odmak
utorak, 14.06.2016.
Humoreska koja to nije
Odlučila sam se ne nervirati. Nije prvi pokušaj, ali sve sam bliže stanju odmaka.
Ispričat ću jednu zgodu.
Dobar, vrlo dobar prijatelj, kojeg u posljednje vrijeme rijetko viđam, zamoljen za određenu uslugu, nazvao me i dogovorili smo se naći kod mene.
Oko ručka, nije uključivalo ručak, ali ja sam ga napravila.
Ušao je s kišobranom. Molim te da ga ne zaboravim, jer je nije moj. I sama gubim kišobrane. Vrtili smo se tražeći upečatljivo mjesto za kišobran i ja sam ga naslonila kod ulaznih vrata.
Ne znam kako me doživljava, ali naši su razgovori uvijek mali biseri. Zanima nas onaj dio duhovnog u nama. Svojevremeno smo mislili pisati zajedno knjigu o tome, moguće da je ideja bila moja, ali njega je život odvukao u velike zadatke. Vremena je sve manje, ali ništa nije isključeno.
Kako si?
Znao sam da ćeš me to pitati, nismo se dugo vidjeli pa sam i sam razmišljao kako sam. Imam strahovito puno posla, novog za mene, ali me ispunja puno više nego sam mislio. Dobro sam, uglavnom.
To uglavnom odnosi se na njegovo fizičko zdravlje, ali na koje jako veliki utjecaj ima njegovo duševno stanje.
Ista je stvar kod mene. Moguće da smo to prepoznali i tako se nakon kraćeg upoznavanja, svojevremno, nastavali povremeno dužiti i razgovarati.
Pišem od romana do pripovijetki i još koječega. Ne smatram se klasičnom pisicom. Nazvala bih sebe kroničarom/kom. Više da zabilježim vrijeme koje prolazi, jer mu se inače u raznim interpretacijima, raznih 'istina' može staviti soli na rep.
Da sam pripadnik velike nacije moji bi romani bile zgodne serije. Tako je kako je. Našla sam ravnotežu u samoj sebi i nadam se nekom svom budućem romanu s kojim ću biti zadovoljna.
I tako jedemo i pričamo. Još nismo došli do onog radi čega smo se našli.
Što ti misliš..?
Što ti misliš..?
Ne slažemo se posve u svemu, ali tu smo negdje. On je po godinama između moja dva starija sina. Sa srednjim se vrlo dobro slaže. Pisanim uradcima jer moj sin U Švedskoj i nema ga već tri godine kući.
Kad ćeš nam doći, piše mi na fejsu. (O, ti novi uređaji, linije i razni operateri. Uvijek iznova nove riječi.)
Imam bolnu potrebu vidjeti mog sina i snahu. Možda je i ostvarim. Trebam, želim i hoću.
Eto, kako se za tren izgubim od središnjice.
Uglavnom moj mladi prijatelj i ja pričamo. Zvoni na vratima stana (im raznih zvona). Sklanjam Laru jer laje ko luda. Otvaram a na vratima prijateljica , sretna, u rukama kolači, boca vina i boca koka kole, kosica leti na sve strane. Gledam je začuđeno.
Došla si na ručak koji je sutra, kažem, ali uđi uđi, naći će se i danas nešto za pojesti.
Tko je kriv zabuni. Moguće ja. Za sutradan sam pozvala pet prijateljica, ženskica.
Oprosti, kaže. Upoznajem je s prijateljem. I ona ima nekih fizičkih smetnji i vrlo ograničen jelovnik, ali nešto uspijem složiti.
Ne mogu rekonstruirati kako smo došli na lijeve i desne intelektualce – Desni su pametniji, kaže ona. Prijatelj i ja skočimo. Lijevo mišljenje nekako ide uz umjetnike, pisce i slobodno misleće ljude. Ono pomiče granice, tako mislim. Umjetnici su stvoreni da pomiču granice. To je ono što privlači i draška one koji ih čitaju, gledaju i dive se njihovim djelima. Desna priča je uvijek malo sputana , ako je tako promatramo, iako je nas, onih koji nismo ni ovamo ni onamo sve više. O tome neki drugi put.
Ali, ipak:
STARA PJESMA
O, ta uska varoš, o ti uski ljudi,
O, taj puk što dnevno veći slijepac biva,
O, te šuplje glave, o, te šuplje grudi,
Pa ta svakidašnja glupa perspektiva!
Čemu iskren razum koji zdravo sudi,
Čemu polet duše i srce koje sniva,
Čemu žar, slobodu i pravdu kada žudi,
Usred kukavica čemu krepost diva?
Među narodima mi Hrvati sada
Jesmo zadnji, robovi bez vlasti,
Osuđeni pasti i propasti bez časti.
Domovino moja, tvoje sunce pada,
Ni umrijeti za te Hrvat snage nema,
Dok nam stranac, majko, tihu propast sprema.
Morala sam izvući ovu Staru pjesmu našeg velikana Matoša.
Moja prijateljica, koja je nepredviđeno upala na ručak dan ranije, ostavljena je od supruga nakon 25 godina braka za curu preko trideset godina mlađu od njega. Niz je tu komplikacija. Ona se još odlično s tim nosi, ali izbile se neke druge stvari, uvjerenja koja je vraćaju u klasično, u ono što joj daje sigurnost da život ima smisla.
Sutradan sam napravila ručak. I upravo sam, u mediteranskoj razigranosti svog doma, napravila klasični malograđanski ugođaj naših obitelji.
Moje i njene, ali i ostalih. Šest sati smo se prisjećali našeg odrastanja, naših baka i majki. Očeva djedova. Njihovih borbi za Domovinu na svim stranama. Njen sin joj je rekao: priča moja prijateljica, kad bih se bavio politikom izvukli bi mi iz prošlosti bakinu sestru Anku Berus, ali njenog brata koji je branio Stepinca. Svakako bih za nešto bio kriv.
Usput pogledajte dobrohodni podsmjeh mog unuka. Ovako se smiju i moji sinovi kod naših okupljanja. Drago im je ali oni su oni koji su otišli u svijet. Tavaja ( stoljnjak) je njima anakronizam, ali kad budu mojih godina, a promatrat ću ih s nebeskih visina, kako mene moji stari promatraju, bit će i na njihovu stolu. Usto nikad ne stavljam papirnate tavajole. Mrzim neuredno i na brzinu jelo, podcjenjeno znanje naši predkinja kuharica koje su odrastale kao drugorazredni ljudi pa su određena kućna umijeća dovele do savršenstva. Moji su ručkovi homage njihovu postojanju.
Panorame gradova
Ima malih gradića što su dio slike
prirode: mora i brijega, dio mjesnoga gaja.
a katkada se upiru o sike
i o njih sitne more bije, val bez kraja.
Rodna su mjesta razglednice čitke,
s grobljem, crkvom, zdencem, gradskom česmom,
sa nekom starom dveri, s dvije-tri kule vitke,
pod zvonikom i zvonikovom pjesmom.
Ta mjesta stoje. Ne rastu godinama.
Školji vremena, trajni kao rijeke
ispružene u starim podinama
i svojom sviješću starinske, daleke.
Da se tu umire, ja bih jedva reko,
no život je tih i teče po kalendaru.
Na tijesan prostor živalj tu se steko
i vedro žive uz najmanju paru.
I sama stabla nose pečat ljeta,
a mrki kamen stoljeća se troši.
Oči su starica međa ovog svijeta,
a dječarci svi su redom loši.
I sve tu spava, bašte i dućani.
I ljetopisi pišu se na usta.
I svi su divno jednolični dani,
osim za dernek ulica je pusta.
Imaju mačke, i svoje pse čuvare,
i čemprese, čuvare zaborava.
I spomen čuva prag i klupe stare,
i po sezoni seže divlja trava.
Tako je prisno graditeljstvo malo,
i kućni bršljan ima dušu kuća.
I sve je naskroz u tišinu palo,
i s vatrom čovjek žali svježanj pruća.
Takvi gradići zrcaju kao dobra djeca
u uspomeni, naši, no za nas samo mijena
s pobožnošću se pred njin okvir kleca,
no oni traju isti, lik, i san, i sjena.
I dobro ih je vidjeti tek časak:
sada maleni, nekad tako dugi
za dječji korak; no naš je život prasak,
i vidjevši ih znamo: mi smo drugi.
Mi smo od onih koji u svijet idu.
Tin Ujević
Moja djeca, unučad, moj mladi prijatelj s ručka dan prije (na priču ću se vratiti) . I ja, i mnogi iz generacije mojih i prije mene: Mi smo od onih koji u svijet idu.
A, moja prijateljica u ovim nesretnim trenucima svog života bježi u sigurnost desnog, nažalost, često zacimentiranog razmišljanja. Ovo je pravi put, zna se što je dobro, a što zlo itd.
Kad je u jednom trenutku rekla: Ne znam zašto su mnogi protiv ministra kulture Hasanbegovića, moj je prijatelj skoćio na noge uz uzvik: Ja ovo više ne mogu slušati ... Za tili tren je bio na izlaznim vratima. Poletila sam za njim: Kišobran.., evo ga natrag. Uzima kišobran. Moram popiti tabletu za smirenje, kaže.
Vraćam se prijateljici. Obješenih ušiju do poda kaže: što sam rekla, pa ja nisam mislila ništa...
Nije ostalo dugo. Idem, oprosti pokvarila sam ti dan.
Hoću li se smijati ili plakati.
Poslije malo vremena nazovem prijtelja: Halo.., kaže smrtnim glasom. Popio sam tabletu za smirenje. Oprosti mi,ali nisam mogao... Smirujem ga.
Nazovem prijateljicu: halo.., kaže smrtnim glasom. Popila sam tabletu za smirenje. Oprosti mi nisam htjela... Smirujem je.
Sutradan je bio drugi dan. Ručali smo. Ispričavala se, smijali smo se zgodi.
Mladi prijatelj me nazvao: Oprosti. Grozno sam reagirao, Ali, takla me u samu srž itd, itd.
Zadovoljna sam. Život mi je pun stresa ali zabavan.
Usput kišobran je bio crvene boje.
