Marketing
promjenjivi duh masovnih medija
Jučer nisam ništa zapisao jer sam o nečemu razmišljao, a nisam ništa smislio. Danas sam to odlučio zapisati, da ne zaboravim makar ono što me okupiralo, pa ću možda kad-tad smisliti kako to protumačiti.
Dakle, za razliku od današnjice kada godišnje nikne jedna ili više televizijskih postaja, sjećam se vremena kada ne samo da nije bilo televizije, nego nije postojala više od jedne radio-postaje u Hrvatskoj. "Ovdje Radio Zagreb…"
Sjećam se glazbe na tom radiju. Bile su emisije klasične, narodne i zabavne glazbe, a za državne praznike emitirale su se i revolucionarne pjesme. Većina ljudi je jedva čekala glazbene emisije "po željama slušatelja" - u podne "Po vašim željama". I koliko god sam svojevremeno jedva čekao da završe emisije klasične i narodne glazbe, danas mi je vrlo drago što sam na taj način otkrio kako ima kvalitetnih ostvarenja među njima.
Ljudi koji su onda uređivali jedini radio-program trudili su se da u njemu ima svega i nastojali su da sve što emitiraju bude dobro. Jedino čega uopće nije bilo, bile su (to jest - nisu bile) reklame. S današnjeg stanovišta je čudno kako su posvećivali jednaku pažnju onome što je više ljudi više voljelo kao i onome što je htjela manjina slušatelja, ma koliko to iritiralo i odbijalo većinu. Pri tome se ne može reći da im nije bilo stalo do slušanosti. Svako malo su smišljali nekakve emisije koje su postajale vrlo popularne, a njih su puštali u najslušanijim terminima. Ne može se reći ni da su uživali u monopolskom položaju jedinog radija, jer je ipak svatko mogao okrenuti Radio Sarajevo, Radio Novi Sad, BBC na našem jeziku ili "Glas Amerike": "…govori Grga Zlatoper…"
Sjećam se i kada je krenuo Radio Sljeme, pa je na njemu bilo više opereta u odnosu na opere, više šaljivih i veselih narodnih pjesama u odnosu na tugaljive, više popularnih šlagera nego evergreena… No i radio Sljeme se trudio kao i Radio Zagreb da na njemu bude svega, kao da su i jedni i drugi mislili da su jedina stanica na svijetu pa moraju sve zadovoljiti i odraziti sliku svijeta u potpunosti. Varijanta da neka stanica svira samo jednu vrstu glazbe, te ništa drugo osim glazbe, bila je nezamisliva.
Urednici prije pola stoljeća nisu prvenstveno procjenjivali što bi slušatelji najradije htjeli, nego su prosuđivali što bi ljudima bilo najkorisnije, a konačni izbor je obično bio kompromis koji je zadovoljavao oba zahtjeva. Očituje se u tome paternalistički stav. Urednici su se ponašali kao da je slušateljstvo masa koju treba prosvijetliti, podučiti, povesti, ali su to radili s poštovanjem, ne podvaljujući smeće, pa su faktički doprinosili izgrađivanju ukusa i širenju opće kulture.
Danas su TV stanice okrenute prvenstveno pridobivanju gledatelja, a i radio slijedi mlađu, ali prodorniju sestru, pa će podmetnuti svakovrsno smeće i maligne ispraznosti faktički podcjenjujući one kojima se obraćaju i zaglupljujući ih, stvarajući publiku jednodimenzionalnog ukusa.
Je li taj paternalistički stav zapravo bio elitizam u odnosu na današnji populizam? Jedna od samopreuzetih zadaća tadašnjeg radija bila je da narod treba prosvijetliti, ali je pri tome postojala svijest da dio slušateljstva zna dobro, ako ne i bolje, pa se ne smije izvrgnuti njihovim zamjerkama; sve zadovoljiti, iako svakoga na drugi način. Time bi se to moglo gledati kao demokratski elitizam: postoji elita, ali se širi; elita jest u manjini, ali je cilj da postane većina. Po tome elitizam nije u tome što je elitna grupacija manjinska, nego što zadovoljava objektivne kriterije kvalitete.
Ne mogu reći što je bolje. Naprosto su i ondašnji radio i današnji mediji prilagođeni svom vremenu. Kasnije nadolazak prijenos slike i tona na daljinu nedvojbeno je sam za sebe velika stvar. Jedino što mi je žao što se duh koji je vladao na ondašnjem radiju rasplinuo na današnjoj televiziji.
Post je objavljen 15.06.2007. u 11:36 sati.