Pregled posta

Prastarim putanjama

Uvijek volim doći doma, podaleko od Grada i svih drugih gradova, odmoriti sve starije kosti, napojiti uho i srce šumom vjetra i mora, oko slapovima boja i omirisati davne pašnjake i staze kojima se može hodati slijedeći mirise.

Putanja nas je ove godine vodila preko Ljubljane, jer je let direktno do Lijepe Njihove preskup za nas zvjezdane pregaoce: koštao je tri puta više nego do Ljubljane. A i jednostavnije i brže (i jeftinije) je doći do Kvarnera javnim prijevozom iz Ljubljane nego iz Zagreba!-toliko o svim "uspjesima" naših vlada u Zagrebu u odnosu prema Primorju. U oba smjera sam put do Pariza obavio preko Dežele. Daje za misliti, kad se razmišlja ekonomsko-politički, ali mene je radije podsjetilo na neka davnija vremena kad sam to redovno radio jer sam silazio s gušteva u Alpama na morske gušteve.

Dakle, htjeli-ne htjeli, dobili smo priliku obnoviti i pogled na Tromostovje, ulice Ljubljane i totalnu vukoj...ovaj, slikovite ruralne predjele na putu od Brnika do grada. Vožnja do aerodroma u Parizu i onda od Brnika do Ljubljane je trajala više nego duplo dulje od samog leta.

Bus do Rijeke vozi dva i pol sata (ove godine je riječki Autotrans uveo nekoliko linija tokom dana kroz sezonu, pohvalno) i sasvim je ugodno rješenje-posebno kad se noć provede u ugodnom društvu kod vrlo prijateljski nastrojenih domorodaca, uz ćakulu i piće. Nima Splita do Splita, a ja bi reko ni Rijeke do Rijeke.

Ujutro je slijedilo par sati vožnje do otoka uz uobičajeno prelijepe poglede. Gdje ćeš ljepše!

Pogled na kopno kad se trajekt odvaja od njega u Prizni:

Ovoliko dijeli naš otok od kopna:

Malo u kilometrima, ali svjetlosne godine prostorno-vremenski.

Doma nas čeka mačji svijet, zaljubljeni par:

,
Čeka nas i kamen i svi njegovi gušti; sunce i plaže sa obje strane otoka.

Naše klape i kanconijeri često pjevaju: "kuća je napuštena, maslina je neobrana, staza je zaresla". Sa ponosom velim: Kod nas doma je drugačije. Kuća je dobila novi krov koji bi, s obzirom na porijeklo novca kojim je kupljen morao biti u trikolori islikanoj zvijezdama. Mlada maslina raste u vrtalu zahvaljujući porodičnoj slozi,

a staza je ove godine bila čišća nego ikada, što zahvaljujući suši, što marljivom pastiru, što meni što sam u zimi bio na njoj i posjekao trnje.

Sa sinom nismo ljenčarili nego smo se prihvatili posla i pri prvom ovoljetnom prolasku, i posjekli što je svježeg trnja izraslo, da se da proći i u sandalama, a ne samo u gojzericama.

Naši pradidi su to izgradili, mi možemo barem održavati. Ne prolazi nas mnogo tom stazom, ali nama koji prolazimo je izuzetno draga, puna prelijepih pogleda i mirisa. Nema joj ravne na svitu i okolici!

Od dragog rođaka se dobije i domaćeg sira... ovaki nema ni Gligora, a i po Galaksiji bi se morali pošteno najurcati da nađete neki sličnoga okusa:

Što rekoh, lipo je doći doma.


Post je objavljen 25.08.2015. u 00:06 sati.