Marketing
važno je učestvovati
Red je zabilježiti: istinski prvak titogradske vojne oblasti u judu 1978. godine jest Adili Zuljčufli!
Komandant kasarne "Milovan Šarović" u Danilovgradu i oficir zadužen za sportske aktivnosti okupili sve vojnike i objavili:
- Održati će se sportsko prvenstvo titogradske vojne oblasti u Miločeru! I mi ćemo poslati svoje predstavnike. Sada ćemo odabrati tko će nas zastupati. Koga odaberemo, provesti će dva tjedna na sportskim igrama…
U, veselja! Dvije sedmice na obali mora, daleko od haubica koje treba vuči, ukopavati, čistiti, daleko od svega, možda bude i kupanja!
- Tko je za nogomet?
Tko nije?! Sve ruke sunu u zrak. Oficir zabilježi najbližu jedanaestoricu i tri za rezervu.
- Tko je za košarku?
Pola vojnika se odmah javi. Oficir zabilježi prve koji su mu zapeli za oko, a da su bili viši od metar i osamdeset. I tako s većinom sportskih disciplina nije bilo problema, sve dok ne dođoše na red one nezgodnije.
- Tko je za boks?
Boks, nezgodna stvar. Svima je bilo jasno da u drugim kasarnama ima pravih sportaša, onih koji su već u civilstvu trenirali, igrali i nastupali. Dakle, druge kasarne će poslati prave boksače, a ti tuku li tuku. Od sto glasa - glasa čuti nije.
- Hajde, tko je za boks?
Nitko.
Na to se neko spadalo sjedi da ima i onih koji nisu prisutni: onih koji su na straži, onih na odsustvu, onih u stacionaru i slično, te poviče:
- Serebezovski!
Oficir sumnjičavo zaškilji:
- Gdje je taj Serbezovski, da ga vidimo?
- Na straži! - odmah shvate i ostala spadala. - Nema problema. Odlično boksa!
- Jeste sigurni? - pita oficir.
- Sigurni!!! - zagrme svi u glas i smijulje se.
- Dobro, kad je tako - reče oficir i zapiše "Serbezovski".
- Tko je za plivanje?
Na vojnom takmičenju plivalo se u uniformi, sa čizmama, sa šljemom na glavi i puškom preko ramena. Svi se odmah stanu drečati:
- Šećerko! Šećerko! Šećerko!
- Jel' Šećerko zna plivati?
- Odlično pliva! - klibere se spadala. - Kao riba! Ima plivaće kožice!
Dobro, oficir zapiše "Šećerković".
- Tko je za judo?
Spadala iz prvih pet redova su već iscrpli sve koji nisu bili prisutni, nasta kraća pomutnja, ali se netko sjeti:
- Zuljčufli!
Ostali prihvate:
- Zuljčufli! Zuljčufli! Zuljčufli!
I tako je ekipa kasarne "Milan Šarović" otišla na vojne sportske igre u Miločer. Nogometaši su gubili utakmicu za utakmicom, košarkaši su gubili susret za susretom, Sebezovski je hrabro izišao u ring u gaćicama i s boksačkim rukavicama, a neki sportaš koji je odsluživao vojni rok složi ga u trećoj sekundi prvim udarcem tako da se više nije digao, iznijeli ga i ispao je iz svih daljnjih natjecanja. Još dvije sedmice bio je potpuno slobodan i od jutra do navečer provodio na plaži i kupao se. Šećerko je hrabro skočio u punoj opremi i odmah potonuo pravo na dno, da su ga čakljama izvlačili. No sasvim je drugi slučaj bio s Adilijem.
Adili Zuljučufli bio je oniži, ali temeljito nabijen, ne viši od metar i šezdeset, ali kao od stijene odvaljen. Od preširoke uniforme nije se vidjelo da su mu mišice na rukama jače od mišica na butinama, a šija kao u bika. Iako mlad proveo je pet godina u Čehoslovačkoj, od čega tri u zatvoru. Smiren momak, hladan kao led, sa sitnim bistrim očicama.
Obuku mu bijeli judo-kimono i izvedu ga na strunjače. On se pokloni onako istočnjački, kako su ga nabrzinu naučili. Ispred njega neki trenirani judaš, počne skakutati i mahati rukama. Adili mu priđe u tri koraka, zgrabi ga jednom rukom za vrat, a drugom za pojas, munjevitim trzajem podigne ga iznad glave i tresne o pod. I gotovo.
Druga borba: Adili zgrabi protivnika, podigne ga iznad glave i raspljeska po podu. Dum! Nitko se nije ni stigao snaći, a već gotovo. I tako pet puta na dan, Adili je nezadrživo grabio prema finalu. Ako se neki protivnik i pokušavao podići, sam ga je ponovo digao, ponovo iznad glave, pa tresnuo s njim izvan ringa o tvrdi parket.
Suci su bili konsternirani. Svima je bilo jasno da Adili pojma nema o judu, a za kimono je mislio da je slastičarska odora, ali nitko nije znao kako bi ga zaustavili. Napokon su svi odustali od smišljanja što će, već su položili sve nade u Bila Krakatila, službenog državnog sportskog šampiona, grmalja od oko dva metra, koji je također nezadrživo napredovao prema finalu, da će osvjetlati obraz judu.
U završnoj borbi nađoše se Adili Zuljčufli i Bil Krakatil. Bil Krakatil je izišao ogroman, oko četiri puta veći od Adilija, omotan sa sedam crnih pojasa. Adili ga je odmjerio bez imalo uzbuđenja. Dvorana je bila prepuna Albanaca među kojima se pročulo kako Adili sve uklanja s puta, te su počeli pratiti njegove nastupe i oduševljeno skandirali njegovo ime.
Bil Krakatil ispruži ruke i zgrabi Adilija za ramena. Adili podigne lijevu, ali nije mogao dosegnuti protivnikov vrat, već ga zgrabi za kimono na prsima, drugom rukom ga zgrabi za hlače, munjevitim trzajem podigne ga iznad glave kao perce, Bil Krakatil se djelić sekunde koprcao rukama i nogama u zraku i vrištao, a zatim ga Adili svom snagom tresne o pod da je zašutio, a cijela se dvorana zatresla.
Pobjeda!
Izbezumljeni suci se povukoše vijećati. Nisu mogli dozvoliti da prvak vojne oblasti u judu postane netko tko tako očito pojma nema o tom sportu, niti ga zanima, pa da još na osnovu toga nakon vojske nastavi sportsku karijeru i tko će ga zaustaviti? Vjerojatno se jednom dijelu sudaca nije svidjela ni pomisao da Albanac postane vojni prvak u bilo čemu. Napokon izađoše s odlukom - Adili je diskvalificiran.
Navodno je desnom rukom zgrabio Bila Kraktila za jaja i podigao ga držeći ga za kesicu s testisima, što je nedozvoljeni zahvat, iako su se svi koji su gledali borbu kasnije kleli da to nije istina.
Adili je smireno dočekao sudački pravorijek. Nije se bunio. Istinskom šampionu je svejedno što drugi o njemu misle. On je svjestan svoje vrijednosti. Nitko ga ne treba proglašavati pobjednikom da bi znao da je najbolji.
Kada sam god u posljednjih četvrt stoljeća slušao vijesti s Kosova zapitao bih se što je s Adilijem. I što je s Mazlamom Džambazijem koji je od prvog do posljednjeg dana priznavao da zna francuski, njemački, talijanski, turski i albanski, ali na srpskom zna reći samo "Ne razumem!", te tvrdoglavo nije reagirao na išta rečeno dok mu njegovi sunarodnjaci to nisu preveli. Bili su to sjajni dečki i iskreno mi je žao zbog svega što ih je snašlo i nadam se da će što prije ondje dolje, kod njih, sve biti u redu.
Post je objavljen 09.06.2007. u 20:07 sati.