Ovih dana mi dođe da iskočim iz vlastite kože. Agresivna sam do boli, a takvi su i svi oko mene... Još prošli tjedan je počelo sa noćnim morama koje sam sanjala dvije noći za redom (a da nije bio puni mjesec, što je u mene rijetkost), a dnevne more su podrazumijevale život u nevjerojatno divljoj okolini - svak se svađao sa svakim. Uz to, nije mi bilo kolege što znači da ću se danas na poslu pozabaviti čitanjem četrdesetak mailova... Zato se ispričavam i svim dragim blogerima koji su mi ostavljali komentare, a mene ni od kuda...
Ima dana kada mi se zaista čini da osjećam zlo u zraku, mogla bih ga dotaknuti. Ljudi se svađaju, potišteni su, ne nalaze nigdje smisao, podržavaju jedni druge u sebičnim i pogrešnim odlukama... Kao da se grupa demona spusti na zemlju i udari ljude u glavu. Osobito je to slučaj u poslovima poput našeg koji podrazumijevaju intenzivnu komunikaciju. Baš mi je ovih dana bilo mučno...

No, istovremeno sam izlazila kao nikada do sad. Morala sam negdje otvoriti ventile, a to je značilo ludovanje do ranih jutarnjih sati. Uporno sam pokušavala pronaći sklopku za isključivanje mozga - eh, kad bi barem bilo tako jednostavno...

Kao što sam već pisala, prolazim velike životne promijene - neke mi se sviđaju, a neke ne. Većinom sam zadovoljna jer sam napokon počela sebe prihvaćati takvu kakva jesam i što se učim "probavljati" određena stanja. Ali priznajem da me cijeli proces pomalo umorio, iscrpljena sam. Najprije je sve divno i krasno, a onda vrtoglavi pad, pa ponovno ustajanje i uspinjanje... Fale mi more i sunce, htjela bih prošetati plažom i gledati zalaz sunca u tišini, htjela bih otići na ribolov, umočiti tabane u plićak ili samo sjesti na klupicu i uživati u šumu valova. Ovako mi ostaju rijetki trenuci samoće kada si pustim "Fantoma u operi" i ne razmišljam ni o čemu. Možda je to i od vremena, ne znam. Nakon tjedana i tjedana zagrebačkog sivila bilo je nekoliko prekrasnih dana, a onda opet snijeg i hladnoća.

Morat ću negdje otići, recimo u shopping u Graz gdje nikada nisam bila - nezamislivo, ha? Malo promijeniti garderobu (ako bude bolje sa lovom), prosmucati se nepoznatim uličicama, obnoviti fond sjećanja slikama koje se ne ponavljaju iz dana u dan... Možda nešto i napišem, a ne da samo čupam starudiju iz svog foldera... Idem se spremiti na posao, a na pošti poslati poreznu prijavu - još ni to nisam napravila, katastrofa!

Da, znam da sam maloprije objavila post, ali ovo je neodoljivo... Uvijek kada ne spavam, inspiracija me dobro služi. Tako sam noćas čak i pripremila članak za jedan naš prilog, što nisam jaaaako dugo. Otkako uređujem, skoro sam zaboravila kako se piše. Pa kad sam ga dovršila, u nedostatku druge zabave počela sam pregledavati što sve imam spremljeno u svom folderu. Jako me podsjetio na one kutije u kojima obično držimo starudiju koja nam vraća uspomene... Među raznim fotkama, tabelama i zabavnim prezentacijama nalazi se i hrpa najrazličitijih tekstova. Većinom je riječ o mojim autorskim uradcima iznimne umjetničke vrijednosti (šala, naravno :))). I tako sam naletila na jednu započetu, a nikad završenu priču. Čitajući sam shvatila da je potpuno jasno zašto nisam mogla staviti točku...
Ako imate volje, želje ili interesa, pročitajte ovaj tekst pa pokušajte smisliti što bi mama trebala odgovoriti. Meni ništa pametno nije palo na pamet... :)))

Ajde da malo skrenem s filozofskih tema... Pitali me neki blogeri u komentarima: od čega apstiniraš? E pa da se vratim malo više od godinu dana unatrag kada sam po tko zna koji puta pokušala prestati pušiti. Namjena ovog bloga je bila da mi pomogne u odluci, da bih ubrzo ponovno propušila, a blog je prerastao u tipični dnevnik za sve i svašta.

Pa kad mi se već u životu događaju kojekakvi završeci i počeci, ajmo i ovaj blog pokušati vratiti na njegov početak. Dakle, sada je 6:21 ujutro. Iza mene neprospavana noć jer sam zbog premorenosti zaspala prije dnevnika i probudila se malo iza ponoći. Upravo sam ugasila cigaretu. Što želim? Štopati vrijeme do sljedeće cigarete, pokušati što više produžiti cikluse, da bi na kraju prestala. Da, znam ono: "odluka mora biti konačna i više ne smiješ zapaliti". Ali isto tako poznajem više ljudi koji su prestali postupno...

Idem zaigrati tu igricu i pokušati krenuti prema nekakvom zdravijem životu. Imam očito puno razloga za takvu odluku...

Jezik mi je vezan... Kada se nešto stvarno lijepo događa, ne valja o tome pisati... A život stvarno može biti lijep, mogu se pobijediti strahovi, mogu se dogoditi promijene, mogu se ispuniti želje - samo treba naučiti popustiti konce u pravi trenutak. Učim puno o sebi, svojim ciljevima i mogućnostima, listi prioriteta, međuljudskim odnosima, o svom odnosu sa "Gornjim domom"... Mogla bih slobodno reći da mi je 30-ta jedna od do sad najkvalitetnijih godina u životu.

Svemir trenutno prolazi pored mene - ljuti muslimani, ogorčeni radnici Coca-cole, Vesna Škare-Ožbolt, Olimpijske igre... Tu sam negdje, stojim po strani i smješkam se. Ne, ne zabavljaju me prijetnje smrću, politika ili potresi, zabavlja me moj mali svijet u kojem se događa nova evolucija. Pa iako se ta planeta Male princeze trese od raznih vulkana koji stvaraju novu sliku njezina svijeta, princeza je oduševljena promjenama. Događa se... Ne zna kakav će biti konačan ishod, možda će se dogoditi Sudnji dan, pa će sve biti bačeno na novi početak - ali više nema jednoličnosti svakodnevice, a energija koja objedinjava rušilačku i stvaralačku snagu ispunjava tijelo do posljednje stanice.

Ma što se dogodilo bit će dobro - lekcija je savladana.

U petak je, iznenada, umro barba Joze u 92. godini na svoj rođendan... Tako je moje spremanje za posao završilo pakiranjem i neočekivanim putovanjem u Makarsku. Eto što, među ostalim, znači biti ženom Dalmatinca. Do sada sam na sprovode odlazila na Mirogoj ili Miroševac, a sada zbog sprovoda uzimam slobodne dane te putujem i po šest sati...
Barba Joze je bio bolestan, no srećom, umro je brzo i nije se mučio. Mužu je bio poput djeda jer barba i strina nisu imali svoje djece pa je pod svoje uzeo mog svekra, brinuo se o njemu kao o sinu te su do danas ostali živjeti u istoj kući.

Za mene je ovaj sprovod bio prilika da upoznam još jedan detalj društvenog života maloga mjesta... Život u malim sredinama je daleko ljudskiji i prirodniji od života u gradovima što se vidi čak i na sprovodima. Iako ima svojih loših strana kao što je stalno zabadanje nosa u tuđe živote, u ovakvim prilikama ti isti mještani predstavljaju veliku utjehu obitelji, pa makar to činili samo zato jer red tako nalaže.

Običaj je, barem u Makarskoj, da umrli ostaje u kući do sprovoda - no, tamo je sprovod moguće organizirati odmah sutradan. Tako je barba ležao na improviziranom odru u dnevnom boravku njihova stana u otvorenom lijesu, pokriven crnom svilenom tkaninom koja je na licu bila prozirna. Tijekom cijeloga dana u kuću su dolazili rođaci i prijatelji kako bi se pomolili i izrazili sućut. S obzirom da je riječ i o bdjenju, tako su neki ostali i do ranih jutarnjih sati... Mislila sam da takvo što neću moći dobro podnijeti jer ipak nikoga od mojih nisam vidjela mrtvog. Međutim, sama ta situacija bila je neobično prirodna i posljednji pozdrav je dobio novu dimenziju. Neminovno osvješćivanje vlastite prolaznosti nije bilo ni približno tako strašno kao što sam mislila da će biti. Ljudi su se okupljali, prepričavali zgode iz barbina života, ponekad se i nasmijali. Ali taj smijeh nije bio ružan, neprikladan ili zao, već se osjećalo da je sastavni dio našeg života. Kao što je prirodno rađanje, prirodna je i smrt - pozdravljamo one koji dolaze kao i one koji odlaze...

Kao i prilikom vjenčanja, ljudi su se u subotu ponovno okupili u kući i izvan nje sat vremena prije sprovoda. Najprije se zajednički molila krunica te još neke litanije, a zatim su mlađi muškarci (među kojima je bio i moj muž) iznjeli lijes u mrtvačka kola. Formirala se kolona vozila koja je sasvim polako krenula put groblja u Tučepima. A na groblju naroda kao u priči - vjerojatno se okupio sav stariji svijet uz već spomenute rođake do n-tog pokoljenja. Ritual je počeo tihim kruženjem oko maloga groblja te se nastavio u kapelici gdje je onaj isti svečenik koji nas je vjenčao održao svetu misu. Molitve u kući i u crkvi su me oduševile - kao gradsko dijete, naviknuta sam na formalne mise u kojima nitko osobito ne sudjeluje. Često svećenici daju uputstva kada treba sjesti ili ustati jer većina prisutnih pomoli nos u crkvu samo u izvanrednim prilikama. No, ovdje je situacija bila sasvim drugačija jer crkva ima golem utjecaj na život mještana te je, još uvijek, centralno mjesto njihova okupljanja gdje se ljudi redovito viđaju i izmjenjuju informacije. Svaka molitva se zna, svaki ritual je dobro poznat i u svemu se zdušno sudjeluje... Običaj nalaže da se još tjedan dana nakon sprovoda ljudi okupljaju u kući i mole.

Ovaj je vikend u meni ponovno pokrenuo neke nove procese i povratak u Zagreb je djelovao poput šoka. U svakodnevnoj ludnici ljudskost se tako lako izgubi, često toga nismo ni svjesni. Živi se iz dana u dan, krvoločno radi za plaću, a svaka je misao usmjerena više na okolinu nego na vlastitu kvalitetu života. Shvatila sam koliko zapravo malo vremena posvećujem sebi i kako puštam da život vrtoglavo juri pored mene...

...