odmak
petak, 18.04.2014.
Život je more
Milion malih odluka. Ovamo ću tamo ću. Zagreb, Komiža, M... Brod mi je bio svijetla točka. Tišina i mir u nekoj uvali. Još nema turista, ali u mom slučaju... u mom slučaju dok krave ručaju... ostajem doma iz isto tako milion razloga. A kad je već tako...skinimo prašinu i težinu sa živih i neživih predmeta. Krajnje je vrijeme.
Već se neko vrijeme pitam ima li smisla više raditi. Toliki su troškovi da radim punom parom, ali nikako uhvatiti svoj vlastiti rep.
Kako god ne mogu reći da sam nezadovoljna. Možda se ovo stanje može nazvati labuđi pjev. Na kraju života uz znatiželju i zadovoljstvo na mnogim frontovima... uvijek i nezadovoljstvo kako se čovječici i spada. Sve me manje zanima vanjska i unutarnja politika. Nemam utjecaja, a nekako mi je i jasno. To je ustinu konstelacija snaga i mogućnosti. Po ljudsku. Čuvajmo naše male konformističke živote, ne izlažimo se previše. Smrt je stalna, a i samoća u njoj. Daj da živim dok živim.
E, da!
Davno u neko drugo vrijeme ljetovali su kod mojih prijatelja nekolicina članova sastava „Leb i sol“ – dobra glazba itd. Muziciralo se i pjevalo. Malo dalmatinsko mjesto, otac mojih prijatelja umoran od tih zvuka upita ih: Jeste li vi ikad ćuli za Tijardovića? Pogledali su se. Vrte glavama. - Ne, ne znamo tko je to. A otac mojih prijatelja rezignirano reče: Al troke kruha i masla.
Sjevernjaci nikad nisu razumijeli poantu kad bi im pričala tu zgodu,umirući od smjeha.
E, još jedanput da.
Jučer na satu pričamo kako bi se trebali ponašati kršćani. A pazite tone i tone papira i misli potrešeno je na događaje oko „onog kojeg će na veliki petak razapeti“, a čije ime nebi trebalo spominjati uzalud.
Jer, što je kršćanstvo? Pripada li samo jednom, izabranom narodu. Bira li po boji, obliku ušiju. Je li ograničeno na samo 200 obitelji?
Što nam govori onaj koji ništa nije zapisao. Što nam svojim životom govori o vlastitoj naravi. Naravi čovjeka i Boga u jednoj osobi. Što nam govori njegovo djelovanje i tragični kraj. Bezbroj pitanja i odgovora. Primjera. Kad bi ovo ili ono. Zašto i kako. Što se time htjelo reći? Zašto se nije spasio, a mogao je. Mogao je kao čovjek reći židovskim svećenicima: Vi ste u pravu. Ja sam pogrješio i ishod bi bio drugačiji. Mogao se spasiti jer je bio i Bog. Zašto nije?
Nešto nam je porućeno njegovom osudom, patnjom i smrću.
O uskrsnuću ne treba govoriti. To je srž i bitna, najbitnija točka, misao kršćanstva. Bez uskrsnuća mi bismo bili samo jedna od bezbroj religija i vjerovanja. Ali, iako ne želim širiti temu puno je još vjerovanja koja su važna. Ljudima ih ne treba oduzimati ako njima i drugima čine dobro.
Riječi su ograničene. Nedostatne za sve.
Pavle, a to je onaj omraženi carinik i progonitelj koji, susrevši se s Kristom, mijenja stranu i postaje njegov slijedbenik. Osniva crkve. Putuje, propovijeda, uči. Prvi teolog kažu. Pametniji od Petra koji je postao stjena. Zašto je izabrao Petra? Jer je bio više čovjek? S manama i ljudskim postupcima!?
Pavao piše poslanice.
BILO MU JE STALO DA SE ZNA DA JE KRŠĆANSTVO IZBOR.
Nije RAZUM; MUDROST. To pokušava pokazati teologijom KRIŽA. Križ nije mudrost.
Križ u ovom životu ne bi trebalo tražiti. To je uistinu ludost. Život je sam po sebi dovoljan križ. Križurina, dapače.
U zajednicama prvih kršćana odmah su se pokazali problemi u vjerovanju koje imamo i danas.
Propovjednici i lažni proroci i mistici (pravi neka oproste) koji su hodali unaokolo tumačeći i govoreći. Sami sebi važni. Nije li isto i danas.
Isus nije imao zadrške. Dao je svoj vlastiti život za ideje, za čovjeka, čovječanstvo. Nije igrao igre. Nije bježao ni šutio.
Zašto Crkva često šuti. Neću spominjati njenu političku moć u prošlosti. Ali i progone. I silne greške. I sam Crkva govori o njima. Ali sad, danas u ovom vremenu!?
Zašto šuti o Ukrajini napr.? Kakve su igre u pitanju. Odnosi sa ruskom pravosloavnom crkvom koji se teško izgrađuju i krpe. Možda su to šume, a Ukrajina je samo stablo. Stablo kao svatko od nas malih naroda i malih ljudi, pa gledamo samo stabla i ne vidimo šume i veće interese. Vrag mi neda mira pa se pitam: Nije li Krist došao zbog nas. Stao na našu stranu. Na stranu nevine dječice i malog čovjeka.
Rastužuje me crkvena šutnja. I govor na krivom mjestu također.
Ispada da je progonjena Crkva najviše govorila. To znamo mi ljudi iz prošlosti.
E, da po treći put.
Odluka je pala, bar što se mene tiće. Ispovijedit ću svoje grijehe, iako sam u svojoj bezumnoj ljudskoj samouvjerenosti bila čvrsto uvjerena da se oni samo moji ili uopće nisu greške. Ali, nemirno srce govori nešto drugo.
Nemirno, tužno srce koje voli život i cijeli svijet.
E, da po tko zna koji put, ali pogledajte ovu fotografiju. Te očice i osmjehe. Mali bidermajrski Zagreb. Tko pjeva zlo ne misli. Naslučuje li se gospodin Fulir i male djevojke čista i nevina srca.
A ipak dala bih naslov: Prva ljubav zaborava nema.
Oznake: promišljanja
