Ajme, tako bih rado otvorila novi blog, ali neću više mučiti ove stranice. Ovo je prekrasno - sve me boli i sretna sam kao što nikada nisam bila! Nema veće sreće od trudnoće i djeteta, sigurna sam. Barem kada dođe u vrijeme u kojem ga više nije tako jednostavno napraviti...
Tu se majka priroda malo zabunila i to mi je pomalo glupo. Teenagerima je tako lako složiti klinca, a psihički još nisu spremni. Gotovo da je istina kako je dovoljan jedan spolni odnos bez zaštite, pa da cura zatrudni. A kasnije je to već popriličan posao, a s druge strane, tek sada se i osjećam dovoljno zrelom kako bih preuzela tu odgovornost. Naši pokušaji traju još od ljeta 2003., a oboje smo savršeno zdravi. Moj jedini problem su nepravilni ciklusi, ali zato sam uvijek nastojala da se intenzivno štancamo (oprostite mi na izrazu) onih dana kada mi se činilo da imam ovulaciju. I nikako, i nikako... Izbjegavala sam liječnika, to je istina, jer sam teško podnosila hormone. Ipak nam nije bila takva "sila" - on je taman postao apsolvent, ali sa još puno ispita do kraja i imao je nepunih 26 godina. Kod mene je bila malo drugačija situacija, pa smo onda ipak počeli "proizvodnju": debelo sam zagazila u 28., imala sam nepravilne cikluse i znali smo oboje da neće baš biti "pljuni pa prilijepi". :))) Odlučili smo da se više nikako nećemo čuvati iako nećemo ni forsirati, pa ako uleti, uleti. Imamo dugogodišnju, stabilnu i sretnu vezu, već smo više od pet godina živjeli zajedno, oboje smo znali da život želimo provesti zajedno, a dijete nije bio način rješavanja problema već smo naprosto poželjeli da nas bude troje. :)
Prva trudnoća dogodila se u ožujku prošle godine i bili smo neizmjerno sretni, iako sam slutila da nešto nije kako treba. Ipak, mislila sam da je to samo trudnički strah i nisam slušala instinkte. Objavili smo našim roditeljima trudnoću koji su poludili od sreće, počelo je uređenje stana u mojoj obiteljskoj kući, dragi mi se igrom slučaja istovremeno zaposlio, sve je krenulo kako treba, osim mojih pregleda kod ginekologa. Prvi UZV nema plodova, drugi UZV nema plodova i nema plodova... Govorim u množini jer se ubrzo shvatilo kako je riječ o blizanačkoj trudnoći, bile su dvije gastacijske vrećice i zato je razina betaHCG (hormon kojeg luči posteljica i na temelju kojeg se utvrđuje trudnoća) bila vrlo visoka. U desetom tjednu su postavili konačnu dijagnozu, blighted ovum, a ubrzo sam i prokrvarila. No, nisam bila te sreće da obje gastacijske vrećice same odu, već mi je napravljena i kiretaža. Život mi se srozao, znala sam reći da imam nekakvu vrstu PTSP-a. Gubitak trudnoće je zaista ogroman šok i ne mogu opisati koliko je to psihički i emotivno teško podnijeti. Ali jedan trenutak nikada neću zaboraviti, a to je kada mi je u Petrovoj rečeno da je gotovo i kad sam se slomila. Moj dragi me zagrlio, a ja sam se tresla i grcala, mislila sam da će mi se noge odrezati. No, odjednom se među nama stvorila tako čvrsta veza kakvu nisam ni slutila da postoji, a mislila sam da već sve znam. Shvatila sam što je ljubav u zlu, kakva je njezina vrijednost... Ne mogu to niti opisati... Lako je voljeti se kad je sve divno i krasno, kada cvjetaju ružice, ali kada udari zlo, tada se ljubav dokazuje. Po prvi puta nakon šest godina sam znala potpuno sigurno da će on biti moja utjeha i moj oslonac, netko tko će uvijek biti uz mene...
I eto nas! Smogli smo snage i krenuli u drugu "rundu"! :) Da, svjesna sam rizika u prva tri mjeseca, ali sada imam osjećaj da sve ide kako treba. Ovo malo što u meni raste me jede na veliko, mislim da će mi i kosa posijediti! :))) Sada mi je jasno zašto je to blaženo stanje - nitko i ništa ne može pomutiti sreću zbog života koji u tebi raste. Teško je to u potpunosti shvatiti jer je to najveće od sviju čudesa na kugli zemaljskoj. Ali osjećaji se pobrinu da u jedno žena bude sigurna - taj mali fetus od par milimetara postaje alfa i omega njezinog života. Već sada je tako, a mogu samo pomisliti kako će biti kada ću napokon ugledati malog, savršenog homo sapiensa... :)))
Post je objavljen 08.01.2005. u 07:03 sati.