Voljela bih da mogu u potpunosti bezbrižno uživati u trudnoći. Voljela bih zaista kada bi to bilo jedino o čemu bih razmišljala iz dana u dan i kada bih imala (da se tako izrazim) mogućnost zaboraviti cijeli svijet... Tako žarko ne želim biti opterećena bilo kakvim brigama osim ove jedne moje slatke, drage i nestrpljivo očekivane...
No, život je takav da luksuz tog tipa ne postoji. Prva i osnovna briga izvan "mog svijeta" su prihodi i rashodi. Od financija me zaista ponekad zaboli želudac. Ne smijem se nikako žaliti jer smo dragi i ja zaista zbrinuti. Imamo svoj stan, imamo auto, sa poslovima se uglavnom uspješno snalazimo... Imamo mnogo toga zbog čega današnji parovi dižu kredite. I naravno da imamo i troškova, imamo računa... Jedva uspjevam ne zagaziti u nedozvoljeni minus, balansiram na tankoj granici i od toga mi je slabo. A pred nama je svadba... On iz Makarske, ja iz Zagreba. Našli smo kompromis s kojim njegovi baš i nisu oduševljeni, no morat će se pomiriti. Odlučili smo se na vjenčanje u Zagrebu, ručak za roditelje, kumove i "sjede glave", a nakon toga tulum s karaokama, pa tko hoće može doći, a tko ne, ne mora... Tako bih htjela prespavati naše vjenčanje...
Davno smo se mi vjenčali, u glavi. Zajedno živimo godinama i volimo se. Veza nam je smirena, stabilna i duboka, potvrđena ne samo u dobru već i u zlu. Dapače, nemam ništa protiv vjenčanja u crkvi. Ali sve ovo ostalo što predstavlja predstavu za goste mi ide neizmjerno na jetra. Nekada sam sanjala (kao i 90% djevojaka) vjenčanicu u bijelom i sve što k tome ide. Sada sanjam samo zdravo dijete i ništa više mi nije važno...
Još 233 dana... :-)
Post je objavljen 13.01.2005. u 07:30 sati.