|
astrosailor
utorak, 25.08.2015.
Prastarim putanjama
Uvijek volim doći doma, podaleko od Grada i svih drugih gradova, odmoriti sve starije kosti, napojiti uho i srce šumom vjetra i mora, oko slapovima boja i omirisati davne pašnjake i staze kojima se može hodati slijedeći mirise.
Putanja nas je ove godine vodila preko Ljubljane, jer je let direktno do Lijepe Njihove preskup za nas zvjezdane pregaoce: koštao je tri puta više nego do Ljubljane. A i jednostavnije i brže (i jeftinije) je doći do Kvarnera javnim prijevozom iz Ljubljane nego iz Zagreba!-toliko o svim "uspjesima" naših vlada u Zagrebu u odnosu prema Primorju. U oba smjera sam put do Pariza obavio preko Dežele. Daje za misliti, kad se razmišlja ekonomsko-politički, ali mene je radije podsjetilo na neka davnija vremena kad sam to redovno radio jer sam silazio s gušteva u Alpama na morske gušteve.
Dakle, htjeli-ne htjeli, dobili smo priliku obnoviti i pogled na Tromostovje, ulice Ljubljane i totalnu vukoj...ovaj, slikovite ruralne predjele na putu od Brnika do grada. Vožnja do aerodroma u Parizu i onda od Brnika do Ljubljane je trajala više nego duplo dulje od samog leta.
Bus do Rijeke vozi dva i pol sata (ove godine je riječki Autotrans uveo nekoliko linija tokom dana kroz sezonu, pohvalno) i sasvim je ugodno rješenje-posebno kad se noć provede u ugodnom društvu kod vrlo prijateljski nastrojenih domorodaca, uz ćakulu i piće. Nima Splita do Splita, a ja bi reko ni Rijeke do Rijeke.
Ujutro je slijedilo par sati vožnje do otoka uz uobičajeno prelijepe poglede. Gdje ćeš ljepše!
Pogled na kopno kad se trajekt odvaja od njega u Prizni:
Ovoliko dijeli naš otok od kopna:
Malo u kilometrima, ali svjetlosne godine prostorno-vremenski.
Doma nas čeka mačji svijet, zaljubljeni par:
,
Čeka nas i kamen i svi njegovi gušti; sunce i plaže sa obje strane otoka.
Naše klape i kanconijeri često pjevaju: "kuća je napuštena, maslina je neobrana, staza je zaresla". Sa ponosom velim: Kod nas doma je drugačije. Kuća je dobila novi krov koji bi, s obzirom na porijeklo novca kojim je kupljen morao biti u trikolori islikanoj zvijezdama. Mlada maslina raste u vrtalu zahvaljujući porodičnoj slozi,
a staza je ove godine bila čišća nego ikada, što zahvaljujući suši, što marljivom pastiru, što meni što sam u zimi bio na njoj i posjekao trnje.
Sa sinom nismo ljenčarili nego smo se prihvatili posla i pri prvom ovoljetnom prolasku, i posjekli što je svježeg trnja izraslo, da se da proći i u sandalama, a ne samo u gojzericama.
Naši pradidi su to izgradili, mi možemo barem održavati. Ne prolazi nas mnogo tom stazom, ali nama koji prolazimo je izuzetno draga, puna prelijepih pogleda i mirisa. Nema joj ravne na svitu i okolici!
Od dragog rođaka se dobije i domaćeg sira... ovaki nema ni Gligora, a i po Galaksiji bi se morali pošteno najurcati da nađete neki sličnoga okusa:
Što rekoh, lipo je doći doma.
|
petak, 07.08.2015.
Staklena mastionica
Milan Jovanović: "Staklena mastionica"
Još jedna knjiga mog omiljenog pisca, od onih koji još nisu samo u antologijama, nego su tu, aktivni, pišu, uče.
Uvijek sam držao da je pisanje i čitanje knjiga jedan od osnovnih načina diskursa među ljudima. To je način da pričamo s ljudima koji su živjeli prije nas i zbog nečeg njihovo pisanje rezonira s našim mislima, ali i da pričamo s ljudima koji žive u istom vremenu s nama ali s kojima nemamo dodirnih točaka u prostoru i vremenu, koje bi nas dovele u priliku da popričamo u kavani ili prilikom šetnje po parku ili obali rijeke ili mora.
Kao što sam već opisao u svojim postovima, Milan Jovanović je jedan od takvih pisaca, netko s kim mislim da bih imao o čemu popričati ili odšutjeti u šetnji ili uz (podužu) kavu.
U njegovim knjigama uglavnom je povijesna priča ispričana kroz neku kriminalnu fabulu, tako da ju se učini življom i zanimljivijom. Ova knjiga ne slijedi taj obrazac-po tome je dvojac sa jednim od njegovih prethodnih djela, "Ljetovanje u primorju".
Fabula nije jednostavna, i prepričavanje ne bi dalo previše, uostalom, nije mi cilj prepričati djelo, nego istaći njegove kvalitete.
Iseljenik iz Srbije, koji radi kao profesor na sveučilištu u Belgiji, slučajno biva upleten u vrlo zamršenu priču koja uključuje ilegalno kloniranje provođeno od vremena kad je to bila još nova mogućnost u znanosti, nerazjašnjene pojave koje zadiru u parapsihološke, i par vrlo umješno izvedenih ubojstava. Sve to Jovanović priča na sebi svojstven, ponešto opor način. Ne povodi se ukusima razmažene publike, nego ostaje vjeran sebi svojstvenom, ponešto filozofskom tonu čovjeka koji razmišlja o svijetu oko sebe, iako je u svakodnevici nabacivan u njemu kao orahova ljuska na širokom oceanu pa mu to razmišljanje nije od baš velike koristi.
Napisao sam kako je riječ o piscu koji uči: vidljivo je kako je, u usporedbi sa šturim "Monahom", svojim prvim djelom, gdje je majstorski operirao iskazima aktera i promatrača da sagradi priču, napredovao u pogledu na svijet. Ako se to može nazvati napretkom, jer Jovanović se globalizirao, njegova umjetnička glina je počela odražavati svijet širi od samostanskih zidina i umova poštenih, smjernih monaha ili "otkačenih" vračara
i ratnika za višu pravdu koji žive u tonu "Bože pravde".
Bit će zanimljivo vidjeti kuda će ga taj napredak odvesti... hoće li se snaći u njemu, ili će se uskoro, ranjen nekom od imanentno neljudskih osobina koje taj napredak krije u sebi, vratiti u svijet monaha i lažnih i pravih svetih žena i muškaraca, da liže rane koje će, nesumnjivo, zaraditi. On je, po meni, ipak po naravi gost iz nekog drugog vremena, netko za kog bi najprirodnije bilo da piše mastilom i kune se u mastionocu i pero kojim piše, a ne da tjera elektrone u jurnjavu od servera do servera.
Opet, vjerujem u njegovu sposobnost i integralnost, da preživi u svom bitku, da ne podlegne onom u današnjem svijetu što je pogubno za sve osim za stvarno velike duhove: jeftinoći emocija, znanja i iskustava. Moglo bi se učiniti da smo svi mi, putnici kroz Galaksiju, kao i putnici od kuće do posla, u istom položaju, ali to nije istina. Ljudi kao Jovanović imaju što za reći-ili prešutiti-u šetnji parkom ili obalom, i kad naoštre svoje pero i umaču ga u mastionicu, ono što njime napišu je mnogo vrijednije od papira na kome je napisano, ma bio on i inkrustiran dijamantima.
Preporučam ovo djelce kao vrlo zanimljivu stanicu na putu kojim se kreće ovaj autor.
|
|
|