Mnogo puta mi je već u oči upalo kako je razmišljanje vrlo skupa stvar.
U Aziji, gdje trenutno bivam, to je često "mission impossible", vjerojatno
potencirana njihovom tisućljetnom tradicijom učenja na pamet. Uvijek bi
trebalo otići pripaliti debelu svijeću u obližnju crkvu za sve mučenike
spaljene na lomači tokom Renesanse-koja se, na žalost, ticala samo Zapadne
civilizacije. Spasila nas je od produženja metode učenja latinskog napamet
u ostale grane Akademije koje su se kasnije razvijale.
Često sam kod studenata (i njihovih mentora), uredskog i uslužnog osoblja
u Aziji uočio kako nema mnogo smisla predstavljati cjelokupnu sliku-mnogo
svrsishodnije je razbiti ju u puzzle i slagati mukotrpno u cjelinu kroz
tekst ili tokom kratkih epizoda interakcije tipa pitanje-odgovor u razgovoru.
Nama se to čini neprikladnim, čak uvredljivim, a njima je to normalno. Možda
je stvar i u jeziku: kineska rečenica je vrlo kontekstualna-tj. značenje
je određeno kontekstom-nepotrebno i nepoželjno je stvarati zapletene
konstrukcije, i tako ih je nemoguće raspetljati bez dodatnih objašnjenja
točku po točku. Mnogo smislenije je od početka do kraja iznositi argumente
dio po dio.
Što prije čovjek to shvati i primijeni, to manje frustracija ga čeka u
svakodnevnom radu i bivanju u Aziji. Na žalost, čini mi se da strijela
razvoja (ili degradacije?) ide u suprotnom smjeru, i da sve više Zapad
apsorbira istočne metode, čak i tamo gdje su one arhaične. To je, čini,
se paradoksalno, posljedica ne samo ljudskog komoditeta, nego i sveopće
dostupnosti informacija: više ne treba biti općenito dobro obrazovan da bi
se moglo izvršiti neki komadić zadatka, dovoljno je znati koristiti alate za
to i znati naći informacije. To je ono što nam planeri obrazovanja pokušavaju
prodati na mala vrata: glupu, ali efikasnu populaciju je lakše kontrolirati.
Imam sreću da sam u kontaktu uglavnom sa dijelom populacije koja je
visoko i dobro školovana. Ne samo u smislu da su završili neku tamo školu ili
sveučilište, nego su često bili najbolji na svojim početnim školama i dalje
školovani na prestižnim ustanovama tipa Harvard, Stanford, Pekinško
Sveučilište ili Sveučilište u Kyotu ili Ecole Politechnique u Francuskoj.
U razgovoru s takvima ja sam taj koji mora pošteno napregnuti svoje ne baš
genijalne moždane vijuge. Ali njihova veća sposobnost manipuliranja podacima
ne znači, često, i jednako uspješno kreativno razmišljanje.
U Aziji ono je često potpuno ili djelomično ubijeno u korijenu načinom
obrazovanja, učenjem na pamet, pa opet prilikom diskusije treba biti na
oprezu, ako se želi polučiti rezultate a ne samo beskorisno mahati jezikom
i rukama.
Da ovaj post ne bude samo mahanje prstima, unijet ću malo slikica iz
okoline. Proljeće je došlo i ispred naše zgrade:
I iza, sad će Godzilla:
U gradu raste neko drugo "drveće", neće njih tamo neki Kyoto ili Pariz:
|