U petak je, iznenada, umro barba Joze u 92. godini na svoj rođendan... Tako je moje spremanje za posao završilo pakiranjem i neočekivanim putovanjem u Makarsku. Eto što, među ostalim, znači biti ženom Dalmatinca. Do sada sam na sprovode odlazila na Mirogoj ili Miroševac, a sada zbog sprovoda uzimam slobodne dane te putujem i po šest sati...
Barba Joze je bio bolestan, no srećom, umro je brzo i nije se mučio. Mužu je bio poput djeda jer barba i strina nisu imali svoje djece pa je pod svoje uzeo mog svekra, brinuo se o njemu kao o sinu te su do danas ostali živjeti u istoj kući.
Za mene je ovaj sprovod bio prilika da upoznam još jedan detalj društvenog života maloga mjesta... Život u malim sredinama je daleko ljudskiji i prirodniji od života u gradovima što se vidi čak i na sprovodima. Iako ima svojih loših strana kao što je stalno zabadanje nosa u tuđe živote, u ovakvim prilikama ti isti mještani predstavljaju veliku utjehu obitelji, pa makar to činili samo zato jer red tako nalaže.
Običaj je, barem u Makarskoj, da umrli ostaje u kući do sprovoda - no, tamo je sprovod moguće organizirati odmah sutradan. Tako je barba ležao na improviziranom odru u dnevnom boravku njihova stana u otvorenom lijesu, pokriven crnom svilenom tkaninom koja je na licu bila prozirna. Tijekom cijeloga dana u kuću su dolazili rođaci i prijatelji kako bi se pomolili i izrazili sućut. S obzirom da je riječ i o bdjenju, tako su neki ostali i do ranih jutarnjih sati... Mislila sam da takvo što neću moći dobro podnijeti jer ipak nikoga od mojih nisam vidjela mrtvog. Međutim, sama ta situacija bila je neobično prirodna i posljednji pozdrav je dobio novu dimenziju. Neminovno osvješćivanje vlastite prolaznosti nije bilo ni približno tako strašno kao što sam mislila da će biti. Ljudi su se okupljali, prepričavali zgode iz barbina života, ponekad se i nasmijali. Ali taj smijeh nije bio ružan, neprikladan ili zao, već se osjećalo da je sastavni dio našeg života. Kao što je prirodno rađanje, prirodna je i smrt - pozdravljamo one koji dolaze kao i one koji odlaze...
Kao i prilikom vjenčanja, ljudi su se u subotu ponovno okupili u kući i izvan nje sat vremena prije sprovoda. Najprije se zajednički molila krunica te još neke litanije, a zatim su mlađi muškarci (među kojima je bio i moj muž) iznjeli lijes u mrtvačka kola. Formirala se kolona vozila koja je sasvim polako krenula put groblja u Tučepima. A na groblju naroda kao u priči - vjerojatno se okupio sav stariji svijet uz već spomenute rođake do n-tog pokoljenja. Ritual je počeo tihim kruženjem oko maloga groblja te se nastavio u kapelici gdje je onaj isti svečenik koji nas je vjenčao održao svetu misu. Molitve u kući i u crkvi su me oduševile - kao gradsko dijete, naviknuta sam na formalne mise u kojima nitko osobito ne sudjeluje. Često svećenici daju uputstva kada treba sjesti ili ustati jer većina prisutnih pomoli nos u crkvu samo u izvanrednim prilikama. No, ovdje je situacija bila sasvim drugačija jer crkva ima golem utjecaj na život mještana te je, još uvijek, centralno mjesto njihova okupljanja gdje se ljudi redovito viđaju i izmjenjuju informacije. Svaka molitva se zna, svaki ritual je dobro poznat i u svemu se zdušno sudjeluje... Običaj nalaže da se još tjedan dana nakon sprovoda ljudi okupljaju u kući i mole.
Ovaj je vikend u meni ponovno pokrenuo neke nove procese i povratak u Zagreb je djelovao poput šoka. U svakodnevnoj ludnici ljudskost se tako lako izgubi, često toga nismo ni svjesni. Živi se iz dana u dan, krvoločno radi za plaću, a svaka je misao usmjerena više na okolinu nego na vlastitu kvalitetu života. Shvatila sam koliko zapravo malo vremena posvećujem sebi i kako puštam da život vrtoglavo juri pored mene...
...
Post je objavljen 06.02.2006. u 08:09 sati.