Jučer me je kći pitala: «Mama, zašto kažu da je vrijeme u kojem živimo bolesno?». Gledala sam njezine velike, tople i nevine smeđe oči pune straha u iščekivanju mog odgovora. I moja je mama nekada imala odgovore na sva pitanja, njezina je riječ bila zakon i argument u svim dječjim svađama. «Moja mama kaže...» bile su riječi sa kojima sam do otprilike petnaeste godine učestalo započinjala rasprave. No, one su mi bile i garancija mirnog sna, bezbrižnog djetinstva i odrastanja bez strepnje za budućnost. Sjećam se i kada su njezine riječi po prvi puta izgubile vjerodostojnost, kada sam naslutila njezin strah i ranjivost. Prolazili smo Cresom, cestom omeđenom provalijama s obje strane. Bojala sam se, tražila sam njezinu utjehu, ali mamin pogled ispunjen užasom obezvrijedio je sigurnim glasom izgovorene riječi: «Nemaš razloga za strah». A razlog, žešći i veći od sviju nalazio se u njezinim očima... Skrenula sam pogled i nastavila prati suđe pokušavajući smisliti odgovor na Veronikino pitanje. Imala sam svega nekoliko sekundi za odgovor kojeg ni sebi, svih ovih godina, nisam mogla dati, a da ne izazovem lančanu reakciju užasa. Uspješno sam skrivala strah, to je vjerojatno vještina koja se stekne tijekom godina. Pjevala sam dječje pjesmice na putovanjima iako su mi glavom prolazile slike poginulih u stravičnim prometnim nesrećama. Marljivo sam obrađivala vrt i stavljala na stol što je moguće više domaćeg povrća, jer mi je svaka kumica na placu izgledala kao netko tko nije dobro razmislio pri kupovini sjemena, niti se zamarala pojmom «genetski modificiran...». Važno je da su rajčice velike i tvrde, te da izgledaju kao one na šarenim fotografijama u kuharicama. Na proslavi 40-tog rođendana nisam skidala osmjeh sa lica iako sam u ponedjeljak morala na posao – svaki radni dan je nova mogućnost za otkaz, a nitko više ne zapošljava djelatnike čije godine počinju sa 4 neovisno o stečenom iskustvu. Kada bi Veronika morala vaditi krv, pričala sam joj priče o dobrim ljudima u bijelom kod kojih se uvijek može osjećati sigurno jer oni dobro znaju što je za nju najbolje. Gutala sam svoj strah od igala, nisam spominjala sidu i hepatitis, niti slabo plaćene liječnike u državnim bolnicama kojima nezadovoljstvo na poslu uzrokuje poneku smrtonosnu grešku. Na našoj obiteljskoj sreći su nam mnogi zavidjeli, ne razmišljajući o tome koliko je u stjecanje te «sreće» bilo uloženo truda i odricanja. Jer u krugu naših prijatelja bilo je puno razvedenih, a njihova djeca su u velikoj mjeri padala pod utjecaj ulice, trgovaca drogom, svodnika i alkoholičara. Moja su djeca često mogla čuti izjavu da «odjelo ne čini čovjeka», a bila su još previše mala da slušaju o tome što od onoga koji «ostane bez odjela» učini današnje društvo. Već godinama sam štedjela na vlastitoj garderobi, odricala se sitnih zadovoljstava i izdvajala na račun za privatne škole u koje sam kanila upisati Veroniku i Mihovila. Nisam ih vodila u šetnju pokraj moje bivše osnovne škole ispred koje su stajale pretjerano našminkane tinejdžerke s cigaretama u ustima i u kojoj je prije nekoliko godina drogirani i nesretno zaljubljeni učenik upucao svoju nesuđenu dragu, njezinu najbolju prijateljicu te ranio razrednicu. Kada nas je Mihovil po prvi puta u svojoj 16. godini tražio da ga pustimo u «noćni život», bez objašnjenja sam odbila ne obazirući se na njegovo bijesno treskanje vratima. Godinu dana sam izbjegavala objašnjavanje svoje odluke u kojoj me suprug bez riječi podržao jer je i on slušao vijesti o eksploziji bombe u obližnjem noćnom klubu i desecima poginule djece. Užasavala sam se i potpisivanja odobrenja za njegovo maturalno putovanje u Španjolsku gdje je prije nekoliko mjeseci mlada djevojka netragom nestala, a svjedoci su je posljednji puta vidjeli kada je ulazila u auto bez registracija - pretpostavlja se da je prodana u bijelo roblje. No, nisu samo djevojke na takvim putovanjima ugrožene. Susjedov sin Mario vratio se sa maturalca sa dvije ubodne rane zadobivene u obračunu s lokalnim delikvantima nakon pokušaja pljačke.
Veronika je i dalje strpljivo čekala moj odgovor. Znala sam da će moj mali anđeo jednoga dana morati izgubiti krila i očvrsnuti želi li dobiti bitku za egzistenciju, no još nije došlo vrijeme da okrene leđa bezbrižnom djetinstvu. Odgovor je morao biti istinit, razumljiv, ali istovremeno ne i zastrašujuć.
- Kćeri...