astrosailor

četvrtak, 20.12.2012.

Krupp hrup hrup

- 17:27 - Komentari (3) - Isprintaj - #

utorak, 18.12.2012.

Idila

- 04:04 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 08.12.2012.

Kina nekad i danas: Amoy

Plovidba astro-morem me dovela od "iza Kine", u Kinu. Preletio sam Tajvanski Prolaz (koji je oko širine Jadrana) i doletio do XiaMena, grada kojeg na Zapadu znamo kao Amoy. Već sam bio ovdje pred par godina, ali tada sam došao stvarnim morem, s obližnjeg tajvanskog otoka KinMen, i posjetio sam samo GulangYu, otočić ispred grada. Grad XiaMen je isto na otoku, ali spojenom 5 kilometarskim nasipom i mostovima, sa gradom. U mom primjerku Lonely Planet (2008) piše da ima oko pola milion stanovnika, ali podaci o kineskim gradovima brzo postaju neaktualni, pa pogled u Wikipediju veli da sada, 5 godina kasnije, ima oko 3.6 mln. Često se pitam, u čemu je štos, zašto podaci o kineskim gradovima tako brzo zastarijevaju, a npr. za hrvatske gradove brojke su ili iste, ili opadaju. Je li bolje živjeti u Kini? Sumnjam. Svaka posjeta ovdje kao da me baca 30-ak godina unatrag, u Jugoslaviju, ali mnogo prljaviju i nesređeniju, s populacijom koja tek mora naučiti ne vikati u telefon, ne gurati se preko reda i ponešto urednije se oblačiti. Iako, zanimljivo, napreduju: očito je na snazi neka zabrana pušenja, jer dok ovo pišem, nakon 2 dana ovdje, nisam još bio izložen dimljenju u lice od strane nekog pušača koji ne shvaća da ja ne želim uživati u njegovim ispuš(e)nim dimovima. Prilikom prethodnog posjeta to je bilo nemoguće. Ovo je tajvanski student....zezam se, to je nekaj kaj su postavili na aerodromu u Taipeiju... Let do Kine sa Tajvana je unatrag 2 godine olakšan činjenicom da je sada moguće letiti direktno iz Taipeija, a ne treba ići preko Hong Konga...iako je avion i dalje letio čudnom linijom međunarodnog koridora, 3/4 puta prema HKongu, koja je udvostručila duljinu leta. Noćni pogled na XiaMen je bio impresivan, to je dosta aktivna kontejnerska luka. Vjerojatno zbog dobre veze vlakom dalje...iako, za putnički promet mislim da je avijacija više u upotrebi, jer vlaku do ičeg zanimljivog odavde treba više od 24 sata. Ali kinezi ne bi bili kinezi da već ne rade na tome, imaju japanski superbrzi vlak prema Shanghaju i Hong Kongu u pripremi, a isto i prema Pekingu, što je to za njih... Ovaj puta sam došao kao "Međunarodni stručnjak" i bio sam smješten u odgovarajućem hostelu unutar kampusa XiaMen Sveučilišta, koje je jedno od starijih i jačih u Kini. To mi je omogućilo malo drugačiji uvid u Kinu nego na dosadašnjim putovanjima, kad sam išao privatno. Ne sviđa mi se naslov konferencije, prepolitički je, ali ko plaća taj kvači, a platili su sve osim leta; hotel, doručke, ručke i večere, turističke izlete. Kad se hoće pokazati, Kinezi znaju kako se to radi. Postoji i tajvansko-kineski kulturni šok: već na aerodromu u Taipeiju, susret s glasnim i sivo obučenim Kinezima me je pripremio na ono što slijedi. Kad sam sletio, na aerodromu, u poprilično dugom redu za taxi, ugurao se tip ispred mene i za njim 3 žene, i samo se glupavo nasmijao, kao "to je normalno"... moj prvi impuls je bio da mu, kao normalno prorijedim zube, ali sam se onda sjetio "da, to je stvarno normalno...ovdje". Na sreću, taxija je mnogo i čekanje, iako je bilo par desetaka ljudi ispred mene, je brzo prošlo. Taxi vozač je, mislim, ovdje posao kao i u uredu, daju ti taxi i vozi, taximetar je bog, dodaš neku sumu za povećanje cijena goriva, koja je napisana na službenoj naljepnici na vratima (oko 2 kune, lako je preračunati, 1 RMB je oko 1 kune). Slijedila je vožnja uobičajenim kineskim vratolomnim tempom (tipa "ima nas puno pa par više manje nije bitno"), vozač s mobitelom u ruci se većinu vremena vožnje od dvadesetak minuta derao na nekog u telefon...putnik u taxiju, što je to? Usput, probao sam se zavezati, pojas je bio tamo, ali čini se samo kao ukras, ili ja nisam uspio shvatiti gdje je dio u koji bi morao utaknuti kopču, nigdje na vidiku nije ga bilo...vjerojatno je bio zakriven navlakom sjedala, kome to treba (valjda i opet "ima nas puno..." logika). Kad sam se vraćao na aerodrom, ista stvar, u drugom taxiju, ali u biti, kome pada na pamet vezati se na zadnjem sjedištu auta? MENI, u Kini. Na Tajvanu su pred godinu dana uveli to pod obavezno nakon što se neka utjecajna žena razbila u sudaru, izletivši sa zadnjeg sjedala. "Universitas Amoiensis", očito su Jezuiti tuda prošli, kampus Sveučilišta je poslovično lijep, s velikim jezerom i brdom iznad, novim i starim zgradama izmiješanim. Ovo su glavne zgrade, stara i nova: Ponekad arhitekti znaju svoj posao. Ponekad! Jezero je par puta veće o onog koje imam pod uredom u Taipeiju. Pogled na konferencijsku zgradu, uz jezerce: Zanimljiva je arhitektura studentskih domova, sviđa mi se: Jedino što malo ometa je sušenje veša, sveopći ukras gdje god je Kineza... kako mi ostali sušimo veš da ga nemamo toliko na nosu koliko ga oni uvijek i svugdje eksponiraju. Bilo kuda... Ima i monaha u kampusu, dok se ne samospaljuju, dobri su: Motocikli-ali dozvoljeni su samo na električni pogon, sviđa mi se ideja, da ju bar primijene na Tajvanu: Studenti su opušteniji nego oni na koje sam naviknut na Tajvanu, ljudskiji... nešto u općenitom stilu me podsjetilo na Jugu krajem 1980-tih. U kampusu ima mjesta i za umjetnost: Ovdje sam, od pedesetak ljudi, bio opet jedini evropljanin na konferenciji, i na kampusu nisam vidio mnogo WaiGuo Ren (stranaca), dakle, još nas ima u Evropi, nismo svi došli jest rižu. Sad ćemo, sad ćemo... ako nastavimo ovako kupovati svako kinesko govance. Ali kad pogledam campus, i to početkom prosinca, hmmmm, Zgrada antropološkog muzeja: Uz hotel, unutar kampusa, su dvije ovakve ulice: Ovo je onda vozni park starijeg profesora? Ovo je izdavačka kuća: Ovdi ne bi bilo loše živeti: Na kraju jedne od aleja kampusa: Vidim li ja to ukrase u obliku...miša, ili je to samo moja perverzna mašta? Pogled na kampus odozgo: To je snimano s vrha ovog brda: Pogled prema centru grada: Brdo nad kampusom je dio kompleksa poznatog budističkog hrama. Slikamo se Na ulazu, uobičajeni stražar: Jako lijepe figure izrezbarene u drvetu: Put se vije uzbrdo, poslovična gužva (nedjelja je): Meditacijska zgrada: I monasi moraju negdje sušiti veš: Cesta uz obalu ide nad morem, zanimljivo. To je često slučaj u Kini i naokolo, Hong Kong, Makao, mislim da i Singapore, imaju sličan stil. Grad je uobičajena kineska mješavina starog i novog. Glavna ulica je slična kao na Tajvanu ili u Japanu, podsjetila me na Dotomburi u Osaki: Prošla je i kompanija mornara strojnim korakom: Stariji dio priče: Malo chinglisha: Ovo je trebalo biti "joy", mislim: -ispravka je doletjela brzzzinom strijele, od moje visokokvalificirane sis jezikoslovke: to JA ne znam (američki) Engleski: ovo je sasvim legitimna i postojeća tablica: "Cup of joe" se stvarno veli u Americi za kavu. Ko se drugom smije, sam ...ispadne bedak! Cijene su poprilično niže od onih u Hrvatskoj, ali ne za sve stvari. Vožnja taxijem od aerodroma do Sveučilišta, kojih 15 ak km, je koštala 60-ak kuna, jednostavna bilježnica formata B5 u papirnici košta desetak kuna, limenka od pola litre dobrog uvoznog Danskog piva "Bear beer" košta 15 kuna. Kava, pošto je kinezi baš ne piju nego je više stvar mode ili stranaca, košta Dubrovničkih 30 do 40 kuna (nagađam, nisam probal-di ste u Hrvatskoj pili najskuplju kavu? Moj espresso je uvijek ispod 1 eur, mislim, ali ja sam goljo pečalbarski). Ručak možete pojesti u nekoj rupi usput za 10ak kuna, ali ako odete u pošteni restoran, lako ćete završiti na stotinjak. Namjerno sam izostavio najturističkiji dio grada, jer sam ga detaljno opisao prilikom prvog posjeta gradu: Gulangyu. To je mali otočić ispred grada, 2km kvadratna površine, koji godišnje posjeti 20 miliona (!!!) turista. Par stotina ih je kretalo trajektom kad i naša turistička astro-grupa: Kopiram tekst s prethodnog upisa, za lijene klikače: Gulangyu je mali otočić ispred Xiamena, na kojem su od 16tog stoljeća bile smještene misije, crkvene i one trgovačke, i kasnije, u vrijeme Opijumskih ratova, političke. Mali slatki otočić, za Kinu jako razularene arhitekture. Zanimljiviji od Macaa po tom pitanju. Fora je onih par tunela koji prolaze kroz stijenu koja je usred otoka, par stotina metara su dugi i čine otok jednom cjelinom. Postoje i stepenice preko brda, ali tunelom je mnogo brže. Sličnost sa Silbom: nisu dozvoljena nikakva prometala, čak ni bicikli. Sva roba se iz luke raznosi dvokolicama koje vuku, fakat, kuliji...ponekad se iznenadiš kolku hrpu toga može jedan takv "žgoljo" povuć. Da dozvole promet, bilo bi nemoguće proći ulicama. Time je dobivena rijetko viđena oaza mira od prometa, jako pohvalno. Glavna industrija je turizam, a u zadnje vrijeme najviše ženidbeni: pozadina za slikanje. Ovoj ženi je uspjelo impresionirati Kineze, pa su uredili muzej u njezino ime: pred stotinjak godina je bila prva ginekologica u Kini i porodila je u svojoj karijeri oko 50 000 (!!!) klinaca. Nije lako impresionirat Kineze. Park koji je uredio čovjek iz porodice koja je otišla na Tajvan i vratila se, tokom Japanske okupacije Tajvana: Zanimljivo je da sam nedavno bio u Tajvanskom parku istog čovjeka...naravno, tamo je riječ samo o parku u povećem dvorištu privatne kuće i nešto ovakvog si tamo nije mogao dozvoliti, iako, nije mu loše ispalo, ovo je slikica sa Tajvana: Ovdje, na stjenovitoj obali, se mogao stvarno razmahati: Ovo je isto dio parka: Lijepa plaža ali voda nije baš čista, ne bi se tu išel kupati: Tipično kinesko teraformiranje: Piano muzej, impresivna kolekcija, obavezno pogledajte: Pogledi s brda su lijepi, nestvarni, s jedne strane more s razvedenom obalom načičkanom rafinerijama, termocentralama, zgradurinama (nisam uočio "kraj grada", mislim da ide do Tibeta) i svakojakim plovilima, s druge opet Grad, grad, grad, grad... Najvažnija i najugodnija točka na otočiću je sasvim sigurno kafić iznenađujućeg imena "Cafe" (napisano na ovalnoj crnoj ploči obiješenoj ispred ulaza, naići ćete na njega negdje u okolici sportskog igrališta, ravno pa lijevo nakon izlaska sa brodice-zanimljiva je naplata brodice, tamo se ide bez plaćanja, a pri povratku se plaća obje strane!), koji je sasvim kulturna građevina s još kulturnijim vrtom, i vlasnik se ne trga zaraditi što više love, pa je sve opušteno, klopa dobra, sasvim kulturni espresso... preporučam. Cijena? Prava sitnica... čekajte, zvoni mi mobić, Halo, Bing, kako brat?...

- 16:48 - Komentari (2) - Isprintaj - #