Tko me čita zna da rado pratim pisanje Milana Jovanovića,
srpskog pisca koji živi u Minhenu. Još svjež uradak iz 2017,
"Knjiga pravila", se odmakao od njegove uobičajene crkvene teme, ali ne
predaleko: pozabavio se izmišljenom Minojskom grupacijom, koja od davnih
vremena održava tradiciju žrtvovanja "božjeg sina" u svakih 8 generacija.
Priča je smještena u današnjicu, a glavni junak se u njoj nalazi neželjeno.
Nakon smrti roditelja u nesreći dok je bio dječak, živi čudan život, kao
dirigiran daljinskim upravljačem. Kao pravnik, brine za ured koji u Veneciji
drži ugledna tvrtka iz Amerike, kao svoju vezu na Evropu. Doznaje da ga je
ujak, koji mu je postao staratelj, zapravo vodio opasnim rubom provalije, s
čije jedne strane je bila opasnost za njega kao "božjeg sina", a s druge
strmina bijega od fanatične grupacije. Sve djeluje kao ružan san, i u
vlastitom životu se koprca kao riba u kadi.
Neću prepričavati priču, jer je u pitanju tipično Jovanovićevski povijesni
krimić. Pisac je ostao vjeran svom šturom formatu, bez probe da tekst učini
primamljivijim-po mome, u Jovanovićevom stilu ima nešto bazično
srednjovjekovnog, što dodaje autentičnost njegovom pisanju.
Na momente mi se činilo da je mogao razvinuti tekst više, ali se
ograničio na to da, na staromodan način, dugim objašnjenjem raspetlja neki
čvor fabule. To također dodaje "srednjovjekovnosti" priče, ali joj oduzima
ponešto od uvjerljivosti.
Sviđa mi se kako je zaključio roman, potpuno neočekivnao i brzo, kao u nekom
filmu o Jamesu Bondu.
Preporučam, dobro štivo, a dobro i za vježbu ćirilice, usprkos i unatoč-po
mome vrijedi održavati ono što smo nekad naučili, kad smo već naučili.
Zahvaljujući tom znanju mogu bez većih problema čitati i na ruskom ili
ukrajinskom, a nikad ih nisam učio. Naravno, to su danas potpuno nepotrebne
vještine ne samo u Hrvatskoj, gdje se više broji tko je sposobniji nakrasti
se tuđeg ili "sveopćeg" dobra ili se društveno izdići, sve uz blagoslov neke
političke partije ili crkvene ili crvene klike ili moćnih tipova iz crnih
limuzina, koji u talijanskim cipelama gaze sve naokolo. Ali ja volim te
vježbe iz više uzaludnosti, pa dakle, tko voli nek izvoli.
|