astrosailor

srijeda, 25.07.2012.

Karpati, Austro-Ugarska

Kao što sam najavio u prethodnom postu, nakon ljeta na Jadranu slijedi nešto sasvim drugog. Iako to nije baš vidljivo (osim u mojim sjećanjima iz 1990-tih) Hrvati prelaze Karpate opet i opet...nikako da nam dosadi, simo, tamo, amo. Mađarski tragovi su nešto uočljiviji, kao što ćete vidjeti. Preporučio bih da u svojim planiranjima planinarskih tura pomislite ponekad i na sjever, ima i tamo brda za penjanje. I sva su do nedavno spadala u istu državu, Austro-Ugarsku. Zanimljivo je kako se to vidi kad se samo malo skrene sa glavnih puteva (gdje je modernizacija uvela novu Evropu i maknula tragove starog)... željezničke stanice su sve istog stila od Krakova do zaleđa Rijeke.

Ali, krenimo po redu. Pogled na Lomnicki Štit u Tatrama iz Starog Smokovca

Stari Smokovec, uobičajena baza za početak penjanja ovdje (i ispijanje piva nakon penjanja) obiluje primjercima arhitekture kao ova ljepotica (Đole bi sad zapjevao "Iiiilona...", na kući je napisano to ime):

Na početku uspona ima podosta brze vode:

Ima i zelenih dolina:

Prvi cilj našeg uspona je prenoćište, Teryho Chata, koju se ovdje nazire s lijeve strane na polici iznad prijespomenute doline:

Pogled s ruba police prema podnožju Tatri:

Teryho Chata je, primijetio sam, popularna među mađarima...cijele grupe dolaze ovamo, a pročitavši o njemu, postalo je jasno i zašto: Edmund (Odon) Tery je bio Mađar, i u vrijeme zajedničke nam monarhije, pokrenuo je inicijativu za izgradnju ove planinarske kuće. Svaka mu čast, već par puta sam tu prošao, zimi i ljeti, i kuća je stvarno na idealnom mjestu za ture iz raznih smjerova

Na dnu je Velike i Male Zmrzle Doline, pa je, primjereno tome i jezerce pod kućom stalno okruženo snijegom i ledom:

Pogled na jednu od mogućih putanja ispred kuće otkriva da smo visoko:

Ujutro, početak uspona u maglu:

Putokazi su kao iz westerna:

Je, a vezda je treba i delati malo, ne se samo špancijerati...u Tatrama za strmije dijelove staze nemaju sajle, nego lance.

Ovaj uspon je prema prijevoju Priečne sedlo, jednom od viših u Tatrama, i svakako jednom od najolančanijih. Pazite, staza je u jednom smjeru...s razlogom. Pred 19 godina (da, idem se sad odmah ubit, tolko sam već stari!, to je bilo čak i prije nego je blog izmišljen!) sam ju s još par optimista prešel...opanačke, i bilo je to poprilično vrtoglavo iskustvo. Ovaj puta sam poveo svog starijeg sina. Kakav otac takav sin, penjal se brzo (da se što prije skloni na sigurno), nije ni meni bilo svejedno:

Pogled prema natrag:

I naokolo:

Poljaci zovu to mjesto "Crvena klupa", pa dakle treba sjesti:

Zmrzla dolina, da...putanja je uključivala i ovakve dijelove:

Zbojnicka chata, naše drugo odredište:

Ovo je nova kuća, jer je ona od pred dvadesetak godina, na čijem podu smo spavali tada, spaljena (da, iza nas obično ostaje spaljena zemlja, što ćeš), ali na sreću nanovo izgrađena. Lijepo mjesto, i također veoma korisno. Juha od leće i pivo, jeee!
Jezera, snijeg, pa i puno vode, koja se stropoštava prema dolje s police:

Ostavljamo Tatre i upućujemo se prema Popradu, podno brda:

Zlaty Bazant, napitak bogova, najboljeg je okusa u svom prirodnom staništu, podno Tatri:

Poprad by night...ko da su im NIjemci i Austrija nekaj u rodu, sve pusto...

Posljednji pogled na Tatre, iz hotelske sobe:

Ujutro je uslijedio nastavak putanje prema Mađarskoj. Autobus prema Rimavskoj Suboti, juuuužno. Nikad nisam prolazio tom putanjom, pe je bilo zanimljivih etnografskih vidika.

Na momente krajolik je stvarno lijep-vrijedi doći prošetati, čini mi se. Vidio sam usput dosta početaka staza za uspone na okolna brda, nešto tipa Zagorje.

Lokalno vrijeme malo kaska za svjetskim, ali nadoknadit će oni to...

Kome treba karta...sve se zna...

Ja arriva arriva...autobusi su se nešto poboljšali zadnjih 20ak godina

ali pristup životu i poslu je ostao isti. Više ljudi puši nego sam naviknut vidjeti u svojoj svakodnevici, vozači nisu baš preljubazni...ali, sve će to oni ubrzo...
Produžio sam prema Mađarskoj. Daleka i sama. Krenuo sam pjehe prema kraju grada dok nisam shvatio da sam...krivo shvatio. Nije 1.5km do granice, nego 12.

Naokolo suncokreti, podne i 35 celzijusa, i moj ruksak na leđima:

Na sreću spašava me autobus, ljubazan vozač, vozi me do pred granicu i veli: "prošetaj ravno i kad dođeš do B...nečeg skreni desno, tamo je vlak:". Idem, šetam...
Prelazim preko napuštenog graničnog prijelaza...ovako će Goričan uskoro izgledati:

Evo i Mađe, a ono desno je di je vlak...sitnica, par kilometara, što je to za mene...

Suncokreti. Žuti.

Spasenje u vidu najavljeno poznatog izgleda željezničke stanice Banreve. Ako se tu ikad nađete, znači da ste pošteno zalutali.

Glavna ulica. Lijevo:

Desno:

Mislim da je ona s tornjićima protestantska. Ali se varam, jer je očito ta katolička, a druga onda valjda protestantska.

U jedinom bircu u selu pijem mađarsko pivo (ma da je i Nikšićko bilo bi dobro nakon onog sunca među suncokretima) i ...kavu. Da, ta prljava voda u staklenoj čašici je kava po mađarsku. Ne preporučam. Konobarica mi je dala s time dve vrećice šećera. Shvatio sam i zašto, jedino šećer je tu podsjećao na kavu.

Moje sumnje o crkvama su potvrđene:

Kupio sam kartu do Budapešte. Preko Miškolca. Jesam li već spomenuo da su suncokreti glavna atrakcija krajolika?

Stanica Ozd na kojoj sam se našao iako nisam morao...i opet nešto nisam razumio (rekli su mi...na Mađarskom!) pa sam produžio putovanje simo-tamo. Podsjeća vas na neku drugu stanicu?

Neka zanimljiva sela su usput. Čini se da je nedavni Mađarsko-Rumunjski rat tu bjesnio:

Hm!, ali taj rat postoji samo u mojoj još neobjavljenoj priči! Zašto je onda mnogo kuća srušeno, s urušenim krovovima...aaaa, romska sela! Stvarno ih ne briga održavanje, niti malo!

Stižem na moju omiljenu željezničku stanicu, Keleti Pu u Pešti. Ovdje dobro znaju što s korisnicima Interneta: u kaveze!

Evo nas u Hrvatskoj, stanice usput:

Ivan Lacković je prošao ovuda? Kod nas suncokreti prelaze u kukuruz:

Nakon takve putanje izašao sam na ovoj stanici.

Pogled na MOJE brege!

Ja sem Varaždinec, vudri ga Blaž!

Šmrc.

Posjetio sam i Japansku trešnju koju će uskoro specijalnim avionima dolaziti gledati iz Japana. Za više informacija molim skrenite lijevo gore na mom blogu prema Kućanici. Uveo sam i novi običaj: pokucati tri puta o stablo za sreću. Pa da vidimo!

A onda, kao i svaki pravi Hrvat, na bus za ... Minhen! U društvu pola Bosne. I Hercegovine. Blage si ga meni!

Nastavak slijedi!

- 04:52 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 19.07.2012.

Selo moje malo

Moje putanje za godišnje odmore su obično malo kompliciranije od uobičajenog Homo Domesticus-a, ovogodišnja nije bila izuzetak.

Prvi put sam letio linijom Taipei-Peking-Muenchen, iz jednostavnog razloga jer je bila najjeftinija. Air China nije baš neki najpoznatiji avio-prijevoznik, jer je donedavno bio samo unutarkineski, ali dobro, to znači da nije poznat niti po padanjima aviona (za one unutar Kine i onako ne bi doznali). Sviđa mi se i da ne koriste Jumbo, nego meni osobno ugodnije, nešto manje Air Buseve 330 i sl., posada ima vremena za kvalitetniju uslugu i ne treba čekati na WC. Zbog tri tajfuna koji su se muvali oko Tajvana kad sam polijetao

kasnio sam u polasku 2 sata, a iz Pekinga još 3 sata...i propustio avion iz Muenchena do Varšave. Ne jako pametna stvar za napraviti na dan kad se u Poljskoj igrala utakmica Europskog Prvenstva Njemačka-Grčka, i nemate vezane karte, tj. pošto ste kupovali najjeftiniju kartu, sada lijepo morate kupiti novu kartu. Karta u jednom smjeru: 365 eur.

Na sreću, vidjevši pojačanu komponentu blijedog (dodanu čak i na moje lice nakon leta Peking-Muenchen) na mom licu nakon izricanja te brojke, Lufthansin agent me uputio na Last Minute...gdje mi je ljubazna gospođa u navijačkim bojama Njemačke prodala istu za 150 eur i desetak sati čekanja. Hvala, kupujem.

Varšava...uobičajeno daleka i sama... zaboravili su upaliti svjetlo...

Na jedan dan izdržljiva.

Pobirem koga treba i gija...Zadar!

Ove godine je povratni let Varšava-Zadar bio jefitniji od vlaka Varšava-Zagreb jednosmjerno. Blagodati...napretka? Ne znam, ali fora je bilo sjesti u avion u 7 h i biti na Pagu u podne. I čak pojesti
sladoled i popiti kavu na standardnom mjestu u Zadru na busnoj u međuvremenu. Živjela stalnost dobrih stvari i iščezljivost loših! 22 sata truckanja od Varšave do Paga vlakom i busom sasvim sigurno ne spadaju u užitke, makar i bili neiscrpno vrelo antropoloških opservacija (iz područja obje, i kulturne i fizičke antropologije, naravno). A pogledi iz aviona...nakon što smo prešli iznad oblaka koji se pružao od Varšave do Velebita, pozdravili su nas vrhovi Velebita okupani suncem, i naše odredište, Mjesec...ovaj, Pag.

Grad Pag je jako prepoznatljiv iz zraka:

Iz ovog kuta nisam nikada vidio otok Pag, ako snimaju iz aviona, obično je to od strane Novalje (valjda oni jedini naruče snimku iz zraka, Pažani su presiromašni, ili preškrti za to?). Evo, sada ja dajem ideju za mnogo mjesečastiju sliku sa istočne strane. Copyright!

Pogled na Vir otkriva zašto neke treba za jaja i neka vise. Prolazio sam Virom pred 15ak godina i kuća je bilo MNOGO manje. Nemam ništa protiv kuća, broj ljudi na Zemlji raste, ali ovo očito urbanističkog plana ni vidlo ni sanjalo.

Nezaobilazni Antonio Tours na Pag... i eto nas na Otoku. Dolaaaaaaziiiiim, seloooo moooojeeee malooooo (ganga-style, samo kad vam ja zapjevam, preporučljivo je, ako ne i obavezujuće, začepiti OBA uha)...

Uobičajene ljepote ... koje nikad nisu, i ne smiju biti samo "uobičajene".
Plaža pri zalasku sunca: