Opet imam isti osjećaj koji sam imala i u prvoj trudnoći, a koji je pomalo nezgodan - baš ništa drugo mi nije važno. Sve bi to nekako bilo ok, kada mi nebi bilo tako teško koncentrirati se na svakodnevne sitnice u životu. Sve i svašta mi ide na jetra: idu mi na jetra gosti, idu mi na jetra glasovi koje ne želim čuti, idu mi na jetra radni dani, idu mi na jetra bilo kakvi razgovori koji nisu vezani uz to što mi se događa (a sa druge strane ne govorim o tome)...
Bojim se da ne postanem čangrizava jer ovo stanje sužene svijesti ima i svojih negativnih strana. Pozitivno je što o svemu razmišljam, što vodim računa o sebi više nego ranije, ali znam da ne valja pretjerivati. Ne mogu sad raditi selekciju do krajnjih granica. Uostalom, narednih devet mjeseci ću morati raditi, funkcionirati normalno.
Tješim se da će biti bolje kad prođu prva tri mjeseca. Nakon neuspjele trudnoće i nakon jednog lažnog plusa, teško je biti miran i optimističan...
Post je objavljen 07.01.2005. u 04:11 sati.