odmak
ponedjeljak, 10.03.2014.
Podjele
Dolazim kući, malo uznemirena, možda i više. Razmišljam o toj našoj strašnoj podjeli koja vodi u povijest do drugog rata, a možda i ranije. Ne možda, nego sigurno i ranije. Svi ti naši neraščišćeni odnosi. Prijepori, vjere u uvjerenja i vjeru naših otaca još vise u zraku. Kao da se vrijeme zamrzlo i samo se prenosi iz prostora u prostor. Budućnost nas ne dodiruje osim ako nas netko izvan nas ne prisili na drugačije ponašanje. Utoliko naprijed za europsku uniju. Neće biti i već nije lako. Kriteriji su postavljeni visoko, ali ako ih ne dohvatimo bit ćemo vraćeni u povijest iz koje se nikako ne možemo iskopati.
Jutros predavanje o Pavlovljem korpusu. Pavle je onaj Salve, Šaul odgojen u vjeri farizeja ( židovstvo nije bilo tako monolitno kako se uobičajeno misli. Postojali su farizeji, seduceji i esseni – s izrazito drugačijim razmišljanjima i rješenjima) progonitelj kršćanstva kojemu se na putu za Damask ukazao sam uskrsli Isus.
Tako mislimo mi kršćani. U njemu se od toga trena dogodio preokret i on je počeo učiti, govoriti i propovijedati o Bogo čovjeku Isusu Kristu.
Neobična priča. Nevjerojatna. U nju danas nitko ne bi povjerovao.
Konvertiti danas nisu popularni. Nitko im uistinu ne vjeruje, a čovjek je tajna. Ne poznajemo ni sami sebe. Drugoga još manje.
Nismo sposobni jedan drugoga čuti, a još smo dalje od objektivne istine.
Kad bismo postavili određena pitanja svima nama pitam se kako bismo na njih odgovorili?
Jučer kod prijateljice na ručku kažem: Desni (uvjetno desni, jer ne znam što to jest) misle da u Hrvatskoj danas prevladava mišljenje lijevih ( uvjetno lijevi jer ne znam što to jest). Mišljenje, djelovanje i da ti lijevi pišu povijest Hrvatske. Jednako tako lijevi misle da Hrvatskom danas vladaju desni itd sve isto što msile lijevi za njih.
Recimo jedno od pitanja.
Jeli komunizam i antifašizam ista stvar?
Ili recimo: Tko su bili partizani?
Ili tko su bile ustaše?
Jesu li zločinci ustaše ili partizani?
Moglo bi: tko su bili domobrani?
Ovo u kontekstu najčešćih prijepora i razlika, ali i onih malih stvari.
Uvjetno rečeno malih, a to bi bilo:
Jeli tvarna porcija govana po glavi A. Tomića jednaka porcijama verbalnih govana izlivenih po glavama njegovih neistomišljenika.
Da se razumijemo. Ni jedno ni drugo mi se ne sviđa. Ne znam se tako ponašati ni izražavati iako bih rado htjela.
Osjećam kako sve više tonem u bezličnost u tom smislu. Svi od mene traže : opredijeli se, a ja ne mogu. Ne znam što bi to i takvo „opredijeljene“ trebalo značiti.
Pokušavam tražiti Dobro i opredijeliti se za dobro. Razumijem puno toga.
Ponekad i samog vraga koji čuči u svakome od nas.
A što je najgore ili možda najbolje gubim „strane“ jedne i druge jer mi rijetki vjeruju.
Evo kako je izgledao jedan do sada jedini posmrtni govor prijatelju i ocu moje prijateljice J. koja bi pripadala lijevoj struji, ako se tako može govoriti.
Jeli bilo moguće tim govorom biti zadovoljan?
.
Danas se opraštamo od našeg M.. Otišao je iz nama jedino poznatog svijeta. Dobar otac, suprug, zaljubljenik u s. Osjetila sam potrebu kao kolegica i prijateljica reći par riječi danas kad se zasluge onih koji odlaze zaboravljaju jer događaji, djela i život danas nažalost počinje sa rođenjem novih. Prošlost je zaboravljena, kao da je nije ni bilo. Željela bih zbog toga reći nešto o našem dragom i plemenitom M. i njegovom životu nakon drugog rata, u kojem se svrstao na stranu antifašizma. Mogao je po svojim zaslugama svojom odlukom živjeti po svom izboru ne radeći ništa, ali njegova narav i dobrota odveli su ga u druge vode. Pred nekoliko godina počela sam ga, uz pomoć njegove i naše J., nagovarati da napiše povijest struke u čijoj je obnovi i novom razvoju jako sudjelovao. Teška vremena rata i poraća ostavila su prazninu u kadrovima i struci. Napiši nagovarale smo ga. Da se ne zaboravi. Svojim čitkim rukopisom ispisao je strane i strane u kojima se vidio ogroman entuzijazam u radu i stvaranju struke. Potanko opisao sve što se događalo. Ništa nije zaboravio. Imena, ljude koji su sudjelovali, studente jednog po jednog. Pisao je o teškoćama pri okupljanju profesorskog kadra. O nabavi s. opreme i materijala što u ono vrijeme nije bilo ni malo lako. Ne treba zaboraviti da je i sam bio tri godine direktor prve više s. škole na području Dalmacije. Radio je kao z. i u svom mjestu. Potom do mirovine u Splitu. A i nakon mirovine. Poznat i tražen z. Skoro do smrti. Uživao je u svom poslu. Cijelim srcem ga je radio i to se osjećalo.
Bio je i predsjednik narodne tehnike punih osamnaest godina. Dobio je za svoj rad više ordena i plaketa. 1972 i nagradu grada Splita za rad u tehnici.
Ali, ono što svakako treba istaknuti: kao čovjeka prije svega krasila ga je skromnost. Ljubav prema njegovom mjestu, ribolovu, moru. Ljubavi prema obitelji: braći sestrama, mještanima. Hvaru. J. zna naglasiti: potekli smo iz skromne obitelji, a ja bih dodala bio je gospodin i drug. Kolega i prijatelj u pravom smislu riječi.
Kad je završio pisanje povijesti više z. škole pokušala sam ga nagovoriti da se nešto od toga napiše i u S. vjesniku. Nije htio ni čuti. Bio bi rado da se spomenu svi sudionici, a on sam je želio ostati u sjeni.
Nismo ga uspjele odgovoriti od te odluke. No, ostalo je zapisano. Nadam se da će J. koja ima veliku volju i smisao napisati nešto o drugim vrijednim ljudima napisati nešto i o radu svog oca, ali i majke, jer se njena pok. majka Lj. bavila istim poslom. Izražavam sućut i J. koja je požrtvovano do kraja njihovih života odnjegovala svoje dobre roditelje.
Osobno: ja sam vjernica. Mislim da se ništa iz naših života ne gubi. Nadam se susretima voljenih . I nadam se da će J. koju neizmjerno danas boli gubitak posljednjeg roditelja jednog dana u budućnosti sresti oba.
