno načitana, bila je sposobna odbrusiti tako energično i neuobičajeno da je većina onih koji su joj se pokušali obratiti trenutno ostajala bez daljnjeg teksta.


Jednoga je dana sjahala na vrhu jednog od brda oko Sarajeva, sjela u hlad ispod drveta i zadubila se čitanje knjige dok je koza brstila oko nje, kada je iz šume izišao mladi div u carskoj uniformi strojovođe sa zlatnim gumbima. Da nije primijetio s ruba šume kako je izjahala iz grada, mladi Otata bi mislio da je naišao na vilu, no svejednako je teško mogao vjerovati svojim očima. Zapjevao je da je ne preplaši i krenuo prema njoj, ali ona nije podizala pogled s knjige sve dok nije stao do nje.

Omama je iznenada ugledala nečije noge pored sebe. Munjevito je odbacila knjigu, strelovito se osovila na noge, u isti mah zgrabila floret koji joj je ležao uz butinu u travi i mač je fijukno. Otata se zapanjeno ukočio kada mu se vrh čeličnog žalca stvorio prislonjen na jabučicu grla ispod brade. Prvi pogled koji su u životu izmijenili bio je duž izdužene oštrice.

Otata je na drugoj strani oštrice vidio ispruženu ruku koja je čvrsto i sigurno držala mač prislonjen uz njegovo grlo zaustavivši ga na razdaljini bliže koje nije mogao prići. Pogled se zaustavljao na dva najljepša smeđa oka koje je ikada vidio koja su ga netremice promatrala opasno se krijeseći. Na kromiranoj polukugli branika drške mača vidio je i proplanak po kojemu je došao i sebe i konja iza sebe i pola neba ponad svega.

Omama je iznad vrška mača vidjela snažnu vilicu, srdačan osmijeh nevjerojatno pravilnih blještavih zuba iznad kojih su se svili brkovi kicoški uvijeni na krajevima. Gledala je lice u ravnini svojega, a na njemu nije bilo nimalo straha. S čuđenjem je primijetila da pastuh mirno pase iza neznanca, što je značilo da ga je propustio ne upozorivši je.

Tako su stajali ukipljeni sve dok iznenada divova ruka nije sunula poput zmijurine, ogromnom šakom je obuhvatio njezinu ruku koja je držala mač i silnom snagom je povukao u vis. Omama je poletjela naprijed i bubnula grudima o čvrsta divova prsa, lica su im se na djelić trenutka sudarila tek vrškom mekih usnica, a onda joj je on iščupao oružje iz ruku i odbacio ga. Mač je odletio nekoliko metara i zabio se uspravno u livadu, a ona je odskočila brže nego što ju je on privukao do sebe.

Ponovo se su ukipili i ona je proučavala lice koje joj se dobrohotno smiješilo. Mogla je potrčati to mača i zgrabiti ga, ali je umjesto toga nakon nekog vremena krenula vrlo laganim korakom do njega, prihvatila dršku, izvukla ga iz zemlje i ponijela u opuštenoj ruci uperenog prema tlu. Mali Otata se istovremeno okrenuo, spustio u podnožje drveta gdje je ona sjedila kada ju je zatekao, naslonio leđima na hrapavu koru, te dohvatio knjigu koju je odbacila i pogledao što je čitala.

Nije je ni zvao ni požurivao. Strpljivo je čekao da ona sama sjedne pored njega. Oslonjena na jednu ispruženu ruku okrenula se prema njemu dok drugom i dalje nije ispuštala dršku mača, zagledala se u njegovo lice i tako su počeli razgovarati.



nedjelja, 24.06.2007.

sudbini se ne može pobjeći


STATISTIČKA

NEVJEROVATNOST


Otišao je na drugu stranu zemljine kugle, u Brazil, i u Rio de Janeiru u kojemu ima nebrojeno restorana, krčmi, barova i kafića ušao upravo u onaj gdje je za šankom sjedila žena koja mu se tako svidjela da joj se obratio i - zamisli! - nakon dva mjeseca su se vjenčali.

Zamisli koja je to vjerojatnost - pokušaj izračunati! - da od čitavog svijeta on ode upravo u Brazil, da u Rio de Janeiru svrati upravo u taj bar, a za šankom sretne upravo svoju buduću suprugu? Vjerojatnost je tako neznatna da je to, da se tako nešto dogodi, zapravo više nego nemoguće.

Kako se to ipak dogodilo, to ne može biti ništa drugo nego sudbina.


petak, 22.06.2007.

ljetno čudo za zimu



Petrica je sjedio u sjeni ispred Kazališne kavane i uživao u pogledu na trg ispred Kazališta. Dnevna jara je popustila, a s obronaka Zagrebačke gore obrušavao se povjetarac koji je razgonio posljednje ostatke sparine. Spokojstvo mu naruši velika Jasna koja egzaltirano iskoči iza ugla iz Masarikove:

- Tu si! Upravo sam tebe htjela vidjeti! Prijepodne sam se vratila iz Indije! - Petrici se odmah smuči pri pomisli kakva vrućina mora da je tek ondje, u Indiji. - Bila sam kod Sai Babe! - Petrica se trgne i zgrči kao da ga je ošinula snopom kopriva. - Znam da ti ne vjeruješ u tu duhovnost, ali mislila sam na tebe i svakako sam ti htjela nešto donijeti. Evo! - Ona pljusne nekakav zamotuljak na stol. - Pijesak! Sai Babin pijesak! Za tebe!

Pola sata kasnije Petrica je sjedio ponovo sam i s gnušanjem gledao zamotuljak na sredini stola kojega mu je bilo gadljivo dotaknuti. Što da uradi s tom budalaštinom? Najradije bi da ga nije ni vidio, ali ovako, ne može ga tek tako baciti. Ipak ga je žena nosila preko pola svijeta upravo za njega, želeći mu po svom sudu sve najbolje, nadajući se da će ga čudesni pijesak možda prosvijetliti ili tako što. Pa to je ipak dirljivo. No da stavi zamotuljak u džep i ponese ga kući osjećao bi se kao zadnja budala samo odlažući problem kako se riješiti poklona. Povjerio je dilemu Ripu koji je prolazio, pa na kratko sjeo uz njegov stol.

- Vidio sam na sajtu Indian skeptik klipić kako Sai Baba izvlači taj pijesak iz rukava. Zabranjuje snimanje, ali netko ga je ipak uspio poskrivečki snimiti. U klipiću je i dio usporenog ponavljanja. Lijepo se vidi kako izvlači pijesak iz rukava kao mađioničar na seoskom vašaru. Pokazali su taj film i nekim njegovim sljedbenicima i što misliš kako su oni reagirali? Iako je sve bjelodano da ne može biti očitije, oni tvrde da je posrijedi montaža. Dakle, ako ne vjeruješ Sai Babi, sve ti je jasno, ali ako vjeruješ da je moguće da neki bradonja u plahti materijalizira pijesak iz ničega, onda ne vjeruješ onome što vidiš. Oni vjeruje jer vide da stvara pijesak iz ničega, ali ne vjeruju ako vide da ih vuče za nos, a ni ne pada im na pamet - zašto "materijalizira" upravo pijesak? Ako može pijesak, mogao bi i bilo što drugo. Što odmah ne materijalizira dijamante, pa bi riješio mnoštvo svjetskih problema? Zašto ne materijalizira barem zrna kukuruza, pa bi nahranio barem gladne u svom selu? Očigledno, pijesak je jedino čega u stvarnosti ima za bacanje.

- Dobro, dobro… - mrmljao je Petrica. - Ali sve to ne rješava moj problem…

- Znam! - uzvikne Rip. - Trebao bih kasnije svratiti do Vesne, one iz Školske knjige. Ona je udarena Indijom. Ima sve Šive i Rame izvješene po stanu. Odnijeti ću njoj. Ona će se sigurno obradovati.

- Odlično! - usaglasi se Petrica i znakovima pokaže Ripu da ukloni zamotuljak s vidika. Tako ga se riješio, a da ga nije ni dotaknuo.

Vesna je zaista cijenila poklon, ali se nije naročito obradovala jer je već imala svoj Sai Babin pijesak u staklenci na posebnom mjestu među fotografijama raznih gurua i istočnjačkih božanstava na malom oltaru u uglu sobe. Što će joj dva pijeska kada je već jedan tako moćan da je više nego dovoljan?

Oko ponoći Zima se vratio u svoju jazbinu u Brozovoj. Dan je bio tako smušen i iscrpljujući i djelovao nedovršeno, a bilo je izgledno da se više ništa nema dogoditi, da se osjećao kao lav zatjeran u tijesni kavez. Već ujutro, kada je pogledao sanjaricu, što je bilo prvo što je radio svako jutro, pa i kasnije kada je konzultirao horoskop, vidio je da će dan biti nedefiniran. Da barem ima Sai Babin pijesak! To bi možda uravnotežilo zbivanja i dalo smisao.

Iznenada je na prozor zakucao kasni gost. To je bila Vesna koja je donijela stranice s probnim otiscima. Evo, donijela sam ti i poseban poklon, znam da ćeš ti to znati cijeniti…

Sai Babin pijesak! Odakle ti?

Zima nije mogao vjerovati. Upravo to je cijeli dan želio! I onda - na kraju dana - pijesak je našao put do njega! Čudo! Sai Baba je znao zašto je dao pijesak velikoj Jasni, znao je da će ga ona dati Petrici, a taj bezbožnik će ga nužno proslijediti dalje, nije slučajno naišao upravo Rip koji je išao Vesni, a Vesna je znala kome je pijesak najpotrebniji. Nije slučajno Zima cijeli dan bio kao na iglama, točno od kada je pijesak stigao u Zagreb!¨Sai Baba je stvarno svemoguć: on je stvorio taj pijesak upravo za Zimu, iako ga uopće ne pozna, znajući koliko će ga usrećiti.

Pijesak je pohranjen na posebno mjesto usred sveg drugog smeća i Zima je te večeri blaženo zaspao.



srijeda, 20.06.2007.

grob dostojan čovjeka




Znam da će mi to jednoga dana biti sasvim svejedno, ali za sada mi nekako nije. Na pomisao kako me zakivaju u nekakav sanduk postajem klaustrofobičan. Pomisao da će me na kraju položiti na dno rupe u zemlji, te kako na me nabacuju grude ilovače ili nasipavaju zemlju nije mi nimalo prijatna. Jednako tako ni pomisao kako me guraju u neku furunu u kojoj će me spaliti nije nimalo apetitlih.

Od četiri elementa koji čine svijet - zemlja, vatra, voda i zrak - u tzv. civiliziranim zemljama danas se koristi svega dva, zemlja i vatra. Nije li to dokaz o ograničenosti naše civilizacije? Pa čak i ono kako su nekoć pokapali mornare, zamotane u plahtu i opterećene utegom, pa buč! s daske preko palube u more, nije mi ništa naročito. Pomisao kako tonem u mračne dubine u kojima se skriva tko zna što ne djeluje mi nimalo privlačno.

Zato mi se dopada kako su neka američka indijanska plemena postupala sa svojim mrtvima. Kadikad se može vidjeti u nekim vestern-filmovima prerija, a na vrhovima brežuljaka na platformama na visokim štapovima leže pokojnici. To mi se sviđa! Ležiš mrtav kao da si zaspao, ništa te ne stišće niti prži, oko tebe mnogo zraka, puše vjetrić, grije te sunce i hlade kiše, ponad tebe neba sa zvijezdama koliko hoćeš! Zašto naši sanitarni propisi ne omogućuju i tako nešto?

Lijepa naša domovina ima mnogo prekrasnih pustopoljina na kojima nikada ništa biti neće, niti su za ikakvu privredu, niti su nalazišta ičega, nema nikakvih naselja nadaleko, moglo bi se ondje raspadati na miru bez bojazni da će ikome smrdjeti. Eventualno bi se leš mogao omotati u žičanu mrežu da ga baš ptice ne počopaju. Pa nakon otprilike šest mjeseci, kada se sav raspadnem, neka s ostacima rade što hoće, neka ih pale, mrve, pokapaju ili rasipaju, sasvim mi je svejedno. Nakon toga na isto mjesto može doći i netko drugi, nisam ljubomoran.

Kolika naša krška polja i planinske uzvisine su kao stvorene za takva groblja! Mogli bismo uz minimalna ulaganja postati grobnica Europe inauguriravši nov način dostojanstvenog i privlačnog baratanja sa zemnim ostacima naših najdražih. Pasivni krajevi bi procvjetali! Ništa lakše nego utemeljiti uspješnu marketinšku kampanju za takvim estetskim i ekološkim pogrebima. Mala zemlja za vječni odmor!

Ne tražim nikakva patentna prava za ideju. Evo, ideja je tu, sada još samo treba sluha odgovornih društvenih i privrednih faktora, pa će - pored kravate, penkale i bežičnog prijenosa električne energije - Hrvatska ugraditi još jedan doprinos u temelje svjetske civilizacije.




petak, 15.06.2007.

promjenjivi duh masovnih medija



Jučer nisam ništa zapisao jer sam o nečemu razmišljao, a nisam ništa smislio. Danas sam to odlučio zapisati, da ne zaboravim makar ono što me okupiralo, pa ću možda kad-tad smisliti kako to protumačiti.

Dakle, za razliku od današnjice kada godišnje nikne jedna ili više televizijskih postaja, sjećam se vremena kada ne samo da nije bilo televizije, nego nije postojala više od jedne radio-postaje u Hrvatskoj. "Ovdje Radio Zagreb…"

Sjećam se glazbe na tom radiju. Bile su emisije klasične, narodne i zabavne glazbe, a za državne praznike emitirale su se i revolucionarne pjesme. Većina ljudi je jedva čekala glazbene emisije "po željama slušatelja" - u podne "Po vašim željama". I koliko god sam svojevremeno jedva čekao da završe emisije klasične i narodne glazbe, danas mi je vrlo drago što sam na taj način otkrio kako ima kvalitetnih ostvarenja među njima.

Ljudi koji su onda uređivali jedini radio-program trudili su se da u njemu ima svega i nastojali su da sve što emitiraju bude dobro. Jedino čega uopće nije bilo, bile su (to jest - nisu bile) reklame. S današnjeg stanovišta je čudno kako su posvećivali jednaku pažnju onome što je više ljudi više voljelo kao i onome što je htjela manjina slušatelja, ma koliko to iritiralo i odbijalo većinu. Pri tome se ne može reći da im nije bilo stalo do slušanosti. Svako malo su smišljali nekakve emisije koje su postajale vrlo popularne, a njih su puštali u najslušanijim terminima. Ne može se reći ni da su uživali u monopolskom položaju jedinog radija, jer je ipak svatko mogao okrenuti Radio Sarajevo, Radio Novi Sad, BBC na našem jeziku ili "Glas Amerike": "…govori Grga Zlatoper…"

Sjećam se i kada je krenuo Radio Sljeme, pa je na njemu bilo više opereta u odnosu na opere, više šaljivih i veselih narodnih pjesama u odnosu na tugaljive, više popularnih šlagera nego evergreena… No i radio Sljeme se trudio kao i Radio Zagreb da na njemu bude svega, kao da su i jedni i drugi mislili da su jedina stanica na svijetu pa moraju sve zadovoljiti i odraziti sliku svijeta u potpunosti. Varijanta da neka stanica svira samo jednu vrstu glazbe, te ništa drugo osim glazbe, bila je nezamisliva.

Urednici prije pola stoljeća nisu prvenstveno procjenjivali što bi slušatelji najradije htjeli, nego su prosuđivali što bi ljudima bilo najkorisnije, a konačni izbor je obično bio kompromis koji je zadovoljavao oba zahtjeva. Očituje se u tome paternalistički stav. Urednici su se ponašali kao da je slušateljstvo masa koju treba prosvijetliti, podučiti, povesti, ali su to radili s poštovanjem, ne podvaljujući smeće, pa su faktički doprinosili izgrađivanju ukusa i širenju opće kulture.

Danas su TV stanice okrenute prvenstveno pridobivanju gledatelja, a i radio slijedi mlađu, ali prodorniju sestru, pa će podmetnuti svakovrsno smeće i maligne ispraznosti faktički podcjenjujući one kojima se obraćaju i zaglupljujući ih, stvarajući publiku jednodimenzionalnog ukusa.

Je li taj paternalistički stav zapravo bio elitizam u odnosu na današnji populizam? Jedna od samopreuzetih zadaća tadašnjeg radija bila je da narod treba prosvijetliti, ali je pri tome postojala svijest da dio slušateljstva zna dobro, ako ne i bolje, pa se ne smije izvrgnuti njihovim zamjerkama; sve zadovoljiti, iako svakoga na drugi način. Time bi se to moglo gledati kao demokratski elitizam: postoji elita, ali se širi; elita jest u manjini, ali je cilj da postane većina. Po tome elitizam nije u tome što je elitna grupacija manjinska, nego što zadovoljava objektivne kriterije kvalitete.

Ne mogu reći što je bolje. Naprosto su i ondašnji radio i današnji mediji prilagođeni svom vremenu. Kasnije nadolazak prijenos slike i tona na daljinu nedvojbeno je sam za sebe velika stvar. Jedino što mi je žao što se duh koji je vladao na ondašnjem radiju rasplinuo na današnjoj televiziji.



utorak, 12.06.2007.

crni post



Ja danas ništa neću reći. Samo ću vas uputiti na dvije poveznice (dva linka). Prvi je nađen danas na Monitor.hr, a drugi je… baci pogled tko nije!


ponedjeljak, 11.06.2007.

cijena izlaska

<

Neke se promjene događaju neprimjetno, iz dana u dan u tako malim pomacima da izgleda kao da se ništa ne zbiva. Tek kada pogledamo unatrag, dvadeset, trideset, četrdeset, pa i više godina, vidimo što se i koliko promijenilo.

Recimo, svojevremeno mi je na početku Bogovićeve stanovao otac, a pri kraju prijatelj Dean. Iza ugla, u Gajevoj, stanovali su Gordana i Braco Grbić. Majka mi je imala stan na početku Jurišićeve, a pradjeda na uglu Petrinjske i Ambruševe. Dugogodišnja djevojka stanovala mi je u Preradovićevoj. Oprilike od Džamije do Britanskog trga na svakih stotinjak metara stanovao je netko kome sam mogao nenajavljen banuti u svako doba.

U to vrijeme, otprilike do kraja sedamdesetih godina, ako bih u gradu zatrebao otići na zahod, popiti čašu vode, prišiti otpali gumb, telefonirati, naprosto sjesti i odmoriti se ili čak prileći na sat-dva, nije bilo problema. Mogao sam birati kome ću upasti, a ako tog slučajno nije bilo kući, prvi sljedeći nije bio daleko.

Onda su se ljudi počeli odseljavati iz centra grada, neki su i poumirali, i danas na tom istom području, ako želim predahnuti, moram sjesti u kafić. Želim li popiti kavu, moram platiti.

Time dolazimo i do druge promjene. Nekoć se moglo izaći u grad bez dinara. Uobičajeni izlazak se sastojao od okupljanja i sjedenja oko Zdenca života, (besplatno,) a zatim seljenja od kuće do kuće. Jedino je za kina i diskoklubove oduvijek trebalo platiti ulaznicu.

Danas ni ja više ne stanujem u centru grada. Da bih došao do njega trebam potrošiti ne znam koliko benzina, a sat parkiranja košta dvanaest kuna. Ako sretnem nekoga, a uvijek sretnem, sjednemo u kafić. Ako povedem sinka-mandarinka, on poželi sladoled ili nešto slično. Sam odlazak do Cvjetnog trga, da se ništa ne kupi, košta barem sto kuna!

Sinku-mandarinku to je sasvim normalno. Ne zna za drugačije. Ali ja sanjam grad čijim će se ulicama moći prolaziti i boraviti na njegovim trgovima, a da se ništa ne plaća.





subota, 09.06.2007.

važno je učestvovati



Red je zabilježiti: istinski prvak titogradske vojne oblasti u judu 1978. godine jest Adili Zuljčufli!

Komandant kasarne "Milovan Šarović" u Danilovgradu i oficir zadužen za sportske aktivnosti okupili sve vojnike i objavili:

- Održati će se sportsko prvenstvo titogradske vojne oblasti u Miločeru! I mi ćemo poslati svoje predstavnike. Sada ćemo odabrati tko će nas zastupati. Koga odaberemo, provesti će dva tjedna na sportskim igrama…

U, veselja! Dvije sedmice na obali mora, daleko od haubica koje treba vuči, ukopavati, čistiti, daleko od svega, možda bude i kupanja!

- Tko je za nogomet?

Tko nije?! Sve ruke sunu u zrak. Oficir zabilježi najbližu jedanaestoricu i tri za rezervu.

- Tko je za košarku?

Pola vojnika se odmah javi. Oficir zabilježi prve koji su mu zapeli za oko, a da su bili viši od metar i osamdeset. I tako s većinom sportskih disciplina nije bilo problema, sve dok ne dođoše na red one nezgodnije.

- Tko je za boks?

Boks, nezgodna stvar. Svima je bilo jasno da u drugim kasarnama ima pravih sportaša, onih koji su već u civilstvu trenirali, igrali i nastupali. Dakle, druge kasarne će poslati prave boksače, a ti tuku li tuku. Od sto glasa - glasa čuti nije.

- Hajde, tko je za boks?

Nitko.

Na to se neko spadalo sjedi da ima i onih koji nisu prisutni: onih koji su na straži, onih na odsustvu, onih u stacionaru i slično, te poviče:

- Serebezovski!

Oficir sumnjičavo zaškilji:

- Gdje je taj Serbezovski, da ga vidimo?

- Na straži! - odmah shvate i ostala spadala. - Nema problema. Odlično boksa!

- Jeste sigurni? - pita oficir.

- Sigurni!!! - zagrme svi u glas i smijulje se.

- Dobro, kad je tako - reče oficir i zapiše "Serbezovski".

- Tko je za plivanje?

Na vojnom takmičenju plivalo se u uniformi, sa čizmama, sa šljemom na glavi i puškom preko ramena. Svi se odmah stanu drečati:

- Šećerko! Šećerko! Šećerko!

- Jel' Šećerko zna plivati?

- Odlično pliva! - klibere se spadala. - Kao riba! Ima plivaće kožice!

Dobro, oficir zapiše "Šećerković".

- Tko je za judo?

Spadala iz prvih pet redova su već iscrpli sve koji nisu bili prisutni, nasta kraća pomutnja, ali se netko sjeti:

- Zuljčufli!

Ostali prihvate:

- Zuljčufli! Zuljčufli! Zuljčufli!

I tako je ekipa kasarne "Milan Šarović" otišla na vojne sportske igre u Miločer. Nogometaši su gubili utakmicu za utakmicom, košarkaši su gubili susret za susretom, Sebezovski je hrabro izišao u ring u gaćicama i s boksačkim rukavicama, a neki sportaš koji je odsluživao vojni rok složi ga u trećoj sekundi prvim udarcem tako da se više nije digao, iznijeli ga i ispao je iz svih daljnjih natjecanja. Još dvije sedmice bio je potpuno slobodan i od jutra do navečer provodio na plaži i kupao se. Šećerko je hrabro skočio u punoj opremi i odmah potonuo pravo na dno, da su ga čakljama izvlačili. No sasvim je drugi slučaj bio s Adilijem.

Adili Zuljučufli bio je oniži, ali temeljito nabijen, ne viši od metar i šezdeset, ali kao od stijene odvaljen. Od preširoke uniforme nije se vidjelo da su mu mišice na rukama jače od mišica na butinama, a šija kao u bika. Iako mlad proveo je pet godina u Čehoslovačkoj, od čega tri u zatvoru. Smiren momak, hladan kao led, sa sitnim bistrim očicama.

Obuku mu bijeli judo-kimono i izvedu ga na strunjače. On se pokloni onako istočnjački, kako su ga nabrzinu naučili. Ispred njega neki trenirani judaš, počne skakutati i mahati rukama. Adili mu priđe u tri koraka, zgrabi ga jednom rukom za vrat, a drugom za pojas, munjevitim trzajem podigne ga iznad glave i tresne o pod. I gotovo.

Druga borba: Adili zgrabi protivnika, podigne ga iznad glave i raspljeska po podu. Dum! Nitko se nije ni stigao snaći, a već gotovo. I tako pet puta na dan, Adili je nezadrživo grabio prema finalu. Ako se neki protivnik i pokušavao podići, sam ga je ponovo digao, ponovo iznad glave, pa tresnuo s njim izvan ringa o tvrdi parket.

Suci su bili konsternirani. Svima je bilo jasno da Adili pojma nema o judu, a za kimono je mislio da je slastičarska odora, ali nitko nije znao kako bi ga zaustavili. Napokon su svi odustali od smišljanja što će, već su položili sve nade u Bila Krakatila, službenog državnog sportskog šampiona, grmalja od oko dva metra, koji je također nezadrživo napredovao prema finalu, da će osvjetlati obraz judu.

U završnoj borbi nađoše se Adili Zuljčufli i Bil Krakatil. Bil Krakatil je izišao ogroman, oko četiri puta veći od Adilija, omotan sa sedam crnih pojasa. Adili ga je odmjerio bez imalo uzbuđenja. Dvorana je bila prepuna Albanaca među kojima se pročulo kako Adili sve uklanja s puta, te su počeli pratiti njegove nastupe i oduševljeno skandirali njegovo ime.

Bil Krakatil ispruži ruke i zgrabi Adilija za ramena. Adili podigne lijevu, ali nije mogao dosegnuti protivnikov vrat, već ga zgrabi za kimono na prsima, drugom rukom ga zgrabi za hlače, munjevitim trzajem podigne ga iznad glave kao perce, Bil Krakatil se djelić sekunde koprcao rukama i nogama u zraku i vrištao, a zatim ga Adili svom snagom tresne o pod da je zašutio, a cijela se dvorana zatresla.

Pobjeda!

Izbezumljeni suci se povukoše vijećati. Nisu mogli dozvoliti da prvak vojne oblasti u judu postane netko tko tako očito pojma nema o tom sportu, niti ga zanima, pa da još na osnovu toga nakon vojske nastavi sportsku karijeru i tko će ga zaustaviti? Vjerojatno se jednom dijelu sudaca nije svidjela ni pomisao da Albanac postane vojni prvak u bilo čemu. Napokon izađoše s odlukom - Adili je diskvalificiran.

Navodno je desnom rukom zgrabio Bila Kraktila za jaja i podigao ga držeći ga za kesicu s testisima, što je nedozvoljeni zahvat, iako su se svi koji su gledali borbu kasnije kleli da to nije istina.

Adili je smireno dočekao sudački pravorijek. Nije se bunio. Istinskom šampionu je svejedno što drugi o njemu misle. On je svjestan svoje vrijednosti. Nitko ga ne treba proglašavati pobjednikom da bi znao da je najbolji.

Kada sam god u posljednjih četvrt stoljeća slušao vijesti s Kosova zapitao bih se što je s Adilijem. I što je s Mazlamom Džambazijem koji je od prvog do posljednjeg dana priznavao da zna francuski, njemački, talijanski, turski i albanski, ali na srpskom zna reći samo "Ne razumem!", te tvrdoglavo nije reagirao na išta rečeno dok mu njegovi sunarodnjaci to nisu preveli. Bili su to sjajni dečki i iskreno mi je žao zbog svega što ih je snašlo i nadam se da će što prije ondje dolje, kod njih, sve biti u redu.










petak, 08.06.2007.

preporuka za čitanje



Gospodične i gospodičići, dame i gospodo, časne starine i ruine - svima je vama znano da život nije pravedna pojava! Evo, na primjer, Vlatka P. Ta je osoba pravi fajter, ta ima zube i kad zagrize - ne pušta, ta ima želudac, ta je odradila ovako ili onako za sve što su joj ikada poklonili, te joj zapravo nikada ništa nisu ni poklonili jer je sve što je dobila debelo preplatila, te je zaslužila da joj se ostvari što je naumila i za što je radila, a ipak je omanula.

Zašto i kako? - molim vas lijepo, to vas ja pitam. Zapitajmo se - zašto i kako?

Kad joj se već zlosrećilo da joj prljavo rublje iznose u javnost, i ne samo rublje nego i bunde, možda se možemo i okoristiti na njezinom primjeru uočivši nešto iz čega možemo izvući pouku.

Pazi ovamo! Svi smo vidjeli popis osobne imovine koju ona od njega potražuje. Ima tu i bundi i gaćica, ogrlica i naušnica, preskupih kaputa i grudnjaka. Ima i jedna slika. "Konj" Mirsada Berbera. Kud baš "Konj" i otkuda upravo Mirsada Berbera? Ostavimo to njezinom likovnom ukusu ili poslovnom nosu, ali zapitajmo se - kako to da ona, pjevačica, nema niti jedan CD ili gramofonsku ploču? Ima jednu sliku, ali nema niti jednu knjigu! Kako to da nijednu knjigu ne potražuje?

Da nije ono, kada ju je …. izbacivao, u brzini ponijela i kućnu biblioteku ili je učlanjena u neku javnu knjižnicu, pa knjige posuđuje i vraća, umjesto da ih kupuje?

Zlo i naopako, bojim se da ta knjige nije vidjela, jer da je jednu pročitala i … bi joj bio otvorena knjiga, a takav bi … od knjige pobjegao kao đavao od tamjana i svega bi se ovoga poštedjela.

- - - - - - - - - -

Preporučena literatura za Vlatku: "Slika Doriana Graya" Oscara Wildea.


četvrtak, 07.06.2007.

porodične legende - 2

U selo na kamenjaru u kojemu je ostala mlada udovica s nejakim djetetom došao geometar iz grada da promjeri i zabilježi brda i dolove, rijeke i ceste, crkve i naselja. Bio je potomak francuskog vojnika zaostalog nakon Napoleonovih vojnih pohoda po ilirskim pokrajinama. Prezime mu je bilo Barlé. Sve je promjerio, a odmjerio i udovicu, pa se njih dvoje zaljubiše i nakaniše vjenčati, a nitko nije imao ništa protiv. Dapače! No svećenik je tražio tolike novce da ih vjenča, da se geometar posvađao s njime na takav način da je zauvijek preostao ići u crkvu. Udovica s djetetom se preselila u njegov dom u Mostaru u kojem se govorilo francuski, a imali su i enciklopediju, no kako su živjeli nevjenčano, da bi pokazao da je to ozbiljna veza, geometar isposluje kod zemaljskih vlasti da posvojeni sin službeno dobije i njegovo prezime. Tako je Mali Otata još kao malo dijete naučio francuski. Kada mu je bilo deset godina neka boleština naglo pokosi Barlea, a majka se vrlo brzo nakon toga uda za jednog sitnog, kržljavog Talijana, Federica, koji je tko zna kako dolutao u Mostar i nikada nije naučio više od nekoliko hrvatskih riječi. Federico je bio vrlo dobar s posvojčetom, provodio s njim mnogo vremena, sve dok mali nije progovorio i talijanski.

U to je vrijeme Austrija već anektirala Bosnu i Hercegovinu, pa je dječak išao u školu u kojoj se govorilo njemački, te je i taj jezik naučio, no nakon četiri razreda dadoše ga na zanat. Zbog njegove zapanjujuće snage kovač je bio sretan da ga dobije za naučnika. Kršni dječak je jednom rukom privodio konje, jednom rukom im držao nogu dok ih je drugom potkivao, mogao je sam potkovati konja. Kovač je bio Turčin, a većina mušterija bili su Turci i muslimani, pa je Mali Otata kod njega naučio i turski.

Usprkos snazi Malog Otatu nisu toliko zanimali grubi poslovi poput kovanja potkova i oštrica plugova, već fini sitni radovi pri kojima su njegovi ogromni prsti bili zapanjujuće precizni. Kovao je drombulje, a kad je zatrebalo popravio je i slomljeni zupčanik za sat i iskovao novu satnu oprugu umjesto one koja se slomila.

Kad je porastao, nedjeljom i praznicima Mali Otata je dodatno zarađivao nastupajući na sajmovima. Sajmovi se nisu nimalo promijenili od turskog doba, te se on hrvao s pelivanima i već od petnaeste godine bio nepobjediv. Mogao je srušiti bika držeći ga za rogove, a jednog je za okladu oborio šakom udarivši ga u čelo. Kasnije mu ga je bilo žao, pa to nije nikada više ponovio. Za novce je omatao željezni lanac oko prsiju, udahnuo, a lanac je pukao; rukama je savijao željezne šipke, savijao ih oko mišica na rukama, a prstima je mogao savinuti dukat. Istovremeno je mogao podići svakom rukom po jednog odraslog čovjeka. Pored snage bio je i vraški spretan. Stajao je na rukama držeći se na naslonu stolice, hodao je skačući na jednoj ruci. Bez zaleta, s mjesta, mogao je preskočiti stol. Tim produkcijama je postao jedan od najpoznatijih ljudi u gradu i okolici. Bilo je dovoljno da ga samo ugledaju, pa su se i najrabijatniji pijanci u trenu otrežnjivali i skrušeno pretvarali u bubice.

Žalio je što nije nastavio školovanje. Enciklopediju je naučio od prve do posljednje knjige, ali mu to nije bilo dovoljno. Zanimalo ga je ono što se u enciklopedijama nije nalazilo. Pribavljao je brošure o okultizmu i spiritizmu, a obuzeo ga je i nauk Sadika Sadikovića, narodnog ljekara iz Ljubuškog, koji se nadaleko pročuo čudesnim pogađanjem dijagnoza i liječenjem ljekovitim biljem.

Kada je u Bosnu i Hercegovinu stigla željeznica, Mali Otata je bio među prvima koji se na njoj zaposlio. Dojmio se Austrijanac u prvom redu svojom pojavom, zatim držanjem i ponašanjem, potom znanjem nekoliko jezika, a kada su otkrili što sve zna nisu mogli vjerovati. Vrlo brzo je postao strojovođa.

Strojovođa je u Bosni i Hercegovini početkom dvadesetog stoljeća bio više nego što je danas pilot space shuttlea. Primao je redovitu carsku plaću u zlatnim dukatima, nosio je uniformu s pravim gumbima od zlata, vozio je lokomotivu u bijelim rukavicama dok su pored njega ložači, crni kao vragovi, ubacivali ugljen u plamen ispod kotla. Vozio je kompoziciju vlaka u kojoj je Njegovo Visočanstvo Car doputovao do Dubrovnika, a po završetku putovanja car je došao do lokomotive i rukovao se sa strojovođom.

Na željeznici je radilo i mnogo madžarskih inženjera i bilo je mnogo madžarskih strojovođa, a često je vozio vlak i do Budimpešte, pa je naučio i madžarski.

Uve ovo što sam ispričao događalo se prije nego je napunio trideset godina, a onda je zbog posla preselio u Sarajevo.

Jednoga je dana šetao kroz mahalu kada je primijetio nešto čudno. Na visokim kamenim zidovima koji su opkoljavali jednu begovsku kuću velika kapija je bila otvorena. On zaviri u avliju, no umjesto uobičajene živosti kućne čeljadi nije vidio nikoga. Uniđe on u avliju, osvrne se oko sebe, no nigdje nikoga. To ga zainteresira, pa uđe u kuće, a ni ondje nigdje nikoga, kao ukleta kuća. Krene on od prostorije do prostorije, sve prazno. Napokon čuje neku graju, neke čudne zvukove, i zaputi se u tom smjeru. Popne se na kat i dođe do vrata iza kojih je to dopiralo. Otvori vrata, a unutra sve puno, muško i žensko, staro i mlado, i svi kukaju i nariču.

Uđe Mali Otata unutra i vidi da su se svi okupili oko kreveta nasred prostorije na kojemu kao na oltaru leži prelijepa djevojka i umire. Leži bez svijesti, već jedva diše, vidi se da je pri kraju. Nad uzglavljem joj otac, beg, skrhan nad sudbinom svoje jedinice, a pored njega pet najboljih doktora koje je mogao naći u cijelom Sarajevu: Turčin, Židov, Madžar, Talijan i Francuz. Beg plaće, a doktori se svađaju i ništa se ne mogu dogovoriti jer ni jedan ne razumije drugoga.

Mali Otata se sagnuo da prođe kroz vrata, a kada se uspravio dopirao je glavom do stropa. Istini za volju, u tim starim kućama strop je bio nisko, ali nitko ga nije mogao ni rukom dosegnuti. Kad su vidjeli da je među njih stupio div u carskoj uniformi sa zlatnim gumbima, svi zanijemiše. Mali Otata priđe postelji i pogleda djevojku, a kako je umirala uklonili su joj feredžu i on vidje da je prelijepa. Zatim upita jednog doktora što joj je, upita drugog, upita trećega, upita sve i otkrije da ni jedan ne zna što joj je, da su isprobali sve što im je padalo na pamet i više nitko ne vjeruje da joj ima spasa. Beg je samo u čudu gledao kako tajanstveni stranac razgovara sa svakim doktorom na njegovom jeziku.

Napokon se Mali Otata okrenu begu i reče:

- Ja ću je izliječiti.

Beg podigne ruke nebesima i zakune se:

- Ako mi spasiš kćerku, dat ću ti pola svoga imanja i bogatstva.

- Ne, hvala. Nije potrebno - odgovori Mali Otata. - Pomogao bih i bogatom i sirotinji, a najveća mi je nagrada ako uspijem.

Pogledao je djevojku i vidio da joj se trbuh naduo kao kravi koja se najela djeteline. Naredi da donesu dvije najveće bačve, u jednu da uspu što mrzlije vode, a u drugu što vrelije. Naime, već je došao u dodir sa učenjem doktora Sebastiana Kneippa i njegovim liječenjem vodom i biljem. Ukućani se bez pogovora rastrčaše da ispune što je zatražio.

Kad su pored kreveta bile dvije velike bačve prepune vode, jedna s vodom s dna studenca, a druga vrela, u koju su ubacili i užareno kamenje, Mali Otata naredi:

- Skinite je!

Da je to rekao netko sitniji, beg bi ga na mjestu ubio. No Otata je zračio takvim autoritetom, a u pitanju su bili život ili smrt, da nitko nije ni zucnuo. Žene razodjenuše djevojku. Otata naredi da je spuste u bačvu s hladnom vodom. Kad su joj već usnice poplavile, naredi da je premjeste u onu s vrelom vodom, sve dok se nije sasvim zacrvenila. Tri puta je tako premjestiše.

Kad su je treći puta spustili u vrelu vodu, djevojka se dolje otvori i iz nje poteče crno. Iz nje je izlazilo i izlazilo sve dok sva voda u bačvi nije pocrnila. Izlazilo je govno, drek najobičniji, koji se danima nakupljao, a nije izlazio, te joj je i život ugrozio.

Kako je sve iz djevojke izašlo, ona otvori oči. Mali Otata na to posegne svojim rukama i izvadi je iz dreka, te je položi u čistu vodu i opere. Kako je ona otvorila oči, tako je vidjela da se nad nju nadnosi div u carskoj uniformi sa zlatnim gumbima i nježno je podiže čvrstim zagrljajem. Posljednje čega se sjećala bilo je da u mukama gubi svijest, a sada se našla gola i obuzeta blaženstvom olakšanja u zagrljaju nepoznatog muškarca koji su je brižno prao.

Mali Otata opere djevojku, podigne je iz vode, osovi na noge i zaogrne čaršavom, te je okrene begu:

- Evo, beže…

Beg je bio mudar i bistar čovjek i vidio je pogled kojim je njegova kćerka upijala svog spasitelja, a bio je oduševljen njime i onime što je napravio, te usklikne:

- Jest da li kaurin, ali vidim da nisi običan čovjek! Dugujem ti toliku zahvalnost koju nikada neću moći nadoknaditi! Evo, dajem ti ne samo pola svoga bogatstva, nego i kćerku za ženu! Ti si je spasio i ona svoj život duguje tebi!

No moja pradjed je već bio zaljubljen u moju prabaku, izjavio da mu nitko ništa ne duguje, te se zahvalio na ljubaznoj ponudi i otišao dalje svojim putem.






srijeda, 06.06.2007.

usputna zabilješka


UMIJEĆE PADANJA

Prvo što se učilo u tradicionalnim istočnjačkim borbenim disciplinama jest kako se pada, da se oboreni borac ne rastepe k'o zrela tikva, već da energiju i zamah pada iskoristi da se osovi na noge i razvali neprijatelja dok taj još likuje na uspjehu. Istovremeno su tipični ratnici zapadne civilizacije, vitezovi-oklopnici, polagali sve u divljačku snagu izravnog sraza, a onaj koji je bio oboren nije imao nikakva izgleda ni da se uspravi, a kamoli nastavi borbu.

U nastavku te zapadnjačke tradicije danas imamo nebrojene članke po novinama, televizijske emisije i filmove koji su prepuni priča o uspjesima i poučaka kako ostvariti ciljeve i prohtjeve, a istovremeno se izbjegavaju sve teme o neuspjesima, promašajima i padovima kao da su okužene. Pročitali ste nebrojene članke o jučer izabranim misicama i glumcima i političarima koji su preko noći postali poznati, kako se oblače, što jedu i kako provode vrijeme. Na koliko ste ih naišli o ocvalim misicama, zaboravljenim pjevačima, izguranim političarima ili sportašima koji su se izliječili od dugotrajnog alkoholizma, premda su neki tek u toj životnoj fazi dosegli zrelost i ostvarili zadovoljavajući život? Nema kod nas junaka neuspjeha, nema uzora i primjera ni pouka kako se ponašati kad život i poslovi loše krenu. Za nas je u negativnim trendovima sve loše, gubitnici se generalno otpisuju, obezvrjeđuju čak i u svojoj ljudskosti. Naša civilizacija je nepripremljena na loše vijesti, pa se tako i pojedinci koji je čine s njima slabo nose.

Lako je biti drčan kada sve ide od ruke, kada se nižu uspjesi ili se naprosto uživa u blagodatima. Ništa lakše no biti samozadovoljan kada ti tata kupi auto, od mame uzmeš koliko ti treba, stranka ti dodijeli beričetno mjesto, pajdaši udijele poduzeće i imanje, kad zasjedneš na vlast i svi ti se ulizuju. Ajde budi isti takav kada životni tokovi preokrenu smjer! Na muci se poznaju junaci. Ništa čudno da nam je javna scena prepuna osoba prepunih sebe, koje ne znaju što bi od bahatosti i obijesti dok se uspinju, a zatim se dreče kao prasad koju kolju tupim noževima kada im kola krenu nizbrdo. Kada su zadovoljni, busaju se u prsa da su sve sami postigli; kada gube, svi drugi su im krivi.

Za konačnu prosudbu o bilo kome trebalo bi pričekati da slupa auto, razboli se, ostane bez posla, padne u nemilost, potonu mu sve lađe… Kako se takve stvari, loše ili gore, svima neprestano događaju treba naučiti da se loša ocjena u školovanju ispravlja učenjem, da djevojka koja te je napustila ostavlja prostor poželjnijoj, proigrana ljubav treba podučiti da u narednoj vezi budeš bolji, gubitak posla je prilika za traženje drugoga… Mnogi od onih koji su po društvenim mjerilima potpuni gubitnici, pa ih se zaobilazi i prešućuje, zapravo žive sadržajnije i kvalitetnije od onih koji se ističu kao uzori.

Iskustvo uspjeha kod nas je kolektivno, iskustva u neuspjesima ostaju individualna. Uče nas za uspjeh, a ne pripremaju za neuspjehe. Ljudima nepripremljenim na neuspjehe promašaji često uzrokuju daleko neće štete nego što su neizbježne, a oporavci su duži i mukotrpniji nego što je nužno.







nedjelja, 03.06.2007.

mudrost antologijskih viceva: vrijednost susjedstva





Gradili kuće jedan pored drugoga neki sveučilišni profesor i neki Rom, sakupljač otpadnih sirovina i Bad Blue Boy koji se upravo vratio iz zatvora, a svi su ga zvali Cigo ili Ciganin. Ciganin je pomagao profesoru nositi cigle, miješati beton i slično, ali je cijelo vrijeme dobro gledao što profesor gradi i kako profesor napravi nešto tako odmah i Cigo to isto kod sebe. Na kraju ispadoše kuće jedna pored druge potpuno iste.

Kad su završili, sjedoše njih dvojica u hlad ispod drveta, otvoriše hladne pive i zadovoljno su promatrali svoje nove domove.

- Što misliš, Cigo … - zapita profesor - …Koliko nam vrijede kuće?

- Pa… - razmisli Cigo - … moja vrijedi dvostruko više od tvoje

- Kako? - zgrane se profesor. - Pa iste su! I na istoj lokaciji!

- Jesu - suglasi se Cigo. - Ali ako bih ja prodavao kuću, sigurno bi me pitali tko mi je prvi susjed, pa bih odgovorio "neki sveučilišni profesor!" A kada bi ti prodavao, na isto pitanje mogao bi odgovoriti samo "neki Ciganin, sakupljač otpadnih sirovina i Bad Blue Boy, koji se nedavno vratio iz zatvora…"



subota, 02.06.2007.

kućni Metuzalem





Riječ je o vrlo starom djedu, toliko starom da je možda čak i pradjed ili čak prapradjed. Već jedva vidi i ima sto bolesti, ali juri naokolo poput zvrka i vjerojatno će nas sve nadživjeti i pokopati.

Kadikad i zaboravimo koliko je zapravo star, ali često se dogodi nešto da nas na to podsjeti. Recimo, sakupimo se da gledamo prijenos utakmice na televiziji, donesemo tri gajbe piva, pripremimo artiljeriju i pirotehniku, a on uleti, sjedne na gajbu i hoće da zna: - Tko igra?

Kažemo mu: - Austrija i Madžarska!

Pita on: - A protiv koga?



petak, 01.06.2007.

doba izgleda

Svatko hoće imati svoju sliku. Naravno da svatko želi da na njoj što bolje izgleda. Žene naprave frizuru, muškarci se obriju, svatko obuće što bolju ili najomiljeniju odjeću. Svi se smješkaju u objektiv, umilno se drže, a u početku fotografije bili su spremni sjediti nepomično ukipljeni satima, sve samo da bi što bolje ispali.

Tako je i meni došlo vrijeme da ponovo dobijem svoju fotografiju. Čak sam i pubične dlačice podštucala, iako se na fotografiji neće vidjeti. No hvala Bogu da postoji Photoshop!

Izdužila sam vrat, smanjila uši, povećala oči, izravnala nos, napučila usne, pobijelila zube, nadopunila krnjke, uklonila prištiće, napela kožu, izgladila borice, poblajhala brčiće, dodala osunčani ten, smanjila podbradak, podignula grudi, uklonila mrlje s odjeće… Ispala sam odlično!

Sad imam fotografiju, to je moja dika, prikaz i dokaz mog lika, na kojoj sam neprepoznatljiva, totalno drugačija, ali - napokon - to sam prava ja! Sjedim, gledam i divim se - kako sam zgodna! Stavit ću je na "Iskricu", otisnuti na majicu, poslati majci neka vidi što je rodila, dati svom agentu za PR, iskoristiti za izborni plakat…







<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

eXTReMe Tracker