odmak
ponedjeljak, 23.09.2013.
Boje i odjeća
Možda će vas zanimati.
Pisala sam o značenju boje i odjeće u liturgiji.
Liturgija je danas naziv za službu Božju u kršćanstvu.
Inače je grčkog porijekla. Sastavljena je od dva termina:
Lentus = narod
Ergos= djelo
Označavala je kod Grka aktivnost u korist naroda. Napr. Organizaciju predstava, obavljanju javnih službi. U izvornom značenju nije imala sakralni karakter. Tek kasnije će se primjenivati i na području rituala.
U početku je bila bijela boja. Bijela odjeća. Boja prirodnog lana. I sam je Isus hodao u bijeloj haljini.
Bijela boja je boja čistoće ( nije bezrazložno dugo vladala bolnicama ), ali i boja svijetla.
No vratimo se na trenutak samoj činjenici odijevanja.
Što ljudima znači odjeća? Ukras ili zaštita?
Muškarac i žena, čovjek i čovječica, u početku su živjeli u raju sve dok nisu , nagovoreni zmijom, prekršili zapovijed Božju nakon čega su zajedno sa zmijom istjerani iz raja.
Izvještaj o stvaranju kaže da su bili goli. Nakon što su pojeli voćku sa stabla odjednom su se zasramili svoje golotinje . Spleli su smokvino lišće i pokrili su se. Post 3,8 : Uto čuju korak Jahve, Boga, koji je šetao vrtom za dnevnog povjetarca. (Kod ove lirske slike Boga, njegove šetnje vrtom i dnevnog povjetarca dođe mi se zaustaviti pisati i pridružiti se Bogu u šetnji. )
I sakriju se – čovjek i njegova žena među stabla u vrtu. Preskočimo malo teksta i zaustavimo se na Božjem pitanju: Tko ti kaza da si go?
Što u ovom slučaju znači golotinja? Bog je stvorio gole ljude. Muškarca i ženu. Oni su se šetali po rajskom vrtu takovi kakvi su stvoreni. Što se dogodilo, radi čega su se zasramili?
I danas postoje ljudi koji žive goli( neka plemena) i nemaju nikakvog srama zbog toga.
Pisac ili pisci „Na vrelu liturgije“ pokušavaju sram prvog čovjeka i žene (iako mi prsti po tastaturi lete na redoslijed :ženu i čovjeka – žena na prvom mjestu ili bar jednakopravna, ali suzdržavam se pa stavljam čovjeka na prvo mjesto ) protumačiti unutarnjim stanjem golosti vlastite unutrašnjosti. Ta neće ih valjda Bog koji ih je stvorio gole suditi po tome što su goli!? Čak više nisu ni goli. Obukli su na sebe smokvin list, ali to im nije bilo dovoljno da iziđu pred lice Božje.
Ah, ta odjeća koja skriva pravo stanje stvari a Bog nas kuži. Jer što znači odjeća bez čovjeka? Samo smokvin list koji ima ulogu zastora. Odjeća kao pokrivalo koje skriva naše naravi ' jedaća voća' sa zabranjenog stabla, prosti mi Bože.
Kako god Bog ih je na kraju obukao u životinjsku kožu, što kod Židova ima duboku konotaciju . Značila je sramotu. Ropstvo. Čovjek obučen u kostrijet, životinjsku kožu, krzno bio je u stanju grijeha. Grješnom čovjeku ne priliči se ostati u raju. Više nije onaj kakvog ga je Bog stvorio. Izbačen je iz svijeta 'golosti', svijeta čiste unutrašnjosti u svijet u kojem će se predstavljati odjećom koju će nositi na sebi i na taj način skrivati ono što nosi u sebi.
Naravno unutrašnje i vanjsko bi se trebalo podudarati. Tome ljudi uglavnom teže. Ravnoteži. Na kraju to ih vanjsko predstavlja. Čovjek bira svoju odjeću. Želi se u njoj dobro osjećati. Bog ga je istina obukao u životinjsku kožu. To jest kazna, ali poslao ga je u svijet na neku vrst popravka. Nije ga uništio. Dao je čovjeku, čovječanstvu mogućnost da se svojim snagama vrati u rajski vrt. Dao mu je život, razum, slobodu da odlučuje, imaginaciju da stvara i još ga cijelim putom k tom cilju- povratku na izvor podučava i vodi.
Čovjek sad ima odjeću. Birat će odjeću koja će ga predstavljati. Njenu teksturu i boju. Ono što skriva u sebi pokušat će pokazati u boji i izgledu odjeće.
Prolaze stoljeća obučenog čovjeka koji se traži. Napreduje li?
Što govori njegovo drugo lice, njegova odjeća?
Čini li ga ona manje ili više čovjekom? Ili Bogu koji ga je stvorio na svoju sliku i priliku?
Bog šalje upozorenja. Šalje konačno i vlastitog sina. U sinovo vrijeme odjeća je uglavnom bila bijeli lan.
To je odjeća koju ljudi tog vremena nose na sebi. Isus čini nešto vrlo važno. Svojim životom i učenjem, a kasnije smrću i uskrsnućem oblači nas u sebe. Odijeva nam haljinu spasenja. Pokušava nas vratiti dostojanstvu prvog čovjeka i žene. Napravljene od oca koji je sve stvorio. U stanje dostojanstva prvih ljudi prije grijeha. Ljudi koji su bili 'goli' iznutra kao i izvana. Nisu imali što skrivati i nisu se imali čega sramiti.
Arom u S.Z. = gol ne znači isto što i mabuš, izraz koji govori o golosti u seksualnom, tjelesnom smislu. To je potrebno znati, jer se danas o golosti govori samo u seksualnom smislu, ane o duhovnoj komponenti neskrivanja unutrašnjeg – duhovnog.
U svakom slučaju u nakon S. Z. Sin u N. Z. dolazi kao Božja ruka spasa.
Isus Krist u Božji narod unosi nova pravila.
Sv Pavao Galačanima: „Svi koji smo u Krista kršteni, Kristom smo se zaodjenuli.“
Još smo u odjeći izvana, ali zaodjenuti smo Kristom iznutra. Poslije sina počinje dug hod 'odjeće' koja nas predstavlja u svijetu u kojem živimo.
Odijelo ne čini čovjeka, ali čovjek može odijelom slati poruke. Ono skriveno u sebi na neki način skriti, ali ujedno u potrebi komunikacije i otkriti.
U svjetovnom životu nekad, ali i danas za svaku prigodu se oblačila druga odjeća. Za nedjelju u crkvu, za kazalište ili u svečanim prilikama kod slavlja. Time se davala važnost i poštivanje slavljeniku ali i događaju.
Odjelom se dokazivao i dokazuje statusni simbol, ali i pripadnost. Mogućnosti odjeće su ogromne. Univerzalna jeans govori na mnogo načina. Govori o pripadnosti većini koja slobodnije misli i ne opterećuje se etiketama, ali jednako tako može voditi u bezličnost ili u neku vrst uniforme.
Vojska, bankovni činovnici/ce, burzovni službenici, kondukteri, mornari, liječnici/ce, bolničari/ke , svećenici, časne sestre ,pripadnici određenih poduzeća odjećom pokazuju pripadnost poslu kojeg obavljaju. Njihova odjeća ne govori ništa o onom što oni iznutra jesu, govori samo o poslu kojeg obavljaju, iako ljudi vrlo često i nisu ništa drugo van svojih zanimanja i odjela koje oblače.
Odjeća može imati funkciju zaštite (vatrogasci).
Misli se da je prva odjeća bila ukrasnog karaktera. Ogrlice, narukvice i slično.
Ono što nas zanima je odjeća u kršćanstvu.
Odjeća koja više nije svjetovna odjeća nego ulazi u prostor Svetog. Radi se o liturgijskoj odjeći kojom se prisjećamo i rekapituliramo naš odnos s Bogom.
Pomno je birana jer je trebala voditi o oblačenju u 'haljinu spasenja'(Izaija: Radošću silnom u Gospodinu se radujem jer me odjenu u haljinu spasenja). Trebalo je vremena da se osmisli. U početku su to bile bijele haljine.
Bijela haljina je bila odjeća građanskog sloja Rimljana.
Nekoliko se stoljeća svećenik koji je vodio liturgiju razlikovao od ostalih jedino po mjestu koje je za vrijeme liturgije zauzimao, a ne po odjeći. S vremenom će svećenici liturgijsko ruho odijevati preko svakodnevne haljine.
U srednjem vijeku počinje oblikovanje liturgijskog ruha. Odjeća liturgije ima metaforično značenje. To je odnos čovjeka i Boga u svim nijansama dostupnim čovjeku.
Tu svakako treba spomenuti i boje. Čovječanstvo živi u bojama. Boje liturgijske odjeće prate liturgijsku godinu. Oznake su naših percepcija boja u pojedinom vremenu Isusovog puta. Njegova rođenja i kraja do uskrsnuća.
„Liturgijske je boje zato moguće razumjeti samo u svjetlu vjere.“ ( Na vrelu liturgije)
Duga povijest kršćanstva uključivala je i lutanja i zastranjena na svaki način. U nauku, ali u odjeći .
Vremena su se mijenjala, kao i običaji. Ali na umu je uvijek trebalo imati ono bitno; slijediti osnovnu misao i pokušati se zaodjenuti se Kristom.
U Bibliji postoji raznolikost u nazivima boja. Uspoređuju se sa bojama koje se nalaze u prirodi. Ima više primjera kao što je riječ adom koja je boja krvi, ali isto tako boja grožđa ili izlazak sunca itd.
I mi kažemo za nekoga da je plav, a to su zapravo ljudi žute, svijetle boje kose.
Boja asocira na naša stanja kao i stanja u liturgiji. Osjetljivost oka i stanja duha traže vrhunsku estetiku. To bi trebalo uvijek imati na umu. Kroz estetiku ruha i boje jednako kao u riječi i pokretima trebalo bi svaki put iznova kroz liturgiju osjetiti ona stanja duha koje su osjećali Isusovi suvremenici. Vjeru u lik Božjeg sina, nadu u spasenje.
Spasenjsko ruho i spasenjske boje trebalo bi biti usklađene sa našom vizijom spasenja. Tkanina od pravih materijala i boja koja nas asocira na pojedini događaj. Nažalost to se danas često zaboravlja pa se u izboru ponovo kao i kod izbora svjetiljki podliježe praktičnom i vrlo često umjetnom materijalu. To se u liturgiji ne bi smjelo događati, jer se na taj način gubi smisao.
U Općoj uredba Rimskog misala 344 stoji: „ljepotu i otmjenost liturgijskog ruha ne valja tražiti u obilju ukrasa koji se dodaju, nego u materijalu koji se upotrebljava te u samom obliku ruha.“ (Na vrelu liturgije)
Liturgijske boje su: Bijela, zelena, crvena i ljubičasta.
Bijela boja prati kršćanstvo od samog početka. Ona asocira na svjetlo, čistoću, na samog Isusa i prve kršćane. Zelena boja je boja nade, crvena boja u liturgiji je boja slavlja, ljubičasta u pokorničkim danima.
Od Inocenta III do drugog vatikanskog koncila bilo je raznih pokušaja uvođenja ili dokidanja ( naročito mjesnih, pojedinačnih) običaja u crkvenom odabiru boja.
Vrlo često mi vjernici ne razmišljamo da boja ima svoje značenje u nama samima.
Probudimo se i kažemo: danas mi je sve ružičasto ili danas je sve crno.
Kakve je boje dan ili naši odnosi. Kakve su boje ljudi? Netko govori samo o bolesti i smrti, nekoga doživljavamo kao šarenu proljetnu livadu.
Kad dolazimo na sveta mjesta želimo u cijeloj atmosferi pronaći put koji će nas dovesti u stanja sreće, zaštićenosti, nade susreta s Bogom koji nas voli.
Osobno volim boje prazne crkve u kojima se čuje glazba. Zatvorim oči i dalje vidim istu crkvu, ali u svijetlim bojama, najčešće okupanu svjetlom. Netko, nadam se da ima veze s Bogom naslanja ruku na moje rame, uzima me u zagrljaj i ja sam dio tog svijetla i lakoće.
Ili :
U mašti, ali sad sve češće pišem o tome, odlazim na zelenu klupu uz more, na kojoj sam u međuvremenu, također u mašti, nacrtala bezbroj šarenog cvijeća i susrećem se s ljudima i Bogom.
Volim pitanja, odgovore, razgovore sa svima njima. Bog je u mojoj mašti ponekad mlad, ponekad star, ali i neodređene dobi što mi na kraju nije ni važno. Ima i psa koji trčkara okolo. Ponekad razmišljam da ga psić čini jednim od nas, i to me malko zbunjuje, ali i veseli. Obično dolazi do mene hodajući po moru, iako nisam posve sigurna u to. Nekad me umiri, ali obično daje dvosmislene odgovore koji me nasmiju ili mi daju misliti.
Ali, rado sam na klupi u iščekivanju Gospodina s psom ili bez njega. Uz mirise lažine, plavilo mora i zvuk morskog valjanja po žalu. Kad u jutarnjem buđenju dana s pomiješanim osjećajima nade i nevjerice ugledam Gospodinov lik tamo iz pravca Šolte kako lagano hoda preko mora- istina malo u izmaglici, moje žensko srce pomisli da nije tako nevažna i da u Gospodinovom okružju punom boja svijetlosti i razno raznih naravi i ljudi ima neko sićušno mjesto za nju, ali i za sve ljude na ovom svijetu kakvi god boja, naravi bili i kakvu god odjeću imali na sebi.
I molim ga da svi budemo spašeni.
Evo malo odjeće iz Izraela:
Oznake: boje, spasenje, liturgija
