U svojih 40 godina, od kojih dvadesetak rada s ljudima koji su posredno ili neposredno vezani uz SAD, uspjelo mi je ne dotaći stopom Zemlju McDonaldsa. Nesumnjivo (pre)ogromni uspjeh! Na stranu ostavimo činjenicu da je marxistički odgoj očito ostavio duboke ureze u mojoj svijesti i podsvijesti pa ne izgaram metafizičkom ljubavlju prema ideji Amerike, Raja na zemlji, Obećane Zemlje - praktične prepreke tipa viza i cijena karte bili su dovoljni da me drže sa sigurne strane Velike Vode. Što se tiče McDonaldsa, krivac je Gunther Wallraff i njegova knjiga ''Na samom dnu`` gdje opisuje kako mu je zbog uštede bilo naređeno da istom krpom čisti pisoare i stolove. Bljak!
Paradoksalno, zagustilo je kad sam se najmanje nadao, i na kraju nisam tamo završio kao učesnik neke velike konferencijetine, kako sam očekivao, nego kao suorganizator događaja u Berkeleyu. Svašta! Bio sam dovučen maltene silom, jer nisam uspio šeficu uvjeriti da možda neki drugi put... Ona živi u Berkeleyu i teško bi joj objasnil svoje ideološke razloge.
Druga zanimljivost je bila da sam, usprkos očekivanjima, vizu u Taipeiju dobio jednostavnije nego što dobijem pečat u putovnicu na hrvatskoj granici prilikom povrataka u Lijepu Njihovu (nije čudo, s obzirom na vize u mom pasošu). Koštala me 40ak zelembaća i jednu rečenicu u odgovor na pitanje što radim. Dovoljno za 10 godišnju vizu.
Moj prvi ulazak je bio... zguza, iliti preko Tihog Oceana. Linija s Tajvana preko Osake i malo južnije od Behringovog prolaza pa do Kalifornije je ujedno i vremeplov, jer stigao sam prije nego sam krenuo, prelaskom datumske granice. Krenuo sam u petak u 23h20min a stigao, nakon 11 sati leta, isti taj petak u 18h. Vremenska razlika Tajvana i Kalifornije je 16 sati. Pri povratku sam, naravno, skupo platio taj luksuz, gubitkom doslovce cijelog jednog dana iz biografije, jer sam krenuo u utorak malo prije ponoći i stigao, nakon 14 sati leta, u četvrtak ujutro, taman na izlazak sunca. Nema ništa besplatno, čak ni od Prirode.
SF me dočekao lijepim vremenom, ne prehladnim, oko 15 cels, pa sam prošetao njegovim sjevernim dijelom uzduž i popreko. Na vikend prije workshopa sam se usidrio u backpackers hostelu za 20 USD za krevet na kat u cetverokrevetnoj sobi. Green Tortoise je mreža hostela za backpackerse, uz sve dobre I loše strane takve klijentele. Uglavnom pristojno. Adresa je bila dobra: Broadway. To je, čini se, ime za neku od važnijih ulica u mjestima, naišao sam na takvu i na potezu od Berkeleya do Oaklanda. Logično, kao i obično u engleskom, Široka ulica, što ćeš jasnijeg? “Idem ja Šorom” pade mi na pamet Đole. J... te, stanovo sam na Broadwayu!
U SF to nije ulica kazališta, nego zanimljiva mješavina Italije, Kine i koječega, koja se naziva Little Italy. Riječ je o par ulica prepunih kafića, noćnih klubova i mediteranskih restorana između kvartova Chinatown i North Beach. Chinatown je najveći takav u SAD, a North Beach je nekad bila luka. Riječ je o dijelu grada koji pršti od energije i noćnog života, a danju je uglavnom mediteranski uspavan. Osim Chinatowna, jasno, koji je poslovično uvijek pun ljudi i nikad ne spava, gužva u njemu je deset puta veća nego u ostalim dijelovima grada. Posjeta ovdje može amerikancima jako dobro dočarati što ih čeka ako otputuju u Aziju. Zlatno brdo iz naslova je kinesko ime grada, jer su se tu mnogi naselili tokom Zlatne Groznice.
Neke zgrade su zanimljive.
Drugog dana boravka u SF sam si priuštio šetnju uzduž glavne ulice (Market Street, drugo često sretano ime ulice tamo) sve do sredine poluotoka na kojem je smješten SF. Cilj mi je bio stići do početaka grada, Misije Dolores.
Par kilometara hoda i stigao sam do Castra, dijela grada poznatog po homoseksualnoj zajednici. Što se vjerskih zajednica tiče, naišao sam na raskršće na kojem su uglove držale katolička i protestantska crkva i sinagoga, začudo nije bilo džamije na četvrtom uglu. Misija Dolores je zanimljiva stara građevina Španjolskog tipa, dobro uklopljena u ambijent.
Naravno, njezin najvažniji i najistinitiji dio je... groblje žrtava pokrštavanja. Došla im ''civilizacija`` u posjetu i donijela kosu smrti u rukama. Što ih nisu poubijali svojeručno, pokosile su ih boleštine koje su pokrstitelji donijeli sa sobom.
Namnozile se te religije...
Castro je slavu stekao tokom 1960-tih kao rasadnik hipijevskog ''cvijeća`` i početka političke aktivnosti koja nam je donijela Gay Pride i osiguranje prava homoseksualaca. Igrom slučaja sam par tjedana prije puta vidio film ''Milk`` o Harveyu Milku, prvom otvoreno homoseksualnom političaru USA koji je živio u Castru. I on je završio na groblju, kao i svi reformatori u USA, ubijen od nekog homofoba, kripto-homoseksualca. Preporučam pogledati film prije posjete SF.
Vratio sam se prema Embarcaderu povijesnom tramvajem. Dobra im je ideja održavanje tih starih tramvajskih linija i vozila, daje zanimljivu notu gradu koji bi inače djelovao isprazno. Uzlazno-silazne ulice po kojima voze tramvaji (cable-cars) su zaštitni znak grada i vrijedi se provozati bar jednom, iako to košta 5 USD (a obični bus i tramvaj 2 USD).
Nakon vikendskih šetnji SF, u nedjelju poslije podne sam, nakon kave u Cafe Roma u Litle Italy, sjeo na podzemnu i prešao na drugu stranu Zaljeva, preko Oaklanda do Berkeleya. Tamo se nisam usidrio u hostelu za 25, nego hotelu za 100USD. Tako je to kad drugi plaćaju, u ovom slučaju University of California, Berkeley. Razlika u kvaliteti je primjetna.
Berkeley je mali gradić čija je egzistencija u potpunosti određena kampusom sveučilišta. Restorani, hosteli, dućani-sve to živi od studenata i aktivnosti vezanih uz Sveučilište. Susjedni Oakland je veći grad, ali živi od industrije i nakon 19h ulice su prazne, dok u Berkeleyu sve pršti od aktivnosti. Omanja naselja usput su samo kvartovi privatnih kuća, što bi bio i Berkeley bez kampusa.
Moj prvi susret s Berkeleyom je bio za studija Fizike u Zagrebu, kad smo učili Opću Fiziku kod prof. Ilakovca po Berkeleyskom udžbeniku, i onda dugo dugo ništa nisam ni pomislio o Berkeleyu, čak nisam ni znao točno gdje je. Neoklasicističke zgrade u kampusu djeuju poprilično teško, ali znanost mora tako djelovati, ne? Mnogo zelenila, u biti je uz podnožje brda pa sve djeluje prirodno, dobro uklopljeno u ambijent.
Pročitao sam negdje da je kampus poznat po demonstracijama studenata protiv Vijetnamskog rata i sukobima s policijom. Današnjim studentima mislim da nešto takvog ne bi palo na pamet-većina su azijati (ujedno odgovor na pitanje tko je pobijedio). Makar, čitam u jučerašnjim novinama da su baš tamo bile demonstracije protiv rasističkih ispada na Sveučilištu, dakle, tradicija demonstracija je živa. To je ulaz kod kojeg su demonstracije uglavnom:
Čini mi se da bi bez studenata iz Azije i ovo sveučilište moralo zatvoriti vrata, kao i mnoga u Europi i Australiji. Zanimljiva situacija-posebno jer se time gradi baza Aziji za vladavinu svijetom ne samo jeftinim radom nego i znanjem. ''Ko bi gori, gori sad je doli...`` time će se valjda zatvoriti neki civilizacijski krug pravde, jer ipak su oni započeli priču što se tiče obrazovanja, jednom davno.
Workshop...kao workshop. Bilo je zanimljivo, ponešto se i naučilo. Večeri smo provodili u Jupiteru, sasvim poštenom pubu, s dobrim izborom piva i jela - pizza je stvarno dobra. Cijene...15-20 USD za pizzu, pivo nešto manje, oko 10 USD. Ne baš jeftino, ali...jednom se živi. U biti cijene nisu bile preražavajuće, kad se usporedi s npr. Italijom. U usporedbi s Tajvanom također-tek u USA sam shvatio da život na Tajvanu i nije baš tako jeftin.
Nakon 4 dana workshopa, opet je bilo vrijeme postati turist. Ali vrijeme se promijenilo, došla zima-što tamo znači kiša-i temperatura je pala na oko 15 cels. Kiše nije bilo previše, ali su na TV plašili ljude, paničari. Upućeni su me obavijestili da infrastruktura u Kaliforniji nije pripremljena za nikakvu kišu pa i par cm na m2 donosi poplave. Zvuči kao kad snijeg za Božić iznenadi Hrvatske Ceste.
Drugu turu razgledavanja sam započeo ponavljanjem posjeta Castru-mučila me knjiga koju sam vidio u 2nd hand knjižari tamo i propustio kupiti, a bila je samo 6 USD, pisma Anais Nin i Henry Millera. Jasno, ispravio sam grešku i dodao kojih pola kile na ostalih par knjiga koje sam kupio u međuvremenu. Za nekog tko je, kao ja, teško dolazio do knjiga na engleskom u mladosti, što zbog nedostupnosti što zbog cijene, posjet knjižari u USA je emocionalno iskustvo. Prije Castra ponovio sam i posjet Little Italy, najbolji početak razgledavanja SF je posjet parku uz Coit Tower, iz kojeg je super pogled na sve strane. I jedini pogled na Golden Gate Bridge iz grada. Bay Bridge se vidi s Broadwaya i odasvud, ali GGB ne. Ja zapravo isprva nisam ni znao da ne gledam Most nego drugi most, do mjere da sam nekog japanca koji me pitao je li to GGB, pokazujući na GB, krivo informirao. Mea culpa, ali nakon toga sam shvatio da je nešto čudno i provjerio na karti i shvatio, khm, da moje opće znanje baš i nije neko-a mi gledamo tako s visoka na Amere kad dođu u Europu i nemaju pojma što im je pred nosom kad stoje, npr. ispred Panteona.
Preopručam odraditi domaću zadaću o SF prije posjete, jer ima tamo podosta zanimljivosti, kao npr. lijepe viktorijanske zgrade u nekim kvartovima. Također, nisam znao da potres 1906-te nije toliko uništio grad koliko požari nakon njega, jer su popucale plinske cijevi, ali i vodovodne-vatrogasci su u očaju, da zaustave vatru, minirali cijele ulice i kvartove. Kao posljedica požara ostala je, očito, pretjerana protivpožarna infrastruktura, sve zgrade su iznagrđene protivpožarnim stepenicama, ljestavama i koječim. Čak smo i tokom workshopa imali jedan lažni alarm, bilo je očito da je lažni ali procedura je procedura je procedura i svi smo morali izaći iz zgrade. Malo paranoje ne škodi, čini se da je to normalno u USA. Uši stalno paraju protivpožarne sirene-valjda se aktiviraju alarmi kad ljudi rade palačinke. Vatrogasni auti su stvarno lijepi, održavani, ulickani, kao u filmovima. U taj dio priče idu i hidranti koji su ogromni i posvuda, često su kao veliki bijeli psi koji kenjaju na ulici.
Ulica koja je zanimljiva za vidjeti je Lombard Street, iscjepkana u zavoje, pročitao sam da je to napravljeno da bi konjske zaprege mogle savladati strminu.
Od zgrada sigurno najupečatljivija je Transamerican Pyramid.
Normalna ulica izgleda ovako (snimi lutku tipa s lijeve strane na terasi)
Na rubu Little Italy je Vesuvio, saloon gdje su obitavali beatnici tipa Kerouac, preko puta je i slavna knjižara i izdavačka kuća koja je objavljivala i još objavljuje avangardnu literaturu od 1960-tih. Pred Vesuvio su navodno vozili autobuse s turistima da im pokažu beatnike, u vrijeme kad je Amerika još bila mnogo tradicionalnija, da vide te čudake, od kojih nekima Amerika nije bila Raj na Zemlji nego oličenje Zla. Vesuvio je i danas dosta šaroliko mjesto, vrijedilo bi tamo posjediti par večeri.
Dao sam poprilično lakonski opis grada. Za mene je SF nešto između Atene (po izgledu, klimi i ugođaju) i Berlina (po ljudima, posebno Castro). Iznenađujuće ugodan za šetnju, i zanimljivo je da manji od oba ta grada, nešto kao Zagreb. Prolazak Market Street daje više obojanu stranu priče, hispano i crno, a ostali dijelovi su više bijeli ili žuti. Nelagodu sam osjetio samo na nekim raskršćima na Market Street, posebno noću, ali čini se da bez nekog pravog razloga, više moja nenaviknutost nego stvarna opasnost. Ako se i naišlo na mračne tipove, nisu bili agresivni. Ne sumnjam da ne bih morao dugo tražiti agresivce, ali ta vrsta folklora me ne zanima, hvala, mogu i bez tog iskustva.
Zanimljivi su bili busevi s nosačima za bicikle:
Summa sumarum: vrlo pozitivno iskustvo. Nimalo očekivano. Baš me zanima da li će Istočna Obala više odgovarati mojim predodžbama o USA, jednom kad tamo dotrem. Gle, došli svemirci!
Turisti na segway-ima, ide kraj svijeta, stvarno...
|