Jutros sam nešto posebno raspoložena. Zapravo, nisam sigurna kako bih trebala nazvati taj osjećaj: prkos? Inat? Bijes? Odlučnost?

Umorna sam od strahova i sumnji. Htjela to priznati ili ne, činjenica je da sam intenzivno izložena različitim pričama, a nisu sve pozitivne. Na forumima trudnica učestalo se raspravlja o problemima što je i logično: svatko ima potrebu podijeliti sa drugima ono što ga tišti i za što ne nalazi rješenje. Malo je onih koji će se sjetiti otvoriti topic o dobrim stvarima.

E pa dosta mi je! Trudna sam, po prvi puta sve govori o zdravoj trudnoći i dat ću sve od sebe kako bih život ispunila optimizmom i pozitivnim vibracijama. Ionako dijete donosim u svijet koji tresu potresi, potapaju tsunamiji, gdje raste nasilje u školama, gdje se brakovi raspadaju, društva su u rasulu, seks je odavno zaboravljen kao način vođenja ljubavi već ga se tretira poput kakve olimpijske discipline, sustavi vrijednosti su u potpunosti okrenuti naopako... Naslušat će se moje dijete takvih stvari, to će biti njegova/njezina realnost. Ali dat ću sve od sebe da ga naučim o sili kojoj apsolutno nitko i ništa ne mogu nauditi: ljubavi, snazi srca. Patetično zvuči? Možda, ali nije mi važno. Samo Bog zna sa koliko je ljubavi i želje stvoren ovaj mali život. Ljubav je njegova suština, čista ljubav i ništa drugo! To znaju i žene koje su imale problema kod pokušaja začeća ili su nekoliko puta spontano pobacile. Kada duša jednom spozna taj oblik ljubavi, kada osjeti njezin dašak, postane obuzeta čarolijom stvaranja, opijena čudom života, a ljubav napokon postaje ono što jest - samoj sebi svrha i cilj. Počinje proces davanja i primanja ljubavi... Jednom sam u nekom blogu pročitala komentar: pa ti si opsjednuta svojim djetetom... Naravno! Zar bi to trebalo biti loše?

Ne govorim o ljubavi koja guši, koja bi djetetu oduzela njegovu individualnost, naprotiv. Govorim o savršenoj ljubavi koja poštuje slobodu, potiče rast i razvoj... Stavit ću u citat nešto što sam davno pisala na jednom blogu koji sam, na žalost, pustila da umre jer mi je ponestalo inspiracije...

Jučer smo se uz dreku i suze napokon dogovorili. Svadba bi vjerojatno bila početkom svibnja, a otprilike smo smislili i kako bi izgledala. Sada se napokon mogu upustiti u nekakvo planiranje...

Danas me sve boli, volim takve dane (ajme kakav mazohizam) :))) Ali ovako sam barem sigurna da hormoni rade svoje. Imat ću problema s jelom. Zaboravila sam spomenuti da sam na posljednjem pregledu stala na vagu i pao mi je mrak na oči - 68 kila na mojih 1,65?! Groooznoooo!!! No, činjenica je da već tjednima trpam hranu u sebe. Trudnoća je i počela divljim apetitom na slatko, a tako je bilo i prvi puta. Očito će moj znak prepoznavanja rane trudnoće biti puna kutija napolitanki koju ću biti u stanju sama potamaniti... :)

Više nisam sigurna da ću izbjeći mučnine. Jučer sam u ustima imala nekakav osjećaj gađenja prema svemu, a tako je i danas. Iskreno se nadam da će na tome i ostati. Bolove u nogama nisam izbjegla, a čini se da mi ne ginu i proširene vene jer mi je jedna već na veliko poplavila. Inače, svako popodne pokušavam smisliti najprikladniji položaj za noge da bi se u njima smanjio pritisak. I kada to uspijem, zaspim ko beba. Na stranicama za trudnice kažu da nagovorimo dragog da nas izmasira... E to bih voljela vidjeti! Ne da se on. :)))

Idem se spremiti, danas moram ranije na posao, a zaista mi je nekako muka. I još je magluština vani, fuj! Ma glavno da je u meni sunce :)))))

Još 232 dana... :)

Naslov ostaje, ali sa dizajn sam ipak morala prilagoditi... Pa ne mogu nastaviti pisati o trudnoći u oblaku virtualnog dima :))))

Voljela bih da mogu u potpunosti bezbrižno uživati u trudnoći. Voljela bih zaista kada bi to bilo jedino o čemu bih razmišljala iz dana u dan i kada bih imala (da se tako izrazim) mogućnost zaboraviti cijeli svijet... Tako žarko ne želim biti opterećena bilo kakvim brigama osim ove jedne moje slatke, drage i nestrpljivo očekivane...

No, život je takav da luksuz tog tipa ne postoji. Prva i osnovna briga izvan "mog svijeta" su prihodi i rashodi. Od financija me zaista ponekad zaboli želudac. Ne smijem se nikako žaliti jer smo dragi i ja zaista zbrinuti. Imamo svoj stan, imamo auto, sa poslovima se uglavnom uspješno snalazimo... Imamo mnogo toga zbog čega današnji parovi dižu kredite. I naravno da imamo i troškova, imamo računa... Jedva uspjevam ne zagaziti u nedozvoljeni minus, balansiram na tankoj granici i od toga mi je slabo. A pred nama je svadba... On iz Makarske, ja iz Zagreba. Našli smo kompromis s kojim njegovi baš i nisu oduševljeni, no morat će se pomiriti. Odlučili smo se na vjenčanje u Zagrebu, ručak za roditelje, kumove i "sjede glave", a nakon toga tulum s karaokama, pa tko hoće može doći, a tko ne, ne mora... Tako bih htjela prespavati naše vjenčanje...

Davno smo se mi vjenčali, u glavi. Zajedno živimo godinama i volimo se. Veza nam je smirena, stabilna i duboka, potvrđena ne samo u dobru već i u zlu. Dapače, nemam ništa protiv vjenčanja u crkvi. Ali sve ovo ostalo što predstavlja predstavu za goste mi ide neizmjerno na jetra. Nekada sam sanjala (kao i 90% djevojaka) vjenčanicu u bijelom i sve što k tome ide. Sada sanjam samo zdravo dijete i ništa više mi nije važno...


Još 233 dana... :-)

Nisam otišla s grčem ginekologu, samo sa činjenicom da opet nemam dovoljno jaku volju. Zaklela sam se da neću prije 8. tjedna, ali ne, ne mogu ja izdržati! Ipak, mislim da ovdje čak i nije riječ o jakoj volji, već jakoj znatiželji. Pa kako izdržati i ne pogledati što se događa? Možda mi maše iz trbuha? :))))
Dakle, konačno sam dočekala da mi ginekolog kaže da je sve ok. A slikica je savršena, lijepa, zdrava... :)

Fizički sam super - ne pušim, ne pijem kavu (osim one bez kofeina), ne povraćam što me svrstava u onih 50% koje izbjegnu mučnine. Imam svojih simptoma, naravno. :) Zaspim bilo gdje: na tulumu, u kafiću, na poslu, u fotelji... Treba mi samo izraziti želju i ja je ispunjavam. Zatim su tu plinovi, najneugodnija od svih posljedica. :)))) Kako se jedna trudnica izrazila: prdim (oprostite mi na francuskom) cijeli dan i noć na opće oduševljenje ukućana, a osobito mog dragog! Nezgodno je što oduševljenje ne dijele u tramvaju, na poslu i sličnim javnim mjestima, pa se stalno držim blizu prozora i vratiju. :))) To da se pretvaram u kravu muzaru sam već spomenula, a tu su različita "štrecanja" po mišićima. Ne mogu ni dugo stajati jer mi u križima počne vrištati. Ali ne mogu ni dugo sjediti, pa je kompromis nekakva lagana šetnja...

Počinjem odbrojavanje po formalnom kalendaru: još 234 dana

PS. Neka vas ne zbunjuje naslov - tako se obilježava 6 tjedana i 4 dana trudnoće. :)))

Ovo je ludo... Postajem potpuno sigurna da će ova trudnoća biti uspješna... Tijelo se iz dana u dan mijenja (naravno, ne previše :)), a u glavi je totalni kaos. Teško mi je opisati tu zbrku! Smiješ se, plačeš se, bojiš se, u euforiji si, nervozna si, opuštena si, tjeskobna si, presretna si, panična si, šuti ti se, vrišti ti se... Ma totalna ludnica!

Vjerojatno ste uspjeli shvatiti iz mojih postova koliko sam jako željela dijete. Naravno da je i sada tako, ali nikako da ukrotim taj mozak. Hormoni divljaju poput uzavrelog vulkana, a koncentracija zajedno s mozgom pase na obližnjoj livadi. Posjećujem forume za trudnice i čitajući njihova iskustva se pitam kako ću to izdržati? Ma znam da hoću, da nema prirodnije stvari na ovom svijetu od trudnoće, ali... AJMEEEEE! :))))

Pokušavam zamisliti onaj dan kada će mi bebača dati na ruke. Biti nekome mama, to mi još uvijek zvuči kao SF, a moglo bi biti tako blizu. Gledala sam te malene bebice, sve je na njima savršeno i minijaturno, pravi ljudski bonsaii. :))) A tek dodatna pitanja... Hoću li roditi sina? Kćer? Na koga će biti: tatu, mene, njegovu ili moju familiju? Kakve će imati oči? Kosu? Karakter? Nevjerojatno čudo života... To dijete neće znati do trena kada će doći vrijeme da i samo postane roditelj kakvo je to doista nevjerojatno čudo... Svega toga sam bila svjesna, ali poput naučene, a ne primjenjene lekcije. Da, to je čudo, u ženi raste novi život, bla bla bla. Sve mi je bilo nekako daleko, pa čak i kad smo radili na tome. Znala sam samo da žarko želim zanijeti i roditi. A sada... Svako jutro počinje pitanjem: jel to zaista moguće? Hoću li se ponovno probuditi i razočarati kao što sam se ražalostila one noći kad sam sanjala svoje blizance? I tada me peckanje na trbuhu ili bol u prsima podsjete da se sve zaista meni događa...

Hehehehe a kad smo već kog bolova u prsima... Postajem prava krava muzara sa šarenim vimenima. :))))) Kad sam mog dragog pitala što o njima misli, reakcija je bila: šareno! Plave žilice, crvene kapilarice, flekice... Prava uskršnja jaja! :)))))))

Idem uživati u glazbi. Nabila sam slušalice na uši i učim moje maleno što je mami dobra mjuza :)))))

Pusa svima!

Očajna sam, ljuta... Moram ići dočekati na aerodrom roditelje poginule Vivian Mencer Slot, unuke rektorice Sveučilišta u Zagrebu. Dali su mi otvorene ruke: napiši vijest, uzmi izjavu ako će biti moguće, vidi sama... A meni zlo, osobito sada. Veselim se djetetu, a ovi su ljudi upravo izgubili trogodišnju kćer. Strašno...

Ajme, tako bih rado otvorila novi blog, ali neću više mučiti ove stranice. Ovo je prekrasno - sve me boli i sretna sam kao što nikada nisam bila! Nema veće sreće od trudnoće i djeteta, sigurna sam. Barem kada dođe u vrijeme u kojem ga više nije tako jednostavno napraviti...

Tu se majka priroda malo zabunila i to mi je pomalo glupo. Teenagerima je tako lako složiti klinca, a psihički još nisu spremni. Gotovo da je istina kako je dovoljan jedan spolni odnos bez zaštite, pa da cura zatrudni. A kasnije je to već popriličan posao, a s druge strane, tek sada se i osjećam dovoljno zrelom kako bih preuzela tu odgovornost. Naši pokušaji traju još od ljeta 2003., a oboje smo savršeno zdravi. Moj jedini problem su nepravilni ciklusi, ali zato sam uvijek nastojala da se intenzivno štancamo (oprostite mi na izrazu) onih dana kada mi se činilo da imam ovulaciju. I nikako, i nikako... Izbjegavala sam liječnika, to je istina, jer sam teško podnosila hormone. Ipak nam nije bila takva "sila" - on je taman postao apsolvent, ali sa još puno ispita do kraja i imao je nepunih 26 godina. Kod mene je bila malo drugačija situacija, pa smo onda ipak počeli "proizvodnju": debelo sam zagazila u 28., imala sam nepravilne cikluse i znali smo oboje da neće baš biti "pljuni pa prilijepi". :))) Odlučili smo da se više nikako nećemo čuvati iako nećemo ni forsirati, pa ako uleti, uleti. Imamo dugogodišnju, stabilnu i sretnu vezu, već smo više od pet godina živjeli zajedno, oboje smo znali da život želimo provesti zajedno, a dijete nije bio način rješavanja problema već smo naprosto poželjeli da nas bude troje. :)

Prva trudnoća dogodila se u ožujku prošle godine i bili smo neizmjerno sretni, iako sam slutila da nešto nije kako treba. Ipak, mislila sam da je to samo trudnički strah i nisam slušala instinkte. Objavili smo našim roditeljima trudnoću koji su poludili od sreće, počelo je uređenje stana u mojoj obiteljskoj kući, dragi mi se igrom slučaja istovremeno zaposlio, sve je krenulo kako treba, osim mojih pregleda kod ginekologa. Prvi UZV nema plodova, drugi UZV nema plodova i nema plodova... Govorim u množini jer se ubrzo shvatilo kako je riječ o blizanačkoj trudnoći, bile su dvije gastacijske vrećice i zato je razina betaHCG (hormon kojeg luči posteljica i na temelju kojeg se utvrđuje trudnoća) bila vrlo visoka. U desetom tjednu su postavili konačnu dijagnozu, blighted ovum, a ubrzo sam i prokrvarila. No, nisam bila te sreće da obje gastacijske vrećice same odu, već mi je napravljena i kiretaža. Život mi se srozao, znala sam reći da imam nekakvu vrstu PTSP-a. Gubitak trudnoće je zaista ogroman šok i ne mogu opisati koliko je to psihički i emotivno teško podnijeti. Ali jedan trenutak nikada neću zaboraviti, a to je kada mi je u Petrovoj rečeno da je gotovo i kad sam se slomila. Moj dragi me zagrlio, a ja sam se tresla i grcala, mislila sam da će mi se noge odrezati. No, odjednom se među nama stvorila tako čvrsta veza kakvu nisam ni slutila da postoji, a mislila sam da već sve znam. Shvatila sam što je ljubav u zlu, kakva je njezina vrijednost... Ne mogu to niti opisati... Lako je voljeti se kad je sve divno i krasno, kada cvjetaju ružice, ali kada udari zlo, tada se ljubav dokazuje. Po prvi puta nakon šest godina sam znala potpuno sigurno da će on biti moja utjeha i moj oslonac, netko tko će uvijek biti uz mene...

I eto nas! Smogli smo snage i krenuli u drugu "rundu"! :) Da, svjesna sam rizika u prva tri mjeseca, ali sada imam osjećaj da sve ide kako treba. Ovo malo što u meni raste me jede na veliko, mislim da će mi i kosa posijediti! :))) Sada mi je jasno zašto je to blaženo stanje - nitko i ništa ne može pomutiti sreću zbog života koji u tebi raste. Teško je to u potpunosti shvatiti jer je to najveće od sviju čudesa na kugli zemaljskoj. Ali osjećaji se pobrinu da u jedno žena bude sigurna - taj mali fetus od par milimetara postaje alfa i omega njezinog života. Već sada je tako, a mogu samo pomisliti kako će biti kada ću napokon ugledati malog, savršenog homo sapiensa... :)))

Opet imam isti osjećaj koji sam imala i u prvoj trudnoći, a koji je pomalo nezgodan - baš ništa drugo mi nije važno. Sve bi to nekako bilo ok, kada mi nebi bilo tako teško koncentrirati se na svakodnevne sitnice u životu. Sve i svašta mi ide na jetra: idu mi na jetra gosti, idu mi na jetra glasovi koje ne želim čuti, idu mi na jetra radni dani, idu mi na jetra bilo kakvi razgovori koji nisu vezani uz to što mi se događa (a sa druge strane ne govorim o tome)...

Bojim se da ne postanem čangrizava jer ovo stanje sužene svijesti ima i svojih negativnih strana. Pozitivno je što o svemu razmišljam, što vodim računa o sebi više nego ranije, ali znam da ne valja pretjerivati. Ne mogu sad raditi selekciju do krajnjih granica. Uostalom, narednih devet mjeseci ću morati raditi, funkcionirati normalno.

Tješim se da će biti bolje kad prođu prva tri mjeseca. Nakon neuspjele trudnoće i nakon jednog lažnog plusa, teško je biti miran i optimističan...

Dakle, sjećate se kada sam spominjala "najjači od sviju razloga?". Dogodio se, ne mogu vjerovati! Vjerojatno mi je zato i prestala sama po sebi pasati cigareta. O da, popustila sam, zato me tako dugo nije bilo. Ali nisam pušila puno, svega 4-5 cigareta dnevno. I onda se jučer dogodilo ono što priželjkujem mjesecima. Još uvijek mi se čini kao da sanjam, kao da se to događa nekom drugom...TRUDNA SAM, REZULTATI SU POZITIVNI!

Nešto mi je bilo sumnjivo, mirisalo mi je na trudnoću. Nakon spontanog abortusa imala sam pojačane PMS-ove, ali ovdje je bilo još nešto... Uglavnom, dva puta je test bio negativan, ali jučer se pojavio veliki debeli plus! Odjurila sam u labos da mi naprave betaHCG i žena mi je sa smješkom uručila moje bucmaste hormone posteljice... Trudnoća je još rana, ali ovoga puta, sa puno simptoma. Prvi puta je nisam tako žestoko registrirala, a sad imam osjećaj da se pretvaram u veliki, natečeni, bolni balon i to mi uopće ne smeta!

Ali ginekologu više ne idem prije 8.-og tjedna kako se i preporuča. Ne može napraviti ništa, može očajno gledati u moju pi..u i davati mi loše/dobre vijesti. Što imam od toga? Ako će trudnoća opet biti osuđena na neuspjeh, neću imati apsolutno ništa od toga da me iz tjedna u tjedan izvještava kako nešto nije u redu... Lijekovi za to ne postoje, serklaža se u tako ranoj dobi ne radi, priroda mora odlučiti...
Ali trenutno mi ništa više nije važno, samo činjenica da sam opet u množini! Ajme kako je to dobar feeling! :))))