Neke se promjene događaju neprimjetno, iz dana u dan u tako malim pomacima da izgleda kao da se ništa ne zbiva. Tek kada pogledamo unatrag, dvadeset, trideset, četrdeset, pa i više godina, vidimo što se i koliko promijenilo.
Recimo, svojevremeno mi je na početku Bogovićeve stanovao otac, a pri kraju prijatelj Dean. Iza ugla, u Gajevoj, stanovali su Gordana i Braco Grbić. Majka mi je imala stan na početku Jurišićeve, a pradjeda na uglu Petrinjske i Ambruševe. Dugogodišnja djevojka stanovala mi je u Preradovićevoj. Oprilike od Džamije do Britanskog trga na svakih stotinjak metara stanovao je netko kome sam mogao nenajavljen banuti u svako doba.
U to vrijeme, otprilike do kraja sedamdesetih godina, ako bih u gradu zatrebao otići na zahod, popiti čašu vode, prišiti otpali gumb, telefonirati, naprosto sjesti i odmoriti se ili čak prileći na sat-dva, nije bilo problema. Mogao sam birati kome ću upasti, a ako tog slučajno nije bilo kući, prvi sljedeći nije bio daleko.
Onda su se ljudi počeli odseljavati iz centra grada, neki su i poumirali, i danas na tom istom području, ako želim predahnuti, moram sjesti u kafić. Želim li popiti kavu, moram platiti.
Time dolazimo i do druge promjene. Nekoć se moglo izaći u grad bez dinara. Uobičajeni izlazak se sastojao od okupljanja i sjedenja oko Zdenca života, (besplatno,) a zatim seljenja od kuće do kuće. Jedino je za kina i diskoklubove oduvijek trebalo platiti ulaznicu.
Danas ni ja više ne stanujem u centru grada. Da bih došao do njega trebam potrošiti ne znam koliko benzina, a sat parkiranja košta dvanaest kuna. Ako sretnem nekoga, a uvijek sretnem, sjednemo u kafić. Ako povedem sinka-mandarinka, on poželi sladoled ili nešto slično. Sam odlazak do Cvjetnog trga, da se ništa ne kupi, košta barem sto kuna!
Sinku-mandarinku to je sasvim normalno. Ne zna za drugačije. Ali ja sanjam grad čijim će se ulicama moći prolaziti i boraviti na njegovim trgovima, a da se ništa ne plaća.