Dok nam ovih dana pražnju opravdano privlači Webb teleskop (koji se, usput rečeno, upravo do kraja rastvorio
danas, dakle, sad ga čekaju još dva tjedna puta i manje korekcije putanje i može početi polugodišnje hlađenje,
testiranje i kalibriranje uređaja), mogla nam je promaknuti zanimljiva činjenica da je naš čovjek pred nekoliko
dana, početkom ove godine, postao direktor gradnje Rubin opservatorije, jedne od značajnijih novih opservatorija
upravo dovršavanih na Zemlji.
Željko Ivezić koji je nakon zagrebačke Fizike (i Strojarstva!, probajte to sami ak ste frajeri!) nastavio karijeru na
sveučilištu Kentucky i kasnije Princetonu i Sveučilištu Washington u Seattleu, je dobro poznat astronomskoj
zajednici kao voditelj SDSS (Sloan Digital Sky Survey), jednog od najuspješnijih projekata praćenja neba,
gdje su 2.5 metarskim teleskopom na Apache Point opservatoriji u Novom Meksiku u USA snimali nebo i
bilježili spektre zvijezda. Takvi podaci su nezamjenjivi za referentnu upotrebu-naime, kad se usporede takvi
podaci u različitim vremenima, može se naći nove objekte ili promjene u starim. Također, kad se drugim
instrumentima nađe neki objekt, onda možemo pomoću takve slike provjeriti je li taj objekt već bio prisutan
prije, i kakvi su mu bili parametri. Ivezić je jedna od ključnih osoba LSST (Legacy survey of Space and Time),
projekta mapiranja svemira koji je od neprocjenjive važnosti za naše razumijevanje svemira, jer nam pruža
najbolju cjelokupnu sliku svemira viđenog suvremenom tehnikom.
Logično je čovjeka kao Ivezić, s takvim iskustvom, postaviti za direktora nečeg kao Vera C. Rubin opservatorije,
8.4m teleskopa u Čileu, kojem će namjena biti slična onoj SDSS, ali za južniji dio neba. Zadatak mu je, kao i SDSS,
dati 3D sliku svemira-čime u biti dobivamo i četvero-dimenzionalnu, tj. onu koja uključuje i vrijeme. Tako uz informacije
o pojedinim objektima dobivamo i informacije o širenju Svemira.
Da bi se moglo snimiti cijelo nebo u što kraćem vremenu ali ne gubeći na preciznosti-Rubin opservatorija će to
izvesti svake 3 noći!-potrebna su specijalna širokokutna zrcala i velike kamere. Ta opservatorija pomiče granice
daleko prema naprijed u tom smislu-ali najveći izazov zapravo predstavlja količina podataka koju će sakupiti i njihova
dostupnost-kako riješiti veze i memoriju kad imate 20 TB (terabajta, 2000 GB) podataka nakon svake noći i to mora, da
bi opservatorija imala smisla, biti stalno dostupno svima? Tu je zapravo softver jedna od važnijih komponenti, potrebna
su bila mnoga originalna rješenja.
Ivezić je bio jedan od inicijatora i od početka je uključen u taj projekt, čime će nesumnjivo ostati utkan u astronomiju XXI
stoljeća kao jedan od bitnih istraživača za ovaj korak naprijed u našem razumijevanju Svemira.
Mala ilustracija zašto nam trebaju skupe i velike opservatorije ako želimo nešto novog doznati o svemiru: moje slikice
od jučer, 11.4cm reflektor i kamera telefona iPhone7.
Prvo sam skoknuo do Mjeseca:
Pa do Jupitera:
Uočite da je u sliku upala neka agresivna zvijezdica, koja je pokušala iskoristiti priliku dok je Io Iza Jupitera! Više
se nije sigurno niti sakriti iza vlastite planete, već ti neke starlete pokušavaju ukrasti položaj!
Dalje sam skoknuo na 10 svjetlosnih godina, do Siriusa :
Ovu sliku pokazujem da vidite kako povećanje za snimanje zvijezda ne znači mnogo.
Na kraju sam otišao mnogo dalje, na oko 1350 svjetlosnih godina od nas, do Orionove maglice (M42), najbližeg
nam rodilišta zvijezda:
Četiri zvijezdice su Orionov Trapez, otvoreno jato zvijezda u centru maglice-tri od njih je još 1617 vidio i opisao Galilei,
ali nije uočio, ili smatrao zanimljivom, samu maglicu. Te vruće, masivne zvijezde, su smještene unutar kruga radijusa 1.5
svjetlosnih godina. Kao što vidite, ova najveća i najveličanstvenija maglica na nebu, u kojoj se rađaju zvijezde, je za
moju tehniku na nivou par desetaka eur stvarno ostala samo maglovita koprena, par milijardi dolara više bi dodalo boje i
mnogo, mnogo više detalja-i podataka.
|