odmak
subota, 03.08.2013.
Radni dan
Započeo iznimno u 07. 30. Prvi pacijent samo na kontroli malenog aparata. Vodim ga punih 30 godina. Vrlo je zadovoljan on, ali i ja.
Od samih početaka uz on što ja liječim i održavam moje je mišljenje da je svih tih godina trebao posjećivati i psihijatra.
˝ sata slušam uvijek isto: kako se boriti sa nedaćama života. Ne možeš promijeniti svijet, ali možeš promijeniti sebe. To mi je kao veliko otkriće rekao pred 30 godina i pri svakom posjetu iznova. Ponekad ostavljam za njega cijeli sat da mu pružim mogućnost tirade koju znam napamet. Od vježbi do joge i td itd. Problemi na poslu… što sve ne, a ja nisam psihijatar. Radim vrlo praktičan posao. U nekim dijelovima čisti zanat.
Taj radni dan čekalo me posla preko glave. Pacijentica je već čekala u čekaonici. Nestrpljiva sam (a vani je paklenski vruče). Idemo, kažem. Moram raditi.
Ali samo još ovo, kaže on. Sad sam bolje. Naučio sam lekciju. Ti ljudi na poslu … tko su oni…
I nastavlja.
Jedva nekako pokraj njega uvedem pacijenticu.
Puna je straha, ali sve više stječem dojam da ga glumi. Liječila sam cijelu obitelj. Pok. joj mama okrenuta sebi, iako dobra duša kao i pacijent iz gornje priče, nije prestajala govoriti kakva je ona bila ljepotica u mladosti i tko je sve bio u nju zaljubljen i gdje danas mogla biti, ali udala se za svog profesora dvadesetak godina starijeg i vjerna mu je i voli ga i žrtvuje se za njega itd itd. Koga je srela danas i što joj je taj rekao i kako su njena djeca krasna i kako su im skladni brakovi, a ja sam slušala i vrebala trenutak da uskočim i napravim nešto i od mog posla, jer zato je tu.
Kćerka, trenutno na stolcu ista je mama. Najprije moram odslušati sve njene hvale o sebi o mužu o djeci, pa i o meni. Ostavljam sat i pol. Radim ozbiljan rad i još vrijeme za monolog.
U međuvremenu ulazi T. Može li ona mjesto u čekaonicu sjesti do nas. Teška srca je puštam. Moja mala asistentica i ona započinju razgovor. Ja radim. Hladimo, ali ja se preznojavam. Zvone mobiteli, telefon. Asistentici se vraćaju djeca sa sedam dana organiziranog ljetovanja… dječak je ozlijedio nogu. Oni zovu mamu. Mama zove njih. T. zvoni mobitel. Nekoliko puta. Iritirajući zvuk. Preglasan da ga čuje. Zove kćer. Dolazi u Hrvatsku, prelazi preko Splita, a nije trebala. T.: trebala si mi javiti ranije. Što misliš… sad treba srediti stan, na paprike ne računaj. Zove muž. Očit je spustio telefon , jer ona kaže: Pun je posla. Svi nešto traže od njega.
Ja gubim živce. Dosta kažem. Od ovog trena pogasite mobitele i da nisam čula ni riječi. Radim ozbiljan posao. Moram se koncentrirati.
T. pokajnički odlazi u čekaonicu. Mala asistentica, brbljavica, zašuti.
Radim u tišini, ali ne zadugo. U jednoj pauzi kažem pacijentici, neobičnog imena, slijedeći svoju misao ( i meni svašta pada na pamet): Kako vas inače kući zovu.
Uhvaćena sam u zamku.
Zovu me… Ja sam dobila ime po noni, koja je bila…., moja sestra je dobila ime po mami, ali svi je zovu…moj muž se zove… ali svi ga zovu.
Mala asistentica bez riječi dodaje mi čašu vode i belmiran (zamjena za aparuin koji me na poslu previše smiri, a ne smijem biti smirena nego zdravorazumski radna)
I tako cijelo radno vrijeme.
Ne kažu uzalud da je Split ludi grad.
Uključujući i mene.
